Radoslav Bratić

Misao je samo moja, čin je svačiji

(M. Selimović)

Reč na dodeli nagrade «Meša Selimović», januar 1992

Draga gospođo Selimović, Mašo i Jesenka, rodbino Mešina, poštovani utemeljivači nagrade Večernjih novosti i Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije, drage kolege pisci i prijatelji,

Zapala me jedinstvena čast da u kratkom vremenu – uz priznanje Žirija lista Borba, koji je moju zbirku, u svom žanru, proglasio za knjigu godine – dobijem nagrade koje nose imena dvojice meni dragih pisaca, Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, a koje u ovakvim neveselim i smutnim vremenima mogu da se uzmu i kao znamenje, kao možda jedini još preostali mostovi među ljudima i kulturama.

Meša Selimović je pisac najvećeg uzleta naše savremen proze. Ma koliko svoje likove oblačio u ruho dalekih dana i vremena, on je pisao o nama. Njemu je bilo usko u vremenskoj frazi i epskoj tradiciji, jer su mu za složena psihička stanja i rafiniranu dramu njegovih junaka nedostajale reči. Zato je Meša, pišući Derviša, tragao za svojim jezikom, ili kako to on lepo veli, jezikom za «moju ruku i moju dušu». I zato je tako suptilno umeo da oseti Vuka, da ga lucidno, kritički iščita.

Kao da se celog života Meša Selimović pripremao za pisanje svoga remek-dela. Izlaskom iz štampe romana Derviš i smrt stišale su se rasprave o krizi ovoga žanra, kao i polemike o mnogim podelama – više ideološkim nego estetskim – koje su odjekivale još od kraja rata. Ovaj roman, i sve što je pisac rekao o njemu i oko njega, branio je poziv stvaraoca i zavet stvaralaštva. Ahmed Nurudin iz Derviša i Ahmet Šabo iz Tvrđave «ovaploćenje su dvaju načela: mržnje i ljubavi». Koliko god se Ahmed Nurudin gnušao okrutnog sveta, a Ahmet Šabo pokušavao da nađe izlaz u ljubavi, u prisnosti s tzv. običnim ljudima, obojica se stalno kolebaju između uzvišene nade i sopstvene izdaje. Oni znaju «da su zlo i dobro često veoma bliski». I znaju da i kad uđu u tvrđavu gde žive moćni, ne mogu ući u najveću od svih tvrđava – jer čovjek je najveća tvrđava. Derviš započinje i završava sada već čuvenim sloganom iz islamske svete knjige – da je čovjek uvijek na gubitku. Selimović je skratio rečenicu iz Kurana, ostavio je bez onog smirujućeg dodatka – da je na gubitku čovek bez Boga – i time dramu Ahmeda Nurudina učinio uzbudljivom i svevremenom.

Meša Selimović je pisac koji brižljivo priprema građu i još se mudrije koristi tom građom, umetnik koji formom kroti suru ostrašćenost silnika, bol izgnanika, patnju ubogih. Čovek nijanse, osetljiv za moralna, pa i moralistička samoisleđivanja svojih likova, Selimović je izgradio minucioznu relativističku rečenicu koja organski pulsira na tanane promene svesti i savesti u složenom i opasnom svetu – svejedno da li orijentalne despotije ili savremene satrapije – svetu u kojem je važnije od onog što je rečeno ono što je prećutano. Jedan njegov lik zato i može reći: «Misao je samo moja – čin je svačiji!» Zato su i Mešini pobunjenici – Ishak i Ramiz – uvek pali anđeli, oni što su pokušali da se odupru zlu, ali nisu uspeli, oni koji ostvarenjem nisu uprljali ideal: «Biće divan čovjek ako ne uspije – strašan ako uspije...» Starinski govoreći, etika je za Mešu Selimovića u nadležnosti estetike. Otuda je ovaj pisac uzdizao male a velike podrugljivo gledao. Zato je tako vidljivo gradio međe između politike i književnosti: «Politika počiva na čvrstom uvjerenju i optimizmu, književnost na skepsi i strepnji. Politika je ogromna nada, a književnost natpjevano beznađe.»

Pisac koji je vratio Dučića u našu baštinu, priređivač i branilac Dučićevog dela, Meša Selimović je možda najviše o sebi rekao kada je napisao za Andrića da se «okrenuo istoriji da pobjegne od savremenog besmisla...» I da je njegovo delo «u mnogome postalo mjera stvari u oblasti duha».

Selimović je o detinjstvu govorio u Sjećanjima. Sećao se one patrijarhalnosti u zatvorenoj islamskoj kući u kojoj dominira otac i to je sećanje zrno detinje zebnje, straha i neizvesnosti – rodno mesto njegove umetnosti. Zar nije Derviš i smrt, između ostalog, i roman o streljanom bratu?

U mome sećanju zvuk zvona ostaje večno urezan. Zvuk koji muti misao, gasne radost i ugoni šušanj u kosti. Zvona su uvek najavljivala kakvu iznenadnu smrt, ili dolazak nepoznate vojske u naše mesto. A dolazila je često. Iza sebe je ostavljala pustoš, palila, klala i ubijala. Ili su zvona zvonila na uzbunu i zbog kakvog požara, poplave, ili objave novih naredbi i zakona. Ponekad i na pobunu. Danas su se ta zvona umnožila i pomešala.

Detinjstvo je jedina piščeva oaza gde se naknadnom preradom sećanja mogu dozvati čežnje kao da su realnost. To je jedini moj pejzaž u koji se rado vraćam i gde svemu mogu da se narugam i gorko podsmehnem. Jedino u detinjstvu ne moram i neću da priznam tragiku, jedino u njemu mogu sve da izvrnem i zamenim; ono što mi izgleda večno da obrnem u prolazno i trošno a bedu i siromaštvo da uzdignem ili uzvisim. Detinjstvo kao mogućnost stilizovanja činjenica, kao prostor promaje gde nema paučine.

Meša Selimović je u leksici i lirskoj intonaciji blizak Crnjanskom, a po koordinatama svoga sveta približava se Andriću. Taj svet ima nešto od bolne dubine i tame Dostojevskog i Kafkine grotesknosti krivca bez krivice.

Derviš je objavljen u Kolu «Srpske književne zadruge» i u Sto knjiga srpske književnosti «Matice srpske». Laskam sebi da je ovom nagradom nešto malo od zavičajnog sjaja (a Meša je, kako veli u Sjećanjima, rodom iz Bileće) palo i na ovu moju knjižicu.

Kada sam za list Student, posle objavljivanja Derviša, u jednoj sobici u Sarajevu, vodio s Mešom razgovor, rekao mi je: «Moje najveće priznanje jeste što mi čitaoci često pišu da im moja dela pomažu da preispitaju svoju savest.»

I ovu nagradu, koja nosi Mešino ime, makar da je primam i u ratno doba, doživljavam kao podstrek da pisac ne sme da zaćuti – jer će zavladati tišina i tmuša.

Draga gospođo Selimović, Mešina rodbino, poštovani utemeljivači nagrade, pisci – rođaci Mešini, dragi prijatelji, zahvaljujem svima na ovom priznanju – na nagradi koja nosi ime velikog pisca Meše Selimovića. (januar 1992)