Simo Matavulj: Pripovetke

Amin

(Iz planinske Dalmacije)

Na obronku planine Velebita, na granici lučkoj i dalmatinskoj, pukla je dolina, koju presijeca rijeka a paše šuma. Na kraju doline izdigla se starinska, dvobojna i četvrtasta zgrada, sa crkvom na kraju, manastir sv. Bogorodice, po pričanju, iz vremena Nemanjića. Za manastirom, u manjoj dolji, nalazi se prnjavor; iznad prnjavora, pod samim vrhom planine, ima zaseljak od desetak kuća; desno od rijeke, po višim obroncima Velebita, rastrkalo se selo Golubić; lijevo je drugo selo, nješto zbijenije, i zove se kao i rijeka, kao i manastir: Krupa. Svijet je u okolini manastirskoj veoma siromašan, u mišljenju i življenju prvobitan, veoma privržen starinskim običajima, čemu će biti glavni uzrok slab saobraćaj sa ostalijem krajevima. Često su kuće toliko razmaknute da se od jedne do druge ne može dozvati. Zimi, kad napada snijeg, zadruge i porodice žive osamljeno, kao u kakvim tvrđavama, hraneći stoku u pojatama, braneći se od zvijeradi; ljeti, brđani sa stokom odlaze visoko u planinu, gdje se, zbog paše, često događaju krvavi sukobi s Ličanima. Dosta dobro obrađuju ono malo zemlje, na kojoj može roditi kukuruz, ječam, krompir i grah. Ali i u najljućoj zimi, Golubićani i Krupljani staraju se da održe vezu sa manastirom, jer dolje je ne samo crkva nego i mlin i kovačnica, a kaluđeri prodaju i piće. Stoga, valjda, zovu manastir i "gradom".

Jedne godine, na bijele poklade, crkva je bila puna svijeta. I na uzanom trijemu pred crkvom, i po strmim, kamenim stepenicama što izvode k njoj, načičkali se stasiti gorštaci, gologlavi, sa pletenim perčinima, većinom ogrnuti crnim kabanicama. Taka naloga biva četiri-pet puta u godini, o velikim praznicima i uoči postova.

Pomenute godine, veliki post počinje u polovini februara, kad se u primorju već osjeća dah proljeća, a kad je pod Velebitom još zima. Ali te godine baš uoči poklada silna jugovina raskravi snijeg i po obroncima Velebita. Oblaci lijetahu ka sjeveru, a kroza problijeske sijaše sunce. Vrapci, sjenice, strnadice, češljikari sjatili se oko crkve. Bogomoljci pred crkvom slušaju ptice, gledaju nada se i oko sebe sa iz-razom zadovoljstva; jer se svak zaželi vedrine i razgovora, nakon dugačke zimnje čame...

Liturgiju je služio otac Antim, sredovječan kaluđer, riđe brade, okošt i žustar. Oštro je izgovarao riječi, te je većma izgledalo da grdi nego da se bogu moli, a takav se način sviđa velebitskim gorštacima. Za pjevnicama pojahu dva đaka. Do njih u stolovima, prebirahu brojanice četiri kaluđera; desno, iguman Seravim i namjesnik Josip, obojica lični ljudi, progrušanih brada; lijevo, dvojica mlađih, suhi Silivestar i lijepi Justin, koga ženske i ne zvahu drukčije no "lijepi dujo". U prvom redu navrstali se kapitani (seoski kneževi) krupski i golubićki, njihovi pristavi (pomoćnici) i ostali znatniji domaćini, svi sa malijem puškama za kožnjim pašnjačama, sa opletenim perčinima. Do igumana stojaše starčić njeki u novom skerletnom koporanu sa srebrnim pucima, sa tokama. To je bio Mijat Zelić iz sela Žegara, koje se nalazi preko brda, iza doline krupske. Mijat, imućan čovjek, starješina velike zadruge, bješe velik bogomoljac i priložnik manastirski. Iza viđenijeh domaćina zbili se ostali, a sve ih je čitavom glavom nadvisio njeki Nikola Šiljčina iz Golubića, star čovjek, na glasu zbog toga što je bio neobično nosat i grlat, što je zbog ubijstva tamnovao petnaest godina, što je, kao njekadanji čuveni lupež, vješto hvatao tragove krađama. Za ljudima zbile se ženske, čija je nošnja sasvim kao i u Bosni, samo što djevojke nose crvene kape. Ljudi rado nose toke, puca, verižice i trepetljike o lulama; ali tek ženske luduju za svačim što zvekeće i blješti! I najstarija baba ima u pletenicama po koji srebrni novac i na tkanicama sindžirića; udavače i nevjeste nose silne đerdane (prave oklope), od starih ćesarskih talira i cvancika, pa onda sijaset đinđuva, šljokica, trepetljika. U crkvi je gušio zadah od masla, kojim i muški i ženske mažu kosu, a uz to se pomiješao miris od tamjana. Kad se kaluđeri krste i klanjaju, onda se sav gorštački narod previja i žagori, prizivajući na svoj način boga i njegove ugodnike; onda proglušuje žubor i zveka od đerdana, sindžira, šljokica i trepetljika! Poslije toga svi se protežu i zijehaju i udare u razgovor. Kad to prevrši mjeru, suhi Silivestar izide iz stola, pa vikne:

- Umukni, narode, i slušaj slovo božje!

Toga jutra trebalo je često opominjati "narod" da sluša slovo božje; zaželio se razgovora i novosti, a liturgija dugačka! Najposlije, kad se služba svrši, kad se prednjaci pomjeriše s mjesta, radi "navore", otac Antim sa dveri mahnu rukom. Njekoliko trenutaka ćutao je, provlačeći prste kroz riđu bradu, pa započe:

- Blagočestivi Ristijani! čuli ste da je početkom mesojeđa pokraden Mijat Zelić iz Žegara; lupeži mu odvedoše dva najbolja vola, kravu jalovicu i deset biranih ovnova...

- Valaj, Golubićani nijesu zaista! - viknu Nikola Šiljčina.

- Valaj, ni Krupljani! - prihvati drugi.

- Valaj njetko jest! - viknu Silivestar i dodade:

- Umukni, narode, kad sveštenik govori! Antim, sav nakostriješen, nastavi.

- Dakle, blagočestivi Ristijani, dva vola, krava i deset brava, - tu je štete najmanje stotinu talira! A poznato je cijeloj Bukovici^[1] da je Mijat pošten čovjek, da nikada, ni u mladosti, nije tuđe uzimao, da je bogomoljac i priložnik ove svete obitelji! Mijat je davao sodžbine dvadeset talira, ovna i mjeh rakije, pa se niko ne odazva... Mijat nas je zamolio da udarimo kletvu na njegove zlotvore. Mi smo pristali da, baš danas, kad ulazimo u časni post, kad vas je toliko na okupu, mećemo amin na krivce, i to ne mali, obični amin, nego onaj veliki iz knjige Davidove!...

Nikola Šiljčina opet prekide kaluđera:

- E, valaj, to nije pravo!

- A što nije pravo, Šiljčina, bolan! - viknu Josip namjesnik... - Što se ti nezvan u svašto petljaš, te se nema mira od tebe ni u crkvi!

Nikola se progura pred glavare. Oči su mu sijevale, svaki mu je mišić igrao na licu. I odgovori, derući se:

- Nije pravo ovako iznebuha udariti veliki amin, od koga se čovjek već ne diže. Sjetite se šta je bilo zbog amina udovice Marije Veselinovića. Nije zbog toga zaglavio samo krivac, nego mu se ugasila cijela kuća! Ja velim: jedno je mali amin, od kojega bog često okrene glavu, a Drugo je veliki amin iz knjige Davidove od koga se crkne. Ja velim: kad već hoćete da dođete do toga, pravo je da naprijed oglasite. Jer siguran sam, kad lupeži čuju, da će se u manastiru držati velika kletva, da će štetu namiriti. Može biti, uzeće sodžbinu, - a to je i pravo! Je li ovako, braćo? Reci ti, Mijajlo!

Mijajlo Ljubić, krupski kapitan, gledao je i slušao Šiljčinu sa razjapljenim ustima. I svi ostali ne čuđahu se toliko razlozima Nikolinim, koliko slobodi njegovoj. Niko pak ne posumnja da je njegov prst u toj raboti, jer se znalo da se on odavna otkanio tijeh rabota; moguće je samo da je što znao, ili nagađao ko su lopovi, te se nadao "jabuci" od njihove strane. Ta se misao svima nametnu te se ču odobravanje. Iguman i Justin nasmijaše se; bješe im milo što se i Šiljčina boji "velikog amina", - Šiljčina, koji priča da je "duša puša", da se bog ne pača u ljudske rabote...

Kapitan Mijajlo reče:

- E, pa zbilja, duhovnici, ovaj... ovaj, ne bi zgoreg bilo da se to premetne tamo do druge neđelje posta...

- Pa dobro! - prihvati iguman... - Ako do neđelje krivci ne učine što treba, onda će se toga dana, poslije svete liturgije, držati veliki amin! Razglasite to, a sad idite u miru božjem... Ako vas danas bude pijanijeh, kao što odista hoće, nemojte barem psovati boga i svece i nas duhovnike, kao što ste navikli!

*

Bješe počela kiša. Seljaci se rasturiše po prostranim prizemnim doksatima manastirskim. Zvono oglasi kaluđerski ručak, na koji bjehu pozvati glavari i Zelić. Seljaci se podijeliše u gomilice, izvadiše iz toraba hljeba, luka i sira. Tiha kiša pretvori se u pljusak. Po seljačkoj navici, svi su lagano žvakali, i, kao da je kiša neobična pojava, posmatrali su je pažljivo, ćutke. Tek kada zatutnjiše koraci na gornjem hodniku, kad izidoše iz trpezarije kaluđeri i njihovi gosti, onda dolje nastade žagor. Poznato je kako planinci viču i kad misle da najtiše govore, ali kroz svu viku grlatih glasova isticao se gromki glas Nikole Šiljčine. Ljudi su pričali razne doživljaje za vrijeme zimnjeg samovanja, - mahom neznatne domaće događaje; ženske opet svoje jade i nevolje. Malo pomalo, gomilice bliže Šiljčini prekidoše razgovor i počeše slušati njega. Govorio je o aminima, malim i velikim, pa stade pričati događaj sa udovicom Marijom Veselinovićkom.

- One godine kad me pustiše iz tamnice, dođoh kući tri dana pred Đurđev dan; naši već bjehu u planini. Ja ostadoh u kući dva dana; treće zore, licem na Sveca, uputih se u planinu, kad kod Krvavog Graba sretoh se sa našim Jovandom, koji iđaše odozgo, gologlav. Vidim da je njekome bio sudnji dan, te prije nego što se pozdravih s čovjekom, pitam ga: "Šta to bi, Jovanda? Ko to zaglavi?" On me i ne poznade na prvi mah, te pošto se ižljubi sa mnom, veli: "Pogibe naš Vaso! Nađosmo ga sinoć mrtva u jednoj rasjelini, daleko od stana tri puškometa! Ubili ga Ličani, jašta! Ali kako im dođe u klopku, on, onako lukav i oprezan, bog ti ga znao!... Elem, idem sad Mariji njegovoj da javim, pa ću sići k manastiru, radi sahrane..."

- Meni se ražali, jer sam s Vasom živio kao sa rođenim bratom, te se vratih s Jovandom...

- Jeste dosta vojevali zajedno, - dodade njeki vršnjak Nikolin.

- Jeste li, striko, krali zajedno? - zapita njeki mladić.

- Jesmo, valaj, sinovče, i dosta stoke pokrali, i dosta sokova pojeli, bog da ga prosti! -odgovori Nikola... - Elem, bi što bi, Vasa sahranismo i ožalismo. Pošto siđosmo s planine, ne prođe ni neđelja dana a lupeži poharaše Vasovu udovicu. Odjaviše joj svu stoku i odniješe toke i oružje Vasovo! Skočismo za tragovima, iđasmo po svim krajevima Bukovice, ali nigdje ništa! Onda namolismo pokojnog igumana Genedija da udari veliki amin. I on ga udari, a sjutradan umrije na prječac... Šiljčina stade razgledati oko sebe, pa videći, valjda, njekoga od rodbine ukletoga, odmahnu rukom i nastavi: - Umrije naprasno čovjek, pa za neđelju dana dvoje mu đece i žena, koja na samrti kaza da joj je muž poharao Mariju...

Mijat Zelić i kapitani siđoše u dvorište. Mijat se oprosti s glavarima, koji se raziđoše ka svojima po doksatu. Starac skide kapu i viknu:

"Zbogom, narode!... Ja se nadam da će se zli ljudi pokajati, da im se kuća ne iskopa! Ja, valaj, to ne želim! Zbogom!"

Golubićki kapitan Tane u svome skupu uze ponavljati što za ručkom bješe čuo od Mijata:

- Nadao se čovjek soku!^[2] Kako i neće, molim te! Obećao čovjek dvadeset talira, ovna i mijeh rakije! I zbilja, veli Mijat, jedne noći spavao sam kraj ognjišta, kad me neko zovnu i reče:

"Hajde za mnom do luga da čuješ poruku zbog tvoje stvari!" Bješe noć bez mjesečine, a vidjeh čovjeka, ogrnuta haljetkom sa dugačkom puškom o ramenu. Glas mu ne poznadoh, jer bješe stavio kamičak u usta. Išao je preda mnom lagano, ne osvrćući se, pa kad uđe u lug, viknu mi da stanem i reče mi: "Sodžbinu što nudiš prima se! Zato sjutra, u ovo doba noći, pođi prijekim putem ka Bilišanima i ponesi što si obećao. Možeš poći i samodrugi, a ustavi se đe naiđeš na kladu ispriječenu nasred puta."

- "Dobro, - reče Mijat; - ama ti si sokodržica a ne sok, pa zašto se kriješ?" - "Valaj, ja sam i sok i sokodržica!" - odgovori nepoznati i otide. "Šta ću?" veli Mijat. "Drugu noć, oko ponoći, uzmem sina i natovarim ga rakijom; najboljeg ovna izaberem i povedem, a u zamotuljku u ruci držah talire. Išli smo, išli, sve do bilišanske međe, a niđe niti klade, niti kakvog drugog znaka. Onda se u rasvitak vratismo kući. I odonda nikakva glasa ni traga!"

Mnogi se stadoše krstiti uzvikujući: "E, jest čudo! E, jest za pripovijest! E toga nije bilo otkada je Bukovice! Otkud je sokodržica i sok jedan čovjek! Kako to? E, jest bruka i sramota da se čovjek tako vara!..."

- Šta veliš na to, Nikola? - viknu kapitan.

Šiljčina odmahnu glavom:

- Valaj, kapitane, da sam znao da je sve to tako bilo već bi na one poganove pao veliki amin, jer se ne bi zauzimao za njih! Šta će sad reći Kotari, Promina i ostale krajine, kad čuju da se u Bukovici počelo varati o sodžbini! o, ubio ih Savaot!

Svi zagrajiše zbog prekršaja starinskih običaja, ali se graja utiša kad dva đaka otvoriše podrumska vrata.

Ženske oboriše oči, ljudi povlačahu pogledima, kao da se očekuje nješto neobična.

A očekivalo se ko će prvi poručiti piće. Jer se u Bukovici ne pije uz jelo, ni pojedince, ni na obroke, nego kad se pije, to se radi u gomili, bilo revenom, bilo da jedan časti. Vino dijeli jednom čašom onaj koji u tome ima njeke vještine i koga zovu "dolibaša". Obično kad crkvari tako posjedaju, zna se naprijed ko će biti u svakoj gomili dolibaša i kome pripada prva zdravica.

Kapitan Mijajlo mrdnu obrvama i kao da odgovara na nečije pitanje, reći će: "Pa hoćemo, valaj, okvasiti grlo! Poklade su. Hajde, Simate, donesi po vrč na glavu!"

Simat, najmlađi u društvu, ustade pa češkajući se jednom rukom, prstom druge ruke prebroja ih, pa otide u podrum i donese kabao vina i čašu, koje stavi pred dolibašu.

Ni dolibaša, niti iko od družine, njih desetoro, ne pogledaše na kabao; svako načini izraz kao da i ne misli o vinu, kao da mu nije do toga. Takav je običaj u Bukovici. Sramota je pokazati halapljivost. I sve što o tome sad ispričam ovdje, nije bilo slučajno, nego je takav red, upravo obred.

Dugo je potrajalo dokle najmlađi iz najbliže družine ne otide po vino. Tako iz treće, pa sve redom. Tek kad i pošljednju dođe kabao, onda kapitan Mijajlov dolibaša zahvati čašom i pruži mu je. Kapitan je nemarno uze, ali zadugo ne izvadi kamiša iz usta, nego pućkaše dalje, kao da u ruci držaše gorki lijek. Najposlije nazdravi ukratko najstarijem, pa srknu i namršti se, a čašu vrati dolibaši. Svi se muškarci tijem načinom obrediše, a kada dođe red na prvu žensku, ona se stade nećkati, te je, tobože, jedva nagovoriše da okusi.

Sve su te ceremonije tačno vršene i među ostalijem družinama.

Uz drugu čašu, kapitan Mijajlo nazdravi opširnije; za drugom čašom nastade pjevanje, zaokaše po dvoje i započeše:

"Kad sjedimo što da ne pjevamo,

I milom se bogu pomolimo!..."

I uza svaku dalju napijalo se sve kitnjastije, opsežnije, dokle se napošljetku već nije razumijevalo šta ko govori. Kablovi vina donošahu se jedan za drugim. - O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera...

Glas o velikom aminu preletje cijelu Bukovicu. Nastade neopisana zlovolja i pometnja, te se gotovo ni o čem drugom nije govorilo. Žene i udovice tumarahu po rodbini, uzimahu na ispit rođake i svjetovahu ih da učine što treba. Nikola Šiljčina nije izbivao iz manastirskog mlina, slušajući što se priča, nagađajući, domišljajući se kako bi se on mogao uplesti da izvuče "jabuku". Ali mu bi sve uzalud!

Tako proteče prvih šest dana velikog posta. Na osvitak nedjelje, po najljepšem vremenu, krenu se gotovo sav planinski ženski svijet na pričest ka manastiru. Takav je običaj toga dana, ali mimo običaja, te godine sa ženskadijom pođoše i ljudi. Šarena gomila motala se po prostranim hodnicima manastirskim; kaluđeri zauzeti bjehu ispovijedanjem. Gorštaci su pitali đake: hoće li biti amina? Đaci su slijegali ramenima. Najposlije, kad zvona oglasiše početak službe, muškarci otidoše pred mlin, na sunčanje i razgovor.

Oko polovine liturgije naiđe Mijat Zelić sa pet-šest Žegarana. Krupljani i Golubićani pođoše za njima. Žegarani navlaš odmakoše i proturaše se kroz ženske u crkvi. Njeki od kaluđera viknu: "Umiri se i umukni narode ristijanski!" Tane, kapitan golubićki, odgovori: "Hoćemo, duhovniče, ali molim te poslije pričesti išćeraj iz crkve ženskadiju!" "Pa dobro", odgovori kaluđer... "Vi mlađe žene i đevojke, kako se koja pričesti, izlazite na mala vrata u doksat, i ondje ćete slušata kletvu!"

- Ha, dakle biće amina! - rekoše. - To ti je! Drž' sad!

Pred pričest đaci navrstaše ženske. Kako se povorka smanjivala, izlazeći kroz sporedna vrata, tako su ljudi nailazili spolja.

Kad se smiriše, stade na dveri otac Silivestar u crnoj odeždi, sa svijećom u ruci. Đak stavi preda nj nalonju sa crnim prevjesom i na nju debelu knjigu, višnjikastih korica. Zatijem oba đaka iznesoše dva snopa svjećica i stadoše ih dijeliti. Silivestar rasklopi knjigu. Sve se oči stekoše na njega i sva se lica namračiše. Svjećice planuše, kaluđer reče:

- Blagočastivi Ristijani! Svi dobro znate šta je u prošlu neđelju oglašeno sa ovoga mjesta, kakva je prijetnja upućena zlotvorima Mijajla Zelića, ako se ne pokaju i Zeliću ne namire štetu. Protivno svačijem očekivanju, zli ljudi ostadoše uporni u zloći svojoj, zato ćemo sad metati na njih veliki amin iz ove svete i velike knjige Davidove! Kad ja viknem "amin" neka svaki od vas to isto rekne! Ko ne posluša, neka je i on proklet!

Antim viknu:

- Đaci, zvonite!

Silivestar ukoči pogled na zaglavlje na lijevoj strani u knjizi. Bješe to Biblija, štampana u Rusiji, u Kijevopečerskoj lavri XVII stoljeća. Po nezgrapnoj hartiji gmizahu nezgrapna slova. Kad zabrujaše zvona, kaluđer započe, razvlačeći slovenske riječi stradsovitog psalma stotinu osmog.^[3]

"Bože, slavo moja, nemoj mučati.

Jer se usta bezbožnička i usta lukava na me otvoriše; govore sa mnom jezikom lažljivim.

Riječima zlobnim sa svih strana gone me, i oružaju se na me ni za što.

Za ljubav moju ustaju na mene, a ja se molim.

Vraćaju mi zlo za dobro, i mržnju za ljubav moju.

Postavi nad njima starješinu bezbožnika i protivnik neka mu stane s desne strane..."

Kaluđer zastade, uprije prstom na početak novog stiha i diže glavu. Zvona takođe umukoše. U mrtvoj tišini, nekoliko trenutaka, on je gledao užasnutu gomilu, koja tek tada stade očekivati ono što je najgore. Odande gdje on bješe upro prstom, pa sve do kraja psalma, stihovi bjehu podvučeni crvenijem mastilom. Znači, da ono što je izgovorio bješe kao njeki predgovor pravoj kletvi!

To on pokaza pokretima, pa jačim glasom i strašnijim izrazom lica nastavi:

"Vnegda sudit' se jemu, da izidet osužden i molitva jego da budet na greh! Amin!"

Zvono jeknu, - jezičak udari samo jednom

"dam!"

Po crkvi zatutnja aminjanje.

Kaluđer nastavi:

"Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi!... Djeca njegova neka budu sirote i žena njegova udovica!... djeca njegova neka se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina!... Neka mu uzme dužnik sve što ima i neka mu razgrabe tuđini muku njegovu?... Nek se ne nađe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove!... Natražje njegovo neka se zatre u drugom koljenu, neka pogine ime njihovo!... Bezakonje starih njegovih nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše!... Ljubio je kletvu, neka ga i dostigne nije mario za blatoslov, neka i otide od njega!... Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove!... Nek mu ona bude kao haljina, u kojoj se oblači, i kao pojas, kojim se svagda paše!..."

- Amin! Amin! Amin! - vikao je narod za kaluđerom, a zvono je potvrđivalo kletvu...

- Sad idite u miru božjem! - završi kaluđer... - Ko je prav neka se ne boji, a ko je kriv neka nađe što je tražio!

Šiljčina odmahnu glavom.

- Valaj, ne bih rad biti u njihovoj koži, ali ni u koži Mijata Zelića!...

Ne bi pića kao prošle nedjelje, nego se odmah raziđoše uz planinu, sumorni, pogruženi.

Napomene:

1 Krajina pod Velebitom.

2 Vidi u Vukovu Rječniku riječi: sok, sokodržica i sodžbina.

3 U Daničićevom prevodu 109

Povareta

(SA DALMATINSKOG OSTRVA)

Između grada i ostrva stakli se more u odbljesku žarkog sunca na zapadu. Ka ostrvu mili čamac, u kojem su dvojica: jedan vesla, drugi sjedi na krmi. Iako je tek početak aprila, sunce silno peče, te su skrenuli glave ka dalekim brdima, od kojih su njeka još pokrivena snijegom. Čamac je glomazan; veslar je sredovječan, po izgledu više fakin nego pomorac; na krmi je mladić zbojit, prepun snage, u odijelu carskoga mrnara. Kad se otiskoše s obale gradske, čiča je pitao mladića: ko je i odakle je, koliko je služio, poznaje li ovog, onog od svojih drugova, pa ućutaše. Jer mladi ostrvljanin, Juraj Lukešić iz Krapna, ne bješe izuzetak među svojim zemljacima, nije bio brbljiv, ni naklonjen povjerljivosti. Sjedio je i pušio mirno, gledajući oko sebe stvari mirne: vodu i vazduh.

Malo po malo, ostrvu se otkri obličje; najprije ugledaše šumu i u njoj visoku zvonaru. To se nalazi na jednom kraju ostrva a na drugom je selo. Stoljetna borova šuma i manastir u njoj odlikuje ostrvo Krapan od sviju ostalijeh.

Odjednom pocrvene zrenik iza Krapna, pliskavice počeše pljeskati po površini, a krupnije ribe u većim gomilama juriti mimo čamac. Tada se Juraj trže iz svoga dotle nepomućena mira, te uze od staroga desno veslo.

U prvi suton brod zarinu kljunom u pješčinu pristaništa. U isti mah zabrujaše zvona na manastiru. Juraj iskoči i ostade na mjestu, gologlav, u molitvi. I stari veslar, prije no što će se otisnuti natrag, pozdravi kapom čuvenu "Gospu od anđela".

Brzim koracima uputi se Juraj ka ulici, koja se može nazvati glavnom zato što imaju još dvije, uporedne, mnogo kraće. Kuće su sve od kamena, mrke od starine, na jedan i dva boja, sa osrednjim prozorima i zelenim kapcima; malo koja da nema i pedalj dvorišta, gdje je staja za magare i skladište loze i trulog, iskopanog čokoća za ogrjev. Da mladić bješe iz kakva daleka kraja, pa da ga je slučaj nanio na ostrvo, morala bi ga jeza obuzeti što je selo potpuno nijemo, što nigdje ne vidi žive duše, ni od kud ljudskog glasa, kao da je sve kuga pomorila!

Ali je Juraj znao da su gotovo svi njegovi zemljaci na svojim baštinama, preko mora, u selima Rožine i Jadrtovac.

Njegova kuća bješe na kraju glavne ulice. On dođe k njoj s naličja; zaobiđe je lakim koracima, i sukobi se s djevojčicom od sedam-osam godina, koja stajaše da visokom naslagaju loze, povrh zida od dvorišta. Kad stade prema njoj, kao da je s neba pao; djevojčica htjede viknuti. Mrnar šapnu: "Joji", stavi prst na usta, pa raširi ruke govoreći:

- Hajd' Skoč! Hop!

Mala mu skoči u naručje. Prekidajući poljupce, Juraj pitaše "A šta radiš tu na lozju? A di je ma?"

- Ma je u kužini, - odgovori Joji, držeći ga za ruku i skakućući... - A ti si doša! A ja sam skakala ozgo, jer je Miš reka da ja ne smim skoknuti!

Juraj ju uvede u dvorište govoreći:

- Ne valja s visine skakati. To nije za divojčice! A Miš je magarac kad te na to nagovara!... Hajdemo sad, polako, polako, da se ma začudi!

- Da je pripanemo? - šapnu Joji.

Juraj stade na vratima prizemne sobe, koja zahvataše cijelu dužinu kutnju. Dva prozora naprema se bjehu širom otvorena, te još bješe dosta, vidjela. Njegove oči obuhvatiše sve; svaka stvar bješe na svom mjestu, kako ih je ostavio, bez malo, kako su ih i njegovi preci ostavili: police sa kujinskim posuđem, dva velika, orahova kovčega, dugački hrastov sto, nad njim veliki razapet Isukrst. Jurjev pogled zaustavi se na konturama žene, koja, tik ognjišta, bješe okrenuta licem ka vrati. Juraj se nakašlja, žena se okrete, zastade malko, pa se sretoše između prozora. I viknuše zajedno:

- E po bota, Jureta!

- Ma! Draga ma!

Poslije zagrljaja, zagledaše se jedno drugome u oči, u modre, sitne, bistre oči, koje po našim ostrvima naraštaji jedan drugome predaju, kao god što predaju i oble glave, okruglaste obraze, radost živovanja, jako vjersko osjećanje, nejaku moć mišljenja i skučen broj riječi... Jurjeva mati, Luca, izgledaše kao njegova starija sestra, starija za desetak godina, ne više. Imađahu isti zatupast nos, kratku, zaobljenu bradicu, bijele i rumene obraze.

Nastadoše pitanja i odgovori, koja su počinjala sa "a", kao što to biva kad su ostrvljani uzbuđeni.

- A kako si, ma?

- A dobro, Jureta, kako si?

- A dobro. A ća?

- A dobro je i ća.

- A Miš?

- A dobro je i Miš.

Pa onda se žena nješto namrači, uze najveću tronožnu stolicu sa naslonom, pa je privuče ka ognjištu. Sin sjede i uze savijati cigaretu. Žena poče strugati ribice, koje bjehu u koritu.

Luca se mnogo nagnu, a kad ponovo progovori, glas joj posta nepouzdan, kao da je veoma umorna.

- A ti si pisa da ćeš doć'... tako... do deset dan?

- A jes! privario sam vas!...

- A bio si oko cilog svita?

- A ne oko cilog, ali daleko, u Omeriku.

- Vidio si puno paiza (zemalja)?

- Puno.

- I crnih ljudi?

- I žutih!... A je li jematva (berba) bila dobra?

- A nij! Krupa obila vinograde! Imali smo samo trideset baril vina i šes ulja...

Nakon kraćeg odmorka, Jureta spusti glas:

- A ke nova?

Mati ne odgovori, on dodade:

- A ke nova s Maricom?...

- A nij dobra nova! - odgovori žena šapatom.

Jureta ustade viknuvši:

- O, Gospe od anđela! Šta je?

- A dobro nij, nij, nij! - ponavljaše žena odričući glavom, pa se ispravi i duboko uzdahnu.

- Za muke Isukrstove, ma, šta je? Je bolesna?

- Bila!...

- Ah... Je... umrla?

- ... Je!

Jureta pade na stolicu. Zelen u licu, za njekoliko trenutaka blesasto gledaše mater, pa jedva izgovori:

- Je istina, ma?

- Je! - potvrdi ona i obrisa rukavom oko. Dugo je mladić jecao i uzvikivao: "Ma, ma!" Najposlije zapita:

- A šta je bilo, za rane Isusove?

- A zlić (prišt)! Na srid mišice izaša joj zlić! Stari Matija vodija je u grad, kod likara, a on je odmah reka: "Nij dobro". Posli zva je bajalicu, a i ona je odmah rekla: Nij dobro!" Posli Matija je činija zavit, iša je bos kod Gospe od anđela. Pa niš nije pomoglo. Sutra je osam dan kako njena lipa mladost trune u blagoslovenoj zemlji.

- Joj!... A ti, ma, jesi li, išla kod povarete (sirotice)?

- Bog s tobom, jadno dite! Osim mene, niko nij zna da si je izabra, pa ni ona, povareta, nij to slutila!

- Joj! - ciknu Jureta i zaklopi lice šakama... - Joj, povareta moja, nij znala da sam joj dušu da, a ja sam o njoj uvik mislija na Moru! Evo, ja sam joj juče u gradu kupija i veru, evo na!

I ustavši, izvadi iz špaga kutiju sa zlatnom burmom, te je predade materi.

Pa opet sjede jecajući:

- Joj, ma, ja ću umriti!

Luca stavi burmu u svoj duboki špag od suknje i reče: - ... Jesi li ti kršćanin, ili si Žudija posta? Hoćeš li protiv boga? ... Hajd', sad će naši doć'! Sramota bi bila da se dozna zašto tužiš, jer nisi povaretu isprosija, niti se zna da si to mislija, kad se iz vojske vratiš! Reci joj rozarije za dušu i hajd'!...

Ona uze sud s vodom, te ga poli a on opra malo ruke i oči, pa izađe pogružen i povede sestru istim putem kuda bješe došao.

Zateče pristanište zagušeno gajetama i proglušeno grajom i njakanjem magaraca. Jer svaka krapnjanska gajeta (barka koja hvata više od tone i kojoj je prednji dio pokriven) nosi na krovu po jednoga magarca natovarena drvima.

Srce mu se steže kad u prvom redu vidje oca Maričina, Matiju Tanfaru sa crnom kapicom, i dvije kćeri njegove, sa crnim povezačicama. Zabolje ga jače što ga jedna od njih poznade i reče: "Eno soldata! A, to je Jureta tete Luce!..."

To bješe Pava Tanfara, srednja sestra Maričina, mnogo nalik na nju.

Pošto su svi zabavljeni bili izvlačenjem magaraca, malo ko svrati pažnju na njega; ali on letimično prebroja sve Lukešiće, Jarane, Tanfare, Prebande i Jurage, i svu njihovu čeljad i sav njihov podmladak, te mu dođe da glasno zajaoka i nariče: "A di si, najlipši cvite krapljanski, Marice Tanfarice! A di je tebe iz bašćine, da čujem srebrn glasić tvoj, da vidim viti stas tvoj, i one crne oči, i ono bilo lice!"

Marko Lukešić vezivao je gajetu kad mu sin stade iza leđa. Stari suh, čvrst čovek od četrdeset i pet godina, vukao je za oglav njihova magarca. Rižana a Miš ga je gurao u sapi. Uzalud je Joji ponavljala: "Doša je Jureta, evo ga!", njih dvojica ne osvrnuše se, dokle Rižan pod bremenom ne iskoči na obalu. Tada Miš, živolazan mladićak od šesnaest godina, zagrli brata, a Marko samo se rukova s Juretom rekavši:

- Ej, po boga, iprovižada (iznenađenje). A kako si?

- A dobro sam, ća! - odgovori Jureta. - A Miš naresta?

- A ka zla trava!... - veli stari pa zapaljenom kresavicom najprije osvijetli lice Juretino, pa pripali lulicu. Pošto odbi njekoliko dimova, stavi ruku na rame Juretino:

- A kanda si puno patija?

- A zašto, ća?

- A zato šta si puno blid i oči su ti crljene. A meni je reka Juraga, koji je prij šest nedilja, prij tebe doša iz marine, da si zdrav.

- Pa, nisam puno zdrav od jučer.

Počeše prolaziti mimo njih seljani, te i kroz mrak njegovo mrnarsko odijelo privlačaše poglede. Začuše se uzvici i pitanja: "A je li to tvoj Jureta.?... A je li to naš Jureta? Ola Juri!"

Inače ne bješe običaj Markov da se tiska putanjom. To je znao i stari Rižan, te kad se gomila udalji, on pođe sam.

Joji i Miš uzeše brata za ruke a ća, grickajući kamišić, poče sinu pričati o letini, o radovima, o troškovima i o ovakoj sitnici te vrste, koja se desila za dvadeset i pet mjeseca njegova otsustva.

Luca ih dočeka pred kućom. Na klupi bješe zemljani umivaonik i ubrus. Djeca odvedoše Rižana da ga rastovare i smjeste. Marko brzo svuče gunj, grudnjak i košulju, te nakloni nad umivaonikom svoj crni trup, na kome se isticahu sva rebra i pršljeni u rtenjači. On opra sapunom u jednoj vodi ruke, u drugoj lice, u trećoj vrat. Kad mu žena još ispra i obrisa leđa, on utrča u kuću da presvuče čisto rublje. To isto uradi i Miš, koga je Joji trljala po plećima.

Na stolu bješe: zelja, pržene ribe, somun ječmena hljeba i vrč bevande (razvodnjena vina).

Luca uze s nogu Isusovih brojanice, te jedne dade domaćinu. Sve petoro navrstaše se pred likom. Domaćica izreče sama: "U ime oca i sina i duha svetoga. Amen," pa svi u jedan glas začatiše očenaš, pa zdravomarija, i ostale molitve, koje čine "razorije". To je trajalo otprilike četvrt časa.

Za večerom ćutahu. Luca gurkaše Juretu, koji je pokušavao da njekoliko zalogaja stavi u usta. Marko je dugo žvakao svaki zalogaj, naslanjajući umornu glavu na dlan. Tek kad se prvi put maši vrča, pogleda bistro Juretu pa onda ženu i reče:

- Ej, po boga, šta se procidija i profinija ovaj naš! Ka gospojica! A čekaj ti, dok ti uklopimo motiku u šake.

Svi se obrediše iz istoga vrča pa, na mig materin, djeca otidoše na spavanje.

Luca donese manji vrč i čašu. Kad natoči, vidjelo se da je čisto vino, crno i gusto. Marko nazdravi sinu sa "dobro doša" pa iskapi. Luca ponovi dobrodošlicu i ispi pola čaše, pa vrč i čašu stavi pred sina. U isti mah i otac metnu preda nj lulicu da mu je napuni. I reče:

- Ti si noćija u Zadru i cilu noć pija. To se vidi! Pa si se danas dobro najija i u gradu. To se vidi! Je?

- Što je, je! - reče mladić, osmjejkujući se na silu.

- A koga ste vraga išli u Omeriku?

Pa hajd'. Tako je prij nas išla koracada (oklopnjača) "Marija Terezija" u Ustraliju.

- I vidija je crnih i žutih ljudi, - dodade mati, šarajući prstom po stolu.

- A zar ti viruješ soldatima? - reče Marko izvrativši glavu ka tavanici i zijehajući... - Puno lažu, bona!... A, a, a reci ti meni koliko si zaštedija?

- Petnaes talira, ća - odgovori Jureta.

- A nij puno. Roko Tanfara donio je dvadeset!... A po boga, daj još jednu, pa da se spi!... A sjutra, poslije male mise, otiđi najprije kod strica Jose, pa kod strine Marije.

- To se razumi, - doda mati.

Ća ustade i lenjivo pođe. Luca pripali malu uljanu lampicu i otide za mužem.

Jureta se nalakti. Ozgo iz kamare poče dopirati snažno ritmično rkanje roditeljskog para, što je dopunjavalo sliku dnevnog domaćeg života. Jureta, prazne glave, obuzet jedinim užasnim osjećanjem, stade pažljivo slušati rkanje; dođe mu ta obična pojava kao nješto tajanstveno, učini mu se da ono odmjerava tok noći, tok života, tok sveta što odlazi u ništa... Njeka lupnjava i njeki krještavi glas trgoše ga iz zanosa. Njihov pijetao prvi se usudi da naruši duboki pokoj ostrva. Ostali po selu kao da se počeše nadmetati. Kad opet sve zanijemi, Juretu podiđe jeza, sjeti se svih priča iz djetinjstva. Eno se otvaraju bijele grobnice oko Gospe od anđela i izlaze mrtvi, najprije oni skorašnji, koji se nijesu još navikli samovanju! Eno povarete Marice, koja nije znala za njegovu ljubav, koja je tek početkom te noći sve doznala, pa sad hita k njemu da uzme prsten... Plamičak na stolu zaigra, nješto škrgnu vratnicama i Jureta užasnut, ustade. Ali to je trajalo trenutak. Prava njegova narav, težačka i mrnarska, nadvlada trenutnu slabost i on, oboriv glavu, izgovori rozarije za pokoj povareti.

Pa onda sjede i spusti glavu na prekrštene ruke. Zaspa...

Luca, kao uvijek, prva na nogama, zateče ga tako. Ona naloži vatru i skuva kavu, pa je stavi pred njega i gurnu ga. Mladić se ispravi i zagleda se u mater sanjivo, nesvjesno. Najposlije izvadi svoju novu, metalnu duvanjaru, savi malo duvana u hartijicu i poče srkutati i pušiti.

Mati sjeđaše prema njemu oborenih očiju.

On prvi progovori:

- Ma, ja danas neću izlaziti!

- Ni u crikvu? Znaš li da je danas nedilja?

- Nikud! Ja ću leći u kamaricu a ti ćeš reći da sam bolestan.

- To je grih!... Ja sam ništo sanjala, malo prij nego što sam ustala, u zoru, kad je san od boga.

Doista je Luca čekala da je sin zapita šta joj se to nagovijestilo, pa kad ne ču njegova glasa, ona nastavi.

- Sanjala. sam nju - povaretu! Došla je, povareta, blida i plačna, sa oteknutom i uvijenom rukom. I odvela me na fonjistru (prozor) i zdravom rukom pokazala mi more i na njemu velik brod, i na brodu bija si samo ti. I ona, povareta, plačući reče: "Eno ga! Dolazi! Ali ja ne mogu, mene priteže ova žalosna ruka, priteže me u dunbinu... A Jureta neka vazme Pavu..."

Luca obrisa oči rukavom.

Za dugo su ćutali, pa mati podiže oči i ustavi ih na sinovljem licu, na kome se postupno vraćala radost živovanja.

Najzad on zapita skrušeno:

- Je to istina, ma?

- Je, sinko, neka je svidok blažena Gospa od anđela!

- He, pa neka bude volja božja!... Povareta!

Pilipenda

(IZ GORNjE DALMACIJE)

Pilip Baklina spavaše, na ognjištu, obučen, pokriven haljkom, glavom okrenutom ka slabom plamenu, koji je liskao dno lonca, obješena o verige. Zapaljeno smrekovo korijenje davalo je više dima nego plamena; dim je plavio mračnu kućicu, dizao se pod slameni krov, pokušavajući da izađe kroz jedini otvor na krovu. Vjetar je suzbijao dim, te bi se lice Pilipovo namrštilo, a promolili se krupni, žućkasti zubi pod četkastim prosijedim brkovima. Kad bi vjetar utolio, dim bi ugrabio priliku da se izvuče, te se mogahu razabrati: u jednom uglu krevet, ispunjen slamom. ali sav raskliman; u drugom razboj i na njemu njekoliko haljina; prema vratima koš i nad njim naherena polica sa njekoliko komada posuđa; oko ognjišta još dva-tri lonca i toliko tronožnih stočića. I to bješe cijelo pokućanstvo!

U dvorištu" domaćica, Jela Pilipova, sitna žena, ružna, posmatraše na pozitku dva bremenca smrekovih panjeva, pomiješanih sa njekoliko sitnih grabovih cjepanica, što su njih dvoje sa velikom mukom za dva dana nasjekli i prikupili po zabrežju, nad selom. Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći.

U pregratku grizao je Kurjel, sitan, riđ, gotovo sijed magarac, tankih nogu, sama kost i koža. Nad njim, na tavancu, bješe složen tovar ječmene slame, njegova krma za cijelu zimu, a pred njim, na zemlji, bješe rukovijet slame, njegov jutrenji obrok, koji je on grizao lagano, gotovo slamku po slamku. Njegov blagi pogled bio je upravljen čas na domaćicu čas na pijevca i dvije kokoši, što prema njemu čučahu, gledajući ga žalostivo. Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijelu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila.

Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja.

Jela uđe u kuću, tresnuvši vratima. U isti mah i vjetar huknu jače i plamen bukvu i voda u loncu uzavri, te se Pilip trže, sjede i pogleda mutnim očima oko sebe. Kad ustade da se protegne, tada se tek vidje da je pravi Pilipenda, kako su ga seljani zvali, jer kad diže ruke povrh glave, umalo ne dohvati ševar na krovu! Bješe krakat, duga vrata i oble glave. Benevreci na njemu bjehu sama zakrpa, a njekada crvena kapa, od plijesni crna, natakla mu se do klepastih ušiju. Kad zijehnu, činilo se da će progutati lonac.

Jela izvadi iz koša i stavi pred muža zemljanu zdjelu, u kojoj bjehu oko dvije pregršti kukuruzova brašna, većma crna, nego žuta. Pilipenda uzdahnu, odmahnu glavom, pa zahvativ polovinu, sasu ga u vrelu vodu, pa mješajom provrti kašu. Jela odnese ostatak, a donese njekoliko zrna soli i spusti ih u lonac. Oboje stadoše gledati kako krklja kačamak, jedući ga očima. Najposlije Pilipenda skide lonac, izmiješa puru i izruči je u drvenu zdjelu. Pa iziđoše oboje pred kuću da se umiju.

Pošto se prekrstiše, počeše polako, oprezno žvatati, omjerajući nesvjesno, brzo i krišom jedno drugom zalogaje. Kad već bjehu pri kraju, Jela će:

- Jadna ti sam, što ću!? Nemam povezače! Kako ću sjutra na pričešće bez povezače?

Pilipenda slegnu ramenima, napi se vode, pa izađe iz kuće. Žena izađe za njim. te natovariše magarca. Onda oboje stadoše kao skamenjeni, posmatrajući tovar, magarca i kokoši. Ponjekad, trenutno, sukobili bi se njihovi prazni, tužni pogledi, ali bi ih brzo odvratili. Tako izgledahu kao dva kipa, koji oličavaju glad i nemoć! Najzad opet će žena, kao za sebe;

- Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali!

Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube:

- A hoćeš li da se upišemo u tu... tu... vjeru?

- Sačuvaj Gospode! - reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se.

Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš.

Jela, užasnuta, viknu:

- Ma zar Pirgu? Hoćeš da prodaš Pirtu?

Pilipenda samo reče: "E, ja!" pa dohvata dugački štap i pođe za magarcem.

Put je vodio mimo novu crkvu. Pilipenda ču gdje ga njeko ozgo zovnu, ali pljunu put radnika, pa pohita dalje, preko njiva.

Kad stigoše na kolski put, Pilipenda se osvrte na planinu Dinaru, koja se bijeljaše od snijega: tužnim pogledom preleti cijelo Petrovo Polje, koje se crnjaše u suhomrazici; pogleda žalostivo na seoca što se nižu po rubovima i učini mu se da vidi kako po ravni leti ona strahovita utvara, koja već. od četiri mjeseca davi narod.

To je bilo zimi godine 1843. Zbog neobično slabe ljetine, još s jeseni, zavlada glad po gornjoj Dalmaciji. Pred Božić malo koja kuća imađaše nješto žita, a zbog slabog saobraćala u ono vrijeme, žito je sporo dolazilo s mora u gradove, a bezdušni trgovci udariše prevelike cijene. Šumoviti i stočni krajevi pomagahu se kojekako, prodavajući drva, hraneći se bijelim smokom, koljući stoku, prodavajući je u bescijenje, ali golo Petrovo Polje, niti ima šuma, ni stoke! Kad se već desilo njekoliko smrtnih slučajeva od gladi, onda općina drniška, kojoj pripada Petrovo Polje, stade opravljati i graditi putove, plaćajući radnike kukuruzom. Snažan i vrijedan radnik, kao što bješe Pilipenda, mogaše zaraditi pola oke kukuruza na dan, a toliko bješe dosta za njih dvoje, jer već krajem ljeta otidoše im oba sina u Primorje, u najam. Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo: "upisati se u carsku vjeru!" Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu...

Pilipenda je išao ka gradu za svojim starim Kurijelom, koji je nabadao tankim nožicama, sporo odmičući. Ali ga Pilipenda nijednom ne ošinu, niti ga je ikada tukao, jer mu žao bješe svoga staroga i odanoga pomagača u ratovanju za opstanak. Pilipenda požali i jadnu Pirgu, koja jednom zarakoli i zalepeta krilima, pokušavajući da se otme. On joj reče: "Ej, moja Pirgo, žao mi te, ali mi je žalije sebe! Oplakaće te Jela, lje!"

Dabome da je Pilipenda na svoj način pomalo i razmišljao o zlom udesu, koji snađe njega i ostale i da je vezivao na to njeka svoja kratka razlaganja. To mu se najviše vrzlo po mozgu kad bi tako za svojim magarcem išao u grad, a sve se naturivalo u obliku pitanja. Pitao je Pilipenda boga:

- Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!...

U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost, ipak prevjeri! Nazva boga Pilipendi i dodade:

- A, jadan Pilipenda, smrznu li se?

- Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio!

- A jadan, a što ti... a što se ti ne bi upisao?

Pilipenda odvrati:

- Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo Polje!

Kljaku i drutovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati:

- Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego... znaš... dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!

Pilipenda pljunu.

- Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!

Kljako se namršti, te će oporo:

- Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa!

Pilipenda stade i viknu:

- Ja se uzdam u mora srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti...

Kljako ga prekide.

- Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!

- A, pasji sine, - viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom... - čekaj da ti pritvrdim tu vjeru!

Ali Kljako pobježe.

Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, ovom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se!

Našljedstvo

Bješe u Rebeniku sudija njeki Fortis, čovjek naprasit i nastran. Jednog jutra, primivši poštu i pročitavši njeko pismo, uzviknu: "O, korpo de dio!" pa odmah zazvoni, našto uđe pandur, njeki starogonja, kratka vrata, crven, preugojen. Sudija započe:

- Roko, ti poznaješ sve Berkase?

- Poznajem sve!

- A znaš li koji je od njih najstariji?

- Najstariji!... Star je i fra Lovre i onaj bakalin Bare, ali, kanda će najstariji biti fakin Antun!

- Ona pijanica? Pa koliko može imati godina?

- Vjere mi, šjor, malo je mlađi od mene, dakle, preko šezdeset godina!... A, molim, što to?

- Taj je Antun više puta osuđivan?

- Jest, za uvrjede, za ubojstva, ali ne za nepoštena djela! Jer je čistijeh ruku! Što jest, jest! Nema trgovca u Rebeniku koji mu ne bi povjerio koliko hoćete! Ali što vam treba znati njegove godine?

- Idi, dovedi Antuna odmah! - naredi sudija i poče hodati po sobi upredajući keserastu bradicu.

Roko bješe po domaću sa gospodinom, ali kad ovaj počne hodati po sudnici i upredati bradicu, tada se Roko čuva mnogih zapitkivanja. On se odgega, vrteći glavom i pitajući sam sebe: "Šta će mu godine Berkasa? Šta će mu smeteni Antun?"

Roko ga nađe na "loži", gdje kupi ostatke od cigara. Bješe visok, snažan, tankih, riđih brkova, pod kojima se bjelasahu vučji zubi. Roko ga zapita iznebuha:

- Koliko ti je godina, Berkase?

Fakin se ispravi i pita začuđen:

- A što?

- Tako!... Koliko ti je, de?

- Šezdeset i dvije pune.

- A ko je stariji, fratar ili ti?

- Ja, - reče fakin, turi u usta i zapali kusatak.

- Kad je tako, hodi sa mnom! Zove te pretur.

- Štaaa!? - reče Antun i zaškiljiv jednijem okom, raskorači se, gotov da izlijema pandura.

- Da me vodiš? Zašto? Zato što mi je toliko godina?

Roko ustuknu i ušeprtlji:

- Zovnuo me je pretur i zapovjedio: dovedi mi Antuna Berkasa.

Antun sleže ramenima:

- Doista, zove me na rakiju! Pa hajdemo, i onako je kapi od jutros okusio nijesam. Nakon njekoliko koraka, nastavi:

- Onaj naš Podripalo, Bare, ne htjede mi jutros dati čašicu na veresiju! Veli: "Kad imaš novaca, piješ kod drugih, a kad nemaš, onda tražiš od mene na veresiju" Tako reče, guba od gube!

- A da li kadgod što iskučiš od rođaka fratra? - pita Roko.

- Prije bi đavo od njega dušu iskučio! Ko se još od fratra pomogao?

- A kako živiš sa ostalijem rođacima?

- A što pitaš, kad znaš! Ne trpe oni mene, ni ja njih, osim Josipa i snahe Dumke.

U sudskom hodniku zatekoše gomilu seljaka, a među njima tamničara Borka, koji upravi pogled na fakina, kao da mu kaže: "A ti si to, golube? Odavno mi nijesi bio u gostima!" A Antunov pogled kao da odgovori Borku: "Bolje je ležati i u šljepiću, pod tvojim ključem, nego inače biti u tvojim kandžama!" - Jer, pupavi Borko, bijele kože i njegovane brade, kao kakav savjetnik, davaše novac na kamatu.

Sudija zadugo ne progovori, nego motraše fakinove silne grudi, gvozdene mišice, ruke kao lopate, golema bosa stopala i dronjke na njemu. Pored nesumnjivih biljega da je Antuna piće razorilo, ipak se ogledaše snaga; najposlije započe:

- Antune Berkase, koliko ti je godina?

- Šta je ovo jutros! - viknu Antun... - Pita me za godine, najprije Roko, pa sad vi, šjor,... oprostite... šezdeset i dvije.

- A vašem fratru, koliko je?

- Šezdeset.

- A onom vašem trgovcu?

Antun pomisli: "Opklada, doista!" I obuze ga nadanje da bi se ona njegova šala o rakiji mogla obistiniti! Odgovori veselo:

- Trgovac je mlađi od fratra; ja sam najstariji od sviju Berkasa. Znate, mi Berkasi nijesmo dugovječni.

- Tebi se ne može vjerovati! Antun mu povrnu:

- Pa ne vjerujte!

Sudiji jurnu krv u obraze:

- Jesi čuo, ti!... - Ali se savlada. Grješni Antun zamuca:

- Ja... najposlije,.. ne znam... Matica je u namastiru. Svi smo u njemu kršteni... Ja se, najposlije, ne bih zakleo, da...

- Koliko vas ima, vas Berkasa starijih? - nastavi pretur, već miran.

- A ima nas, eto, taj fratar, pa Bare, pa ja, pa Josip ribar, pa...

- Živite li svi u Rebeniku?

- Svi, šjor.

- A nije li jedan Berkas u svijetu? Fakin se trže:

- Jedan?... u svijetu?... jest! U Americi! Trtak!

- Šta kažeš?

- Ivan! - reče fakin glasnije... - Molim vas, je li živ?

- Otkad je u Americi?

- Ima već četrdeset godina. Molim vas, je li živ?... O, sveta Djevice, a ja ga sanjao nedavno!

- Je li vam kadgod pisao, taj Ivan?

- Nikada.

- A jeste li inače što razabrali o njemu?

- Rijetko... Ponjekad... Je li živ?

- Kako si ti živio s njim?

- Ja sam ga i prozvao Trtkom, da oprostite, jer bješe kusast.

Antun uzdahnu i dodade:

- Ja sam, gospodine, svoj rod ljubio, a što su oni svi gube, osim snahe Dumke i Josipa, zato nijesam kriv! A s njim, s Ivanom, nijesam se svađao. Zato sam Ivana često sanjao, i uvijek lijepo. - Bog zna, - doista je umro!

- Umro je! - potvrdi sudija... - Prije četiri mjeseca umro je u Americi, u jednom velikom gradu. Došlo je pismo od našeg konzula odonud.

Antun obori glavu i uzrujan započe:

- Bog da mu dušu prosti... Zaradiću i platiću mu za dušu jedan pomen, jer znam da one naše rđe neće to učiniti... Molim vas, šta piše konzul, - je li naš Ivan umro u bijedi?

- Naprotiv, ostavio je veliko imanje, gotovijeh dvanaest hiljada dolara, a to čini oko trideset hiljada fiorina.

- Gledaj ti! - uzviknu Antun.

- A šta si mu ti? Kako ste rod?

- Brat od strica.

- Dakle, najbliži.

- Ne. Ja sam mu isto što i fratar i Josip i Dume... A je li imao djece?

- Nije se ženio.

- Ho! A onda?

- Naredio je pismeno da dohodak od tog imanja uživa onaj Berkas koji je najstariji po godinama.

Antun razjapi usta.

Sudija nastavi:

- Dakle, ako si ti najstariji Berkas, primaćeš otsada mjesečno preko sto dvadeset fiorina!...

Fakin poblijedi, - jedva izgovori:

- Vi... šjor... šalite se sa siromahom! Fortis, ponovo ljut, viknu:

- Nema šale u sudu s takvim stvarima!... Svi ćete Berkasi biti pozvani, pa će se po krštenicama odrediti našljednik! Jesi li pismen?

- Ja, - zapita Antun, uzrujanijem glasom, a krv mu se vrati u lice i oči mu sinuše...

Ja nijesam pismen, a to je... vidite, to je ono... a oni jesu! Pretur ga stiša:

- Ne boj se, sve će biti po pravdi i zakonu. Sad idi.

Otvarajući vrata, Antun njima odgurnu Borka, koji prisluškivaše. Antun strča niz stepenice i sjede na najdonju. U glavi mu lupaše, u grudima ga zaptivaše, osjećaše umor, kao na kraju dana kad iznosi vreće soli sa broda! Kad se obazrije, a to Borko silazi, kezeći se.

- Antune, bolan, ke nova? Nješto sam čuo! - započe Borko prijateljski.

To osvijesti fakina. Sjeti se preturova pitanja: je li pismen? Htio mu je odgovoriti ovako:

"Ja pismen nijesam, a znam zašto pitaš, i šta smišljaš, - znam da ćete, ti i moji pismeni rođaci, pokušati da izmijenite testamenat, ali svetoga mi Antuna, uzmite se na um! Znam ja vas, gospodu! Dvojica su gospoda u mome rodu, i oni su od nas najgori!

Borko sišavši, nastavi:

- O, o, o, čudne novosti! Pa čestitujem, Antune brate! Koliko ono bješe, reče pretur? Dohodak od dvanaest hiljada dolara! Nije šala! Gospodin čovjek Antun Berkas! Kako se dobri bog stara za dobre duše!

Fakin posumnja da su sudija i tamničar dogovorni, - da je svaki od njih uzeo na sebe njeki dao pletkarenja, kako će ga zgodnije prevariti. Dođe mu da "starom Pupavcu" satjera u grlo ono njekoliko pušljivijeh zuba, ali se trže, jer pomisli da bi im baš dobro došlo da on padne tamnice. Ko zna? Moguće je da bi mu Pupavac dao u jelu ili piću malo mletačkog "beverina!" Zato se prekrsti i pobježe.

Od sudnice do velike lože (starinske općinske zgrade), kuda ide glavna gradska ulica, tjeskobna, sa visokim kućama, a jedina prava, Antun se uputi sa zaturenom kapom, zvijerajući lijevo i desno. Na trgu, gdje se sučeljavaju veličanstvena starinska saborna crkva i "loža", ne bješe nikoga; sunčani zraci otsijavahu sa pločanika u Antunove zakrvavljene oči, te izgledaše trešten pijan. Odatle pođe još brže i dajući maha svojoj navici, kad je uzrujan, započe glasno govoriti sam sobom:

- Ne vjeruj nikome, a najmanje svojima! Dosada nijesu marili za mene, a otsada, ako ovo bude istina, željeće mi smrt!... O, bože, može li ovo biti istina!? Ja, ja, Antun fakin, postajem bogat čovjek! Ja, pijem ruma, najfinijega ruma, jamajke, kolikogod hoću i pušim cigare virđinije i mogu ustati kad hoću, leći kad hoću, svratiti u koju hoću kafanu i gostionicu! Imam i slugu, a držaću ga da mu svi drugi zavide, da se svuda hvali: "E, gospodara kao moga nema u svijetu!" Jer u dobru je lasno dobar biti!... Pa, onda, brate si mi moj, poklanjaću cigare fakinima! Zašto ne? Baš Jereti i Krljugu, kojima sam često otimao mokole (kusatke)! Oni će se onda čuditi i govoriti: "Gledaj ti, molim te, šjor Antuna, kako se on ne stidi svojih starih drugova!? E, valaj, pravo je što je bog pogledao na njega". - A zašto ne bih pomogao, osobito one koji su sa mnom patili, a nikad mi zla ne poželješe? Ta lako je biti dobar u dobru!... A zašto nijesu dobra gospoda? Zato što se ne boje boga, - nego njeki kažu da ga i nema! Pi, na njih"... Nosiću se, što se kaže, kao serdar, ljepše nego Jakov Berić! - Pomisli, bolan, na meni kapa novišata, kružat od svile sa srebrnim pucima, svilen pas, gunj optočen! Jer, ne bih obukao lacmanske haljine, ni da mi car naredi!... E, a obuću? Ništa nije ljepše nego ići bos, ali, kad se mora drukčije, onda mora se! Nosiću levantine od crvene kože, kakve su nosili stari Rebeničari! Biću obrijan i čist vazda, da se ženske obrću za mnom! Eh, vjeru mu, što nijesam mlađi desetak godina, pa da se i oženim! Znam da bih mogao i ovako, ali, ne bi dobro bilo!... A, recimo, što ne bih ja, rođače i komšijo i prijatelju, otšetao do Trijesta? A? Što kažeš ti na to? Neka te vide! Sjediš, recimo, pred Starom berzom, srkućeš kafu i pušiš, a oni te samo gledaju i šapću među sobom: "Njekakav dalmatinski bakonja!" A ideš, recimo, po korsu, između one latinske sitnadije, a ona cvrka: "C-vr! C-vr! što su ti naočiti ljudi ovi Dalmatinci!"... Pravo kažeš, komšija, otići ću, pa ma potrošio i... i... četrdeset fiorina!... - "Zar tako da baciš četrdeset fiorina!? A kao fakin, cijeloga ljeta nijesi motao toliko zaraditi! Zar nije bolje taj novac pokloniti našoj Dumki, jadnoj Dumki, kojoj otpadoše ruke oko razboja!? Zbilja, ja se još ne sjetih Dumke!... A, luda glavo, Antune, ti si zaboravio što je najglavnije, nijesi kupio kuću! Kamo ti kuća, smrdljiva fakinčino! Zar ti ne bi dosta hladne i vlažne jazbine u kojoj si noćivao? E, jesi gvozden, kad te memla dosada ne pojede! "Pravo kažeš, pobratime, da sam budala!... Kud ja odoh čak u Trijest, a za kuću se ne postarah!" Kupiću je, brate, otkupiću onu što je bila đedova! Načiniću kamara, načiniću perguo (balkon) ia drugoj strani, što gleda na more, i tu ću s večera piti hladno vino, i zorom gledati kako se zvijezde gase!... Pa onda, subotom ujutro, kad navale prosjaci, dijeliću im sam - nijednome manje od dva šolda! Jer, lako je biti dobar u dobru!...

Kao što slap hladne vode ugasi žeravak, tako hladni pogled Bara Berkasa bakalina ugasi usplamtjelu maštu Antunovu! Jer Antun u snijevanju na javi, ne videći već niša pred sobom, bješe stigao pred rođakov dućan na obali, a on "Podripalo" (kako ga Antun zvaše) šetaše pred vratima. Bješe maloga rasta, sijedih brkova, otromboljenih obraza, žute boje, očiju kao u mrtve ribe. Bakalin zastade i reče kao za sebe, ali glasno:

- Već je smrdljivac pijan, pa ide da otspava!

I Antun zastade i reče:

- Bum! Prsnuće bomba i učiniće: bum! bum!

Pa svrati k njekom susjednom trgovcu i izmoli od njega fiorin u zajam. Odatle brzo stiže u starinski franjevački manastir, gdje se u trijemu u hladovini debelijeh zidova, ugodno razgali. Njeko đače, sjedeći na kamenoj klupi od klaustra, gledaše u knjigu i mrmljaše. Ono doviknu fakinu:

- Nije vaš fra Lovre u manastiru!

- Tražim paroha fra-Šerafina, reče Antun. - Je li on gore?

- Fra Šerafin je u svojoj ćeliji.

- A sad oprezno i ponizno! - zapovjedi Antun sam sebi, penjući se uz kamene stube.

Parohova ćelija bješe na sredini prvoga doksata. Vrata bjehu otvorena, fra Šerafin širi no duži, neobično visoka i jajasta tjemena, crnijeh, povijenijeh obrva, sjeđaše za stolom čitajući novine.

- Ke nova, Berkase? - zapita on.

Antun gradeći se zadihan i sustao, većma nego što bješe, započe:

- Hvaljen Isus, pripoštovani! Poslao me šjor pretur i zapovjedio mi je: "Hajde kaže odmah, ka parohu, fra-Šerafinu Duhoviću, neka izvadi tvoju krštenicu.

- Nu, nu, - učini debeljko, - a šta će mu tvoja krštenica.

- A šta znam, moj dobri oče! Zapovijed je zapovijed! Tako reče i još dodade: "Idi što brže možeš, da si mi ovdje u jedanaest ura!" I još reče: "Pozdravi mi fra-Šerafina, ako je u kakvom drugom poslu, neka sve ostavi, pa neka, meni za ljubav, odmah napiše tvoju krštenicu, jer treba u sudu."

- E-he! - učini fratar, posmatrajući oštro fakina, ali Antun diže oči ka tavanici, nastavi:

- Najprije me je pretur pitao ko je moj paroh, pa kad mu kazah da ste vi, onda sve tako reče: "I pozdravi ga", veli.

- E-he, - ponovi fra štipljući golemi podvaljak, što potraja njekoliko trenutaka, koji se Antunu učiniše dugi kao časovi.

Pa udari u lukavstvo:

- Sad, moj dobri fra-Šerafine, ako nećete da napišete krštenicu, a vi mi dajte cedulju za pretura, da mu je odnesem, da mene ne krivi!... Vi znate kako je naprasit!

- Ehe, ti moraš znati, zašto njemu treba tvoja krštenica!... To-o-o-o nije čista stvar!

- Kažem vam da ne znam. Koga će vraga meni krštenica, - nijesam ni za vojsku, ni za ženidbu, a, hvala bogu, ni za bolnicu. Radije bih popio to što se plaća za krštenicu, to vi dobro znate. I šta ja znam šta preturu treba, - zar se ja s njim razgovaram, kao s mojim parom? I, opet vam kažem, ako nećete, meni je svejedno, samo mi dajte napismeno da ne odem u šljepić, ni kriv, ni dužan.

Šerafin ustade s nategom i otide pred police, u kojima ležahu parohijske knjige.

- Znaš li koje si godine rođen? - zapita, još jednom omjeriv ga pogledom.

- Čini mi se, pripoštovani, da sam rođen osamnaeste.

- Zar si tako star magarac? To ne može biti!

Antun načini sladunjavo lice:

- Stariji sam od fra Lovre, a vidjećete, stariji sam i od Bare... Nađite Antun Berkas kvondam Petar.

- Kvondam, kvondam, kvondam đavo! - veli fratar, prevrnu njekoliko listova, pa zastade na otvorenoj strani i zavrti glavom:

- Zbilja si rođen osamnaeste, na dvanaest đunja, uoči Svetog Antuna. Ehe, ko bi to rekao! Šezdeset i dvije pune godine! Baš si stari kenjac, a na oči si mnogo mlađi.

Antun se osmijehnu i zapita:

- A molim vas, koje je godine rođen naš fra-Lovre?

- Dvadesete.

- Dvadesete, a nema već nijednog zuba u glavi... A Bare?

- A nije ni on baš mlad. Došao je na ovaj grješni svijet dvadeset prve, u novembru.

Antun jedva savlada svoju radost, pa poče mudrovati:

- Bože moj, oče, jadan ti je današnji naraštaj! Kad pomislim da sam ja danas najstariji Berkas...

- Jesi li donio biljeg od pedeset šoldi, koliko treba za kršteno pismo?

- Nijesam, pripoštovani! Molim vas kao dobrog oca, neka otide da kupi njeki od vaših slugu, - jer sam sustao!

- Ček', ček', ček', može biti da imam ja još. Evo ga, dobro je! E-he! E-he! Daj novac!

Kad paroh prilijepi marku i primi forintu, poče pisati. Antun stade razgledati oko sebe. Do police bješe franjevački krevetac, pokriven zelenijem pokrovcem; lijevo, do stola, bješe veliko drveno raspeće. Kad se fakinov pogled sukobi sa samrtničkim pogledom Isusovim, istom se onda sjeti da se nije ni bogu zahvalio, ni pomenuo preminulog brata. I skrušeno, toplo, kako već Primorac čini u nastupu pobožnosti, stade se Antun u sebi moliti.

- Evo ti krštenica, - reče Šerafin, - a evo ti resto.

Antun uze pismo i turi ga u grudnjak, nakašlja se i reče:

- Za tijeh ostalijeh pet šestica recite malu misu za pokoj duše moga rođaka Ivana Berkasa, kvondam Vilipa, koji je umro u Americi.

- Štaa? Kako? E-he! - poče fratar, ustajući... - Kakve su to stvari, a!? - viknu, a njegove čudne obrve odoše naviše.

Antun izvrnu dlane i izrazom savršene bezazlenosti, reći će:

- Molim vas, čemu se čudite? Doznao sam da je moj rođak Ivan Berkas umro u Americi, te mu plaćam misu za dušu.

- A sada to kažeš, e-he, najprije išteš krštenicu, pa plaćaš misu za rođaka, e-he! A, je li ti pretur kazao žalosni glas, e-he!... Da nije...

Prekide ga Antun s podrugljivijem osmijehom:

- Moj dobri fra-Šerafine, sve ćete razumjeti naskoro... Sjutra ću doći na vašu misu. Bože zdravlja i vama i meni, biće još misa, malih i velikih!

I izide, ostaviv fratra zabezeknuta. Kad bi u dvorištu, mahnu glavom i pohvali sam sebe:

- E, ovo ti je dobro ispalo, šjor Antune! Tako treba sa gospodom, kao i oni s nama, laži i maži! A sada idi pravo ka Dumki, s kojom se ne treba pretvarati!

Ali gle! onaj trgovčić, susjed Podripalov, koji maločas dade u zajam fiorin Antunu, sav uzrujan, iskoči pred dućan i pita ga:

- Je li istina što se čuje po gradu?

- Šta? - zapita Antun mršteći se.

- Ma, bolan, da ti je ostalo od njekoga iz Amerike veliko blago? .. Sav grad već zna! Razglasio je tamničar. Dakle, istina je?

Antun uđe u dućan, ispriča šta bješe doznao od sudije, pa uze na veresiju rakije i stvari za jelo mnoštvo, koje otpravi k udovici Dumki Berkasovoj.

Dumka je prala i krpila Antuna besplatno, osim što bi kadgod primila od njega čašu vina. Imala je svoju kućicu; na gornjem boju bjehu dva pregratka, u jednom razboj, u drugom ložnica njena i kćeri joj Jele.

Udova bješe stasita, snažna žena od četrdeset i dvije i tri godine, crnijeh očiju i kose, bjelolika, prirodno dostojanstvena. Imađaše osobito lijepa usta i vrat. Jela, rastom i držanjem ličaše na mater, a lica bješe nepravilna.

Obje ga dočekaše kao dva znaka pitanja. Šta to znači, toliko jelo i piće - prava gozba? Otkuda to?

Antun naredi curi da ostruže srdele, pa kad se ona vrati, započe pričanje. Započe iz početka, davši i početku početak, - pričajući šta je mislio i radio u zoru, kad ustade. Uživao je posmatrajući na njihovim licima tragove svojih riječi! Pa završi:

- Eto vam šta je jutros bilo i kako je bilo, a hoće li bog dati da se ovo obistini, onda ćemo odmah udati Jelu! Daće striko malo prćije! U dobru je lako biti dobar!...

Razumije se da je sav Rebenik govorio o neobičnom događaju. Razumije se da je bilo i zavisti i dosjetaka, na primjer: kako će rum i vino poskupiti.

Brujao je Rebenik njekoliko dana, ali Antuna nigdje ne bješe vidjeti; po cio dan ribao je na pučini sa rođakom Josipom, dokle ga sud ne pozva.

Najposlije, dvadesetog dana, pretur pozva svijeh petnaest starijih Berkasa. Lako je bilo utvrditi da je Antun Berkas, kvondam Petar, najstariji od svih Berkasa, te da će on, prema zavještaju Ivana Berkasa, koji je umro u gradu Limi (Peru, Amerika) do kraja svoga života uživati dohodak od dvanaest tisuća dolara, a poslije njegove smrti to će pravo prijeći va najstarijeg Berkasa, i tako će bivati dokle u Rebeniku bude Berkasa. Nakon časa, iziđoše iz sudnice pokunjeni, a veselog Antuna dočekaše drugovi fakini sa: "Živio šjor Antun!"

Dodajmo da je Antun pio uvijek po svojoj žeđi, da je dugo živio, da je dobro udao sinovicu, Dumkinu kćer, da je preživio i fra-Lovra i Podripala te imao za prezumptivnog našljednika dobrog i tunjavog Josipa - i tijem smo kazali sve što je za sobom donijelo našljedstvo pokojnog Ivana Berkasa Trtka!

Oškopac i Bila

Koliko je jadan život dalmatinskih Zagoraca ne može se iskazati! Oni dolje, uz more, slade živovanje vinom, voćem, povrćem, vesele oči lijepim vidicima, uživaju u blagosti vazduha; ali brđani, ili se živi peku, ili se mrznu, ili su smeteni od silnoga vjetra, koji duva tri četvrtine godine! Podmladak se tu teško podiže. Oni pato ostaju muče se svoga vijeka da iz škrte zemlje izmame malo ječma, da ishrane malo stoke, da iskopavaju smrekovo korijenje, da oprezno sijeku drva iz kržljavih gajića! U tolikom prokletstvu, najgore je što su ti krajevi bezvodni; iz njekih sela, ljeti, ide čeljad po tri časa do najbližeg studenca ili vrela!

Zagorsko selo Zatrnci, prvo od mora, nješto je boljeg udesa, jer u njemu rađa i vinove loze i bajam. U njemu se dogodilo čudo jedno, koje, evo, hoću da ispričam.

Tri časa hoda od mora, penjući se kroz ljute krševe, pod golim brdom, prosulo se selo Zatrnci. Ko dolazi ozdo u selo, najprije nailazi na dvije kuće; s desne strane puta, bjelasa se "kula" Ivana Lopušine; s lijeve strane crni se kućerak Jurage Žagrinovića, nadimkom Oškopca. Žagrinovići su starosjedioci, a Lopušine "Vlasi", doseljenici.

"Kula" je najznatnija zatrnačka zgrada a domaćin Ivan Lopušina najznatniji je Zatrnčanin, najimućniji i bez zamjene kapitan (knez) u selu. I Juruga Oškopac bijaše najčuveniji Zatrnčanin, ali u zlu, - od djetinjstva, ubojica i kradljivac. Istom se bješe oženio, rani iz puške Mijata Lopušinu, brata Ivanova, za što odleža pet godina tamnice, a ranjenik bolova godinu, pa umrije. Pošto se Oškopac vrati, bješe jednako na opazu i pri oružju. Bio je neobično dobar lovac; novac, što je brao za divljač, propio bi; otišao bi dolje u grad i ponjekad ostajao dva dana; pijanačka mrzovolja hvataše ga sjutradan, pošto bi se ispavao, a tada teško ženi mu Šimici i kćeri Pavici!

Rodne godine mogao je Oškopac imati do petnaest barila vina, od koga, za čudo, nije pio do o velikim svečanicima. Ostalo bi prodao. Kako je stario, tako je bivao manje "srećne ruke" u lovu, ali se nije manje bakočio. A inače, s godinama, bivaše pakosniji. Prijećaše seljanima da će svojoj Pavici uzeti kakvog domazeta, kakvog "rkaćkog (pravoslavnog) lupeža", koji će dojaditi Zatrnčanima.

Njegovo dvorište, prostranije od Lopušinova, zasađeno bajamima, donosilo je njekih godina lijep dohodak. Ostalo njegovo imanje, njive, vinogradi, gaj, iako ne veliko, bješe sve na okupu.

Kapitan Ivan Lopušina bješe krupan, riđ, rutav, mirnjačina i bogomoljan. U njegovoj se kući nije uveče lijegalo bez "ruzarija". Uz veliki post dopiraše od njih molitvena graja, kao iz kakvog manastira! Ivan rano obudovi, a imađaše tri sina: Mija, Krsta i Antuna; prvi i tijelom i naravlju sličan njemu, a mlađi bjehu sitniji i žustriji.

Juraga Oškopac bješe osrednjeg rasta, čvrst kao kremen, očiju plavih, svijetlih. Za crkvu nije mario, ali se bojao đavola i utvara, koje mu se često prikazivahu, osobito kad bi se pijan vraćao iz grada.

Lopušinu posluži sreća da mu se Mijo oslobodi vojske; stari se ne bi više obradovao ni da je Oškopac napriječac umro! Navali na Mija da ga ženi, a kad srednjega, Krsta, uzeše u vojsku, onda stari stade određivati kratke rokove da mu se snaha dovede.

U to vrijeme Pavica Oškopčeva pobježe za njekog siromaha mladića u Miljevo. Oškopac, ljutit, otide u grad i ne odljuti se za deset dana! Pavica umrije poslije njekoliko mjeseca. Jadna joj mati Šimica presvisnu od tuge i od udaraca. Oškopac prozli se još gore.

Mijo Lopušina, vrativši se jednog dana iz grada, poslije večere, iznenadi oca:

- Ja sam, ćaća, zagledao curu! Ja ne znam!... Ja bih je...

- A čija je? - pita ćaća.

- Iz Bilica, Bikanovića.

- A kad je ti poznade?

- Viđao sam je, jednom, idući u grad, drugom, vraćajući se. Išla je vazda s materom. Danas su ručali u krčmi.

- Jesi li govorio s njom?

- A-ja! Kako bih, bez tebe? Govorio sam sa starom.

- O tome?

- A-ja! Onako! Kaže zna, po čuvenju, našu kuću.

- A cura, kaže li šta?

Mladić slegnu ramenima.

Antun, koji to slušaše razjapljenim ustima, zapita:

- Je li lijepa?

- Onako, nije visoka, - odgovori Mijo.

- Kako je zovu?

- Bilom! Ime joj je: Bila!

- Zar je bijela kao snijeg? - pripita Antun. Mijo pršte u smijeh. Vrteći glavom i pokazujući prstom na ognjište, za dugo ne mogaše od smijeha, najzad izgovori:

- En' onaka, kao onaj lonac!

- Šta? Onaka, kao lonac? - zapita brat.

- Crna! Crna sva, kao Arapkinja!

- Pa ti se sviđa?

- A svidi mi se. A baš zato što je crna... A mirna je, kao ovčica, to se vidi. A čvrsta je kao kremen, to se vidi. A vidi se da je... za mene. Eto!

Sjutradan, stari, u stajaćem ruhu, siđe k vatri i smjesta naredi Antunu da osamari mazgu, pa, pošto ispi rakiju, samo reče:

- Odoh do grada!

Braća razumješe da ide da raspita za Bilu, ali kad se uveče vrati, ne mogoše poznati kakve je volje, niti jednom riječju pomenu gdje je bio i šta je radio.

Četiri dana rabotahu u vinogradu sva trojica zajedno, povazdan, a kapitan ne pomenu ženidbe. Mijo ga pogledaše ispod oka, pa bi se mrštio. Čak jednom šapnu bratu: "Čekaće za dugo drugu, svetoga mi Mijata!"

Na osvitak nedelje, Ivan probudi starijeg sina. Dva brata spavahu zajedno, u kutu, prema ognjištu. Stari držaše u ruci staklo rakije, pa probudi i zapoji Mijata.

- Šta to, ćaća? - pita sin. Otac ga zapita šapatom:

- Ostaješ li pri tome? Za Bilu?

Mijat sjede.

- E - ja! Da! Po volji mi je!

Na to stari izvadi iz pojasa modar rubac, razdriješi rogalj i čvorastim prstima izvadi zlatan prsten i dukat.

- Ovo je sve pokojne ti matere, bog joj dušu pomilovao!

- Bog joj dušu pomilovao! - ponovi Mijat.

- Dakle, da bude svadba o jeseni?

- Pa može, - prihvati Mijat i stade se brzo oblačiti... - Tamo o Lučinu. Odoh da osamarim Zuku.

Antun spavaše duboko. Golobrad i blagih crta, izgledaše kao djevojka. Otac ta posmatraše nježnim pogledom, pa ga pomilova, na šta momče okrete glavu, a stari podnese mu rakiju pod nos, pa mu pokropi usne i otide smijući se...

Vrati se kapitan u mrak, dobro napit. Čim odjaha, započe klateći se:

- E neka nam bude srećna mlada domaćica! Tvoja Bakra! Isusa mi! Ja ću je tako zvati, a ti kako hoćeš! Neka ti ostane Bila, ako hoćeš, a po krstu je: Cvita! Vidiš babino ti ime. To si znao! I znao si da su Bikanovići u zavadi sa Oškopcem!

- Nijesam, ćaća, to znao nijesam!

- Lažeš, sve lažeš, kao Oškopac! Al' što reče da je čvrsta kao kremen, tu te ne hvatam u laži! Što jest, jest! Nabrekle joj grudi, vrat joj kao u dobre mazge, zubi su joj kao u vučice!

Mijat sijnu od radosti, prekide ćaću:

- Ma, ćaća, ti je kanda nijesi prije danas viđao?

- Jesam, što lažeš? Prošle nedjelje, kad sam, tobože, išao u grad. Ti znaš - što lažeš? Ali, dijete moje, trebalo je razmisliti, nije to lako dovesti domaćicu kući Lopušinovoj! Ali, evo sad, u ruke svete Gospe, u ruke svetih Ivana, Mijovila, Krstofora i Antuna! Ja sam gladan. Htio sam večerati bez molitava, kao živinče. Nijeste još izrekli sveto rožarije?

- Nijesmo, - odazva se s vrata najamnica, neka zdepana, starija djevojka.

- A, i ti si tu? - reče stari dobrovoljno. - Pa neka. Eto si čula da ženimo Mijata! Ako budeš kao do sad, nećeš biti na odmet ni ti... Hajdemo, djeco! Večeras ćemo izgovoriti dva rožarija: jedno za pokoj duše moje dobre Luce, a drugo za napredak naše kuće.

Pa uđe u kuću, pa s praga započe: "U ime oca, i sina i duva svetoga! Amen!"

*

Poodavna su Oškopca počele izdavati noge, a poslije smrti ženine izdadoše ga sasvim, te, poštapajući se, mogaše se izvući iz kuće. Povazdan sjeđaše na kamenoj klupi, do vrata; puška mu prislonjena do njega, a stari Kapitan, lisasti lovački pas, ležaše prema njemu, piljeći mu u oči. Mazgu bješe prodao, a imanje, osim bajama, dao u napolicu. Povazdan Oškop srkutaše vino, pušaše, razgovaraše sa Kapitanom. I:z sela mu niko nije prilazio, sjem napoličara i nekog Bakule, koji mu, po ženskoj krvi, bješe rod i koji navijaše ne bi li mu Oškop ustupio sve svoje, a da ga on hrani do smrti.

•Svakog drugog jutra dolazio je Oškopu njegov pobratim Puzdrak iz Miljevaca. Zvao se pranim imenom: Jakov Prnjat, ali ga niko drukčije ne zvaše do nadimkom: "Puzdrak!" Bješe visok, malo pognut, već starac, ali čvrst i hitar. Oči mu bjehu bjeličaste, sa izrazom veselosti i lukavstva. Od mladosti Oškop i Puzdrak bjehu drugovi i ortaci u "galijoštinama" i "nepodopštinama", kako kažu fratri. A kad Oškop izađe iz tamnice, Puzdrak dopade u nju, zbog paljevine, te odrobova osam godina; zatim se nješto zavadiše i, malo po malo, sasvim se raziđoše, - ali kad pobratimu Oškopu "bog presiječe žile", nađe mu se Puzdrak u nevolji, poče ga obilaziti i hranom snabdijevati.

Na prvi mah pobratimi su malo riječi trošili, Oškop izbroji Puzdraku novac i kaže mu šta da kupi, pa ovaj uzme put pod noge. Ali kad se vrati iz grada, pošto izvadi iz torbe meso, pirinač, hljeb i drugo, nabrajajući koliko je za što dao, nastajahu ovaka pitanja i odgovori:

- Kazuj pravo, stari lupežu, koliko si ukrao?

- Nemoj Juraga, bolan, da se uvijek griješiš!

- Pa, nu, reci, koliko?

- Ukrao nijesam, a uzeo jesam, pet karantana za duvan.

- Pet! A-nu, čuj! Kažeš da si dao za but osamnaest karantana, a dao si, najviše, četrnaest; na pirinču si ukrao sigurno dva, na!... Smrdljiva vrano, ma isto ćeš crknuti od gladi.

Na tu ljubaznost Puzdrak će njemu:

- Valaj, pravo je što ćeš se raspasti živ! Ja sam tebi: lupež i vrana i crkotina, a ti si mi ljudski cvijet!...

Puzdrak naloži vatru, raspremi kuću, otide po vodu, pa počne gotoviti jelo, peče i vari. I za to se vrijeme grde i prepiru. Ručaju ćutke, obično na klupici pred kućom. Kapitan ih gleda i daje znake nestrpljenja. Pošto i njega nahrane, počnu piti i istom se onda razgrana razgovor, - počnu spominjati stare događaje i zajedničke doživljaje, a ponekad donosi Puzdrak i novosti iz grada i iz okoline. Od njega prvog Oškop doznade za vjeridbu Mija Lopušine. Puzdrak započe:

- Čuo si da Lopušina ženi onog svog najstarijeg magarca?

- Odakle ga ženi? - pita suho Oškop.

- Od tvojih dobrih prijatelja: Bikovića, iz Bilica!

- Od koga Bikovića!

- Jakovine, koji te dobro pamti! Čudim se, vjere mi, što te ne pozvaše u svatove!

Na to obojica udare u smijeh, jer je jednom Oškopac isprebijao toga Jakovinu Bikovića. Puzdrak nastavlja:

- Djevojka je crna kao đavo, i za to je zovu iz sprdnje Bila! Ne bi je doista niko uzeo, ni u Bilicima, ni ovamo u Zatrncima, osim magarčine Mije! Hajde, najposlije, neka im proljepša soj! Bilo je i do sada svakojakih Lopušina, pa neka ih bude od sada i crnih i pirgastih...

Jednom pobratimi povedoše govor o bolesti Oškopčevoj. On započe:

- Ma, zašto me đavo nače s nogu? Puzdraku se ražali, te ga popravi:

- Nemoj tako, Juraga, brate, sve je od boga!

- Ma, nije sve! Podijelili su vlast on i đavo! Sad, najzad, svejedno, zašto s nogu?

- Ma, zar bi ti milije bilo da udariše s glave!? Po duši, onda ne bi bilo zanajprije, jer bi bilo sve svršeno! Ili žališ što ti ne -otkrnjiše mozak! E, onda bi bio lijep! Što bi radio bez razgovora sa mnom?

- Evo šta, - prihvati Oškop, bekeljeći se... - Blejao bih kao ovan! ... Da-nu, čuj! Ti dođeš, a ja blejim: "Be-e, be-e-e!." Odzovi se!

Puzdrak stane blejati, te se obojica kidaju od smijeha.

Pošto se vratiše u zbilju, Oškop pita:

- Šta misliš, Puzdračino, mogu li ovako trajati?

- A što ne, kada ti je srce zdravo. U tebe je zdravo kao u jagnjeta. Nijesi star. Dvije si godine stariji od mene, dakle ti je sedamdeset treća. Šta je to? Možeš ti živjeti još i deset godina, a bog ti je dao da se možeš krijepiti i mrsom i pićem!...

A Puzdrak se jadaše na svoj udes. Osiromašio, ostao inokosan, mrze ga u selu! Oškop ga tješi: zato je zdrav i čio, te najzad, ako mu suviše dojadi, može upljeskati njekoga, pa u tamnici imati hljeba do smrti!

Kapitan je svagda pažljivo pratio razgovor dvaju pobratima i prema mijenama njihova raspoloženja i on se mijenjao: čas bi otkrio gornju vilicu, kao da se osmjejkuje, čas bi režao. Bilo mu je već osam godina, ali se još dobro držao, u pošljednje vrijeme, od silnog lastovanja, počeo se gojiti. Pobratimi su često i njemu obraćali riječ. Osim obična pokliča: "Uzdur, Kapitane!" bilo je još vazda uzvika i pitanja, koje je on razumijevao i na koje se odzivao.

Oko sunčanog zahoda, kada bi pobratimi obično bili trešteni pijani, nastalo bi puškaranje. Puzdrak bi namjestio nišan na zidu od ograde, a Oškop bi prvi gađao, za njim Puzdrak. Ponjekad je to dugo trajalo. Rijetko bi kad Puzdrak noćio u kućerku, a i to su Lopušine znali, jer bi graja trajala duboko u noć. Ali često i kad bi Oškop sam ostao, čulo bi se urlikanje. Tada bi se svaki Lopušina prekrstio i preporučio svetom Antunu, koji čuva pobožne duše od sotonskog pritrunka!...

U Zatrncima se stvori priča, koja, idući od usta do usta, bivaše sve kićenija, a doprijevši gore do bosanske granice, postade najčudnija priča. Pripovijedalo se ovo: "U Zatrncima živi čovjek neki, Oškopac, koji se još u mladosti prodao đavolu! Oškop je, veli, imao ženu i devetoro djece; žena je, veli, bila bogomoljna, pa i djecu podigla u bogomoljstvu, i oni su se, jednako, bogu molili da Oškopa otrgne od đavola i da ta obrati na travi put! Ali se Oškop ne obrnu bogu, jer mu đavo bješe obrekao dug vijek, izobilje i veselo srce. Tada bog uze k sebi ženu i sve devetoro djece, redom! Tada se sotona prikaza Oškopcu i reče mu: - "Pobratime, sad smo istom pravo svoji! Ti si mi dušu prodao, ali nijesi zapečatio, a sad je red da ugovor zapečatimo, ako želiš da jošte živiš! Jer, treba da znaš da je tvome pravome životu kraj, onome što ti ga je bog namijenio, a ja ga mogu produžiti, ali samo pod ugovorom da ti uzmem noge, jer zdrave note mogle bi te odvesti ka crkvi i pokajanju! Dakle, ako hoćeš da živiš, moraš umočiti prst u svoju krv i pritisnuti ovdje!" - I nečastivi pokaza mu ispisanu hartiju. Oškopac reče: - "Daj mi jednu noć da razmislim". Đavo mu je dade. Te noći javiše se Oškopcu njegova žena i njegovo devetoro djece i stadoše ga moliti da ne sluša sotonu, te da dođe k njima. Ali Oškopčevo srce bješe odrvenilo, te u zoru, kad se sotona opet javi, rasječe dlan i krvlju zapečati ugovor! I onoga časa uzeše mu se obje noge. A taj Oškopac ima lisata psa, za koga se moljaše nečastivom da i njemu doda vijeka! A đavo razglavi psu vilice i zadahnu ga svojim dahom, te od toga časa pas poče razumijevati ljudski govor. Još reče Oškopac sotoni: - "Pobratime, imam dobra druga u selu Miljevcu, Puzdraka, ti ga znaš. Učini i njega dugovječna, pa bilo pod koju cijenu!" Sotona se nasmija i reče: "Puzdrak je moj, odavna, i potvrdo kao i ti! Živjeće! Samo će se savijati, kao gudalo, jer sam mu stavio crvića u hrptenicu!" Otada se njih trojica, sotona, Oškop i Puzdrak, ne razdvajaju i čine selu zla svakojaka!...

Pobratimi su znali za to pričanje i češće su zbog toga seirili. Ponjeki prolaznik čuo bi ovaki razgovor: - "Kapitane, poznaješ li toga lupeža što prolazi?" Kapitan štekne. "Dobro je, pamtimo ga!" veli Oškop ili Puzdrak, a uplašeni Zagorac grabi dalje, krsteći se. Zatrnjački paroh, fratar fra-Anđel, koji je mrzio sve što mu donosi brigu ili odgovornost, bješe ljudina od pedeset godina, sav srastao u salu, te je s mukom mogao otslužiti misu, a obamirao bi kad bi nosio pričešće kakvom bolesniku. Konj fra-Anđelov bješe takođe grdosija. Elem, fra-Anđelu dojadiše zapitkivanja i nagovijesti o đavolskim starcima; osobito dosadni bjehu namjernici iz daljnih krajeva. Naiđe njeki, zaište blagoslov, pa otud-odovud dođe na pitanje: - "Ma, je li istina, po bogu oče, da u vašem selu ima čovjek koji druguje sa sotonom? Vele, ne rastaju se!" - Fratar odgovoraše obično: "Ma, je li istina ovo? je li istina ono? Kao da sam ja onaj, ozgo, sveznajući! Sve može biti!" - Zagorac je mnogo pokoran fratru, ali je svaki i "oškopac", te odgovarahu: - "Ma, dobri moj oče, ako ti ne znaš, ko će onda znati! A, najposlije, što sav svijet kaže, mora biti istina! A dobro nije da se onaj nalazi u Zatrncima, - dobro nije ni za sav kraj, akamoli za vaše selo!" - "Pa, dobro, šta mogu ja!" izmače se jednom neopreznom fratru. - "Kako, šta možeš!? A imaš velike molitve, koje izgone đavola!? Stari su fratri to radili!" - Otada fra-Anđel postade oprezniji i prouči u velikom trebniku obred "egzorsizma". Muka je samo što taj obred treba vršiti u domu, gdje se zli duh nastanio, a "Vra" se držao one pouke: "Boj se boga, ali i onoga koji se boga ne boji!" Najposlije, dozna fratar da se njeki parohijani spremaju da ga tuže crkvenoj vlasti, te se odluči da nješto pokuša i jednoga jutra, prije sunca, turi pod jedno pazuho trebnik, pod drugo štit od sunca, pa se uputi ka Oškopcu. Išao je sporo a u sebi reče: "Seljaci će se sad čuditi i pitati se: kuda će fra-Anđel bez šakrištana (crkvenjaka)?" I, doista, Zatrnčani, koji ga vidješe, čuđahu se i pitahu šta to znači? - Fra-Anđel (koji nije mogao drukčije misliti kad je što mislio do razgovarajući se sam sa sobom glasno, pri čemu je uvijek sam sebi govorio "mi") nastavi: -"Svakako, glavna je stvar da selo zna da smo išli ka onom prokletniku! Svakako, to je glavno! Jest, ali treba govoriti s njim! A šta ćemo mu reći? The, što nas bog nauči! Ah, bože, kad već ne može da nas mimoiđe ova čaša, neka bude volja tvoja, - ali, svakako, bolje bi bilo da ovoga nema!"... Tako, čas razgovarajući se, čas čateći iz trebnika, išao je fra-Anđel dišući sve napornije, sve većma obasjan žarkim junskim suncem. Kako od sredine sela put ide naniže, Oškopac mogaše vidjeti i raspoznati i dijete, kad dolažaše ozgo... Kad ugleda fratra, Oškopac diže obrve. Pošljednji tut vidio je "vratrinu" kad je dolazio da isprati pokojnu Šimicu. Oškopac pomisli da je, može biti, bolestan neko od Lopušina, ali se opomenu da bi u takom slučaju fratar nosio pričešće, te ne bi išao sam, pješke! - "Da ga vrag ne nosi k meni!?" zapita se najposlije Oškopac i namrači se. Kapitan, koji je pratio njegove pokrete, naćuli uši, stade kao zapeta puška. Njih dvojica posavjetovaše se pogledima, pa se Oškopac pruži na klupu, rekavši psu: "Kuškuš i ti!" Anđel, vidjevši to, reče: "Eno prokletnika, sad će činiti vintu da spava, a njegov Kapitan može nas ujesti! O, prečista Djevice, umudri nas, šta da radimo?!" - Ne videći nikoga po polju ni oko "kule" Lopušinove, nastavi: "A kao za pakost, nema nikoga! I tako, osim boga i njegovih ugodnika, niko nam se ne može naći u nevolji! Ali, nemojte tako, fra-Anđele! Zar vam je malo: pomoć nebeske vojske? o, fra-Anđele, zaista je tanka vjera vaša!... - Ma, to jest, brate, slabotinja smo, ali, opet, boj se onoga ko se boga ne boji, ko se sa onim udružio!" - I tako, ščinjajući se, kada doprije do roglja dvorišta, oprezno svrati sa ceste, pa se uputi duž zida, dokle ne stiže prema Oškopcu, koji se bješe umrtvio. Fratrov pogled obuhvati zlikovca, njegovu dugu pušku i Kapitana, čija njuška počivaše na šapama, ali ono uho do gospodara bješe načuljeno. Fratrovo srce zalupa, fratrova mašta usplamti, - vidje sebe kako pada, pogođen zrnom usred srca, a đavolski "Kap" grize mu noge i utrobu, pa, u trenutku najvećeg straha, zavapi Isusa i Mariju i započe slabim glasom:

- Hvaljen Isus, Juraga!

Oškopac šapnu: "Kap! veliko cap!" našto "Kap" đipi, preskoči zid i juriša na paroha, koji, sav blijed, stade se braniti štitom, vičući:

- Juraga! Molim te, Juraga! Oslobodi me od psa!

Juraga se lagano ispravi i trljajući oči viknu:

- Ma, ko me zove? Ko je to?

- Ma ja sam, - fra-Anđel! Oškopac zviznu, a Kapitan se pokorno vrati i leže na pređašnje mjesto.

- Hvaljen Isus, Juraga, - ponovi fratar i dodade: - A ti?

- A, eto! A vi? - povrnu Oškop, gradeći se veoma začuđen.

("A ti", "a vi", u onim krajevima znači: "Kako si? Kako ste?" "A eto": "Tako-tako.")

Fratar nastavi:

- Jeto se došetao!... Ne znam ni sam. Jutros mi dođe volja da se šetam! Pa vidih tebe gdje ležiš, pa rekoh: "Hajde da zapitam čovjeka kako je," jer sam čuo da si nemoćan.

Oškopac stade puniti lulu. Pošto kresnu drvcem, odbijajući prve dimove, odgovori:

- A jeto, moj dobri oče, ne služe me noge!

- Ma, šta je upravo?

- Ma, ništa ne znam, oče! Tako uzele se noge! Godine! Može biti i nagazio!

- A po godinama, ne bi to moralo biti! Jesi li pitao ljekara?

- Kako ne, - odgovori bezočni Oškopac. (U taj mah stvori mu se pred očima pobratim Puzdrak, zamisli da je Puzdrak tu u blizini i da sluša te razgovore i da je na to pitanje prsnuo u smijeh, te i Oškopcu dođe da udari u smijeh.) Načini oblak dima pred licem, pa nastavi glasno: - Dao mi je ljekar mast i prašak.

- Pa ne pomaže? - zapita paroh, očevidno s uvjerenjem da lijekovi ne pomažu. Jer koliko i koliko ih je on izmijenjao i potrošio ne bi li postigao da mu "tijelo bude poslušno", kako "manastirci" kažu kad su im uporna crijeva.

Fratar reče u sebi: "E, sad je vrijeme da počnemo pravi razgovor!" Ali njegov se pogled susrete sa Kapitanovim i fratru se učini da ga životinja gleda podrugljivo, s njekom namjerom, s njekim očekivanjem, - njekako, budi bog s nama! Sve priče o Oškopčevu psu povrvješe mu u pameti, a sjeti se da je čitao u knjizi O satanizmu da se zli duh rado nastanjuje i u životinje, te ga trnci podiđoše. Još mu se učini da je Oškopac brzo zaokružio pogledom oko dvorišta (kao da se uvjeri e nema u blizini nikoga), da mu prsti uzdrktaše i da ih je dva-tri puta nesvjesno primicao ka pušci, te se uzvrpolji i naglo reče:

- E, zbogom, moj dobri Juraga! E, bog će pomoći!

- Zbogom pošao, moj duševni oče Anđele, - reče Oškopac, a šapnu Kapitanu: "Hop! Cap!" našto ovaj isprati fratra, kao što ga i dočeka.

Pošto se "Vra" odmaknu, reče sam sebi: "Pa eto učinili smo što je glavno, spomenuli smo ime božje! Uf!" Ugledavši tri Zatrnčanina, koji ga čekahu kraj puta, on rasklopi brevijar i dade im znak rukom da ga ne prekidaju. A, prve nedjelje, pred crkvom, na pitanja, on samo nadu obraze i zatrese rukama, što svi razumješe da znači: pokušao sam, pa eto vidjećemo, vidjećemo!...

Tada se stvori nastavak prvoj priči kako je zatrnački fratar pokušao da istjera sotonu iz Oškopca, pa, kako je, usred preklinjanja, Oškopov pas progovorio i rekao: - "Zaludu ti muka, vratre, mi smo đavolski i ostajemo njegovi!..."

Te godine bješe dobra ljetina, osobito bajami rodiše za pripovjest, te Oškopac uze lijep novac, za svoje, a od napoličara takođe za ostalo, te učestaše veselja dvaju pobratima. A kad počeše duhati studeni jesenji vjetrovi, Oškop se zatvori, te jedini znak života mu bješe što se tanki mlaz dima izvijao iz krova.

*

Jedne nedjelje, pred veče, usred najveće vjetrene huke, dovedoše Mijovu mladu. Vjenčanje je bilo u njenom selu. Dovedoše je: djever Antun, kum, njeki Stjepan Pirika iz sela, i Marta Šundićka, tetka po ocu ženikova. Svi dojahaše na mazgama, i svi, osim mlade, stigoše pijani. Kapitan Ivan dočeka ih u dvorištu, zagrli snahu uz obični blagoslov. Vjetar donese iz susjestva magareće njakanje, lavež i smijeh. Bjehu ljudski glasovi, sjem laveža, - glasovi Oškopca. i Puzdraka! Mijo uleti u kuću i vrati se sa sjekirom, kum Pirika izvuče jatagan, Antun viknu najamnici: "Pušku mi daj!" Žene zavriskaše. Stari stade na izlazak dvorišta da ih zaustavi. Mlada pade na grudi tetki Šundićki, te, dršćući i plačući, pita:

- Šta im je, teto, za boga? Šta je? Tetka se otrže i umiješa se u gužvu. Najamnica iznese veliku pušku, ali je mlada odgurnu pitajući:

- Koja si ti? Nosi to zlo natrag! Kaži mi šta je? Na koga hoće da kidišu?

- A na Oškopca i Puzdraka! - odgovori cura... - To oni njaču kao magarci, - rugaju se našem veselju!

- Oškopac! - ponovi Bila, čudeći se ... - Ma je li to onaj o kome se priča da je predao dušu sotoni?

- Da, i on je vaš krvnik, jer je ubio gospodareva brata!

- O, Isuse! Pa zar je on naš komšija!? - pita mlada, zaprepašćena... - A ti, ko si, odakle si?

- Ja sam iz Švrljuga, vaša najamnica!... - Obje se propeše na prste i glednuše ka vratnicama. Bila šapnu:

- Evo se vraćaju! Hvala Isusu! Hvala svetoj Mariji, neće biti zla!...

Uđe u kuću, glednu po mračnoj prostoriji. Na sredini goraše vatra i dječko njeki vrtijaše na ražnju golemo pecivo. Blizu ognjišta vidje postavljenu nisku okruglu trpezu i oko nje poređane stočiće. U jednom kutu bješe razboj, u drugom pred ikonom zapaljena voštanica.

Sluškinja, idući uporedo s njom, posmatraše je. Bješe povisoka, stamena, kao od mramora otesana! Najamnica reče u sebi: "Samo da joj je koža bjelja, pa da joj, po "šesnosti" nemaš čemu zamjeriti!"

Bila kleče pred ikonama.

Pijana gomila uđe. Iz žagora prodrije silni Ivanov glas:

- A gdje je moja snašica, moja Bila? Jadno dijete, kakav doček! Doista se prepala i negdje sakrila! O, Bila!

- Eno je pred Gospom! - reče najamnica, koja jednako držaše pušku.

- Ah! - učini kapitan, gledajući obje ženske, jednu u molitvi, drugu oružanu... - Šta ćeš ti tu, bleko ženska! Šta će ti ta crvljika? Nosi to, i nastoj oko večere!... A gledajte moje dike, moje poslušnice, kako se skrušila tred Blaženom! Vidiš, to joj je bila prva stvar! To na dobro sluti - blago nam svima, kad je bogomoljna! Hajdemo i mi! Red je, prije svega, da izgovorimo rožarije.

Kum Pirika, Mijo, Antun i tetka Marta oteturaše se za domaćinom i navrstaše za mladom. Stara kleče do mlade. Njih četvorica začavrljaše molitve, pomjerajući se a lijevo, a desno.

Skinuše sa ražnja ugojena dvisca. Kum Pirika pokaza veliku vještinu sijekući pecivo. Svi netremice gledahu njegove udarce i često vrtijahu glavom kad kumov nož tačno pogodi među rebra, ili među pršljene, kad rasiječe grudne kosti. Mast i mrvice štrcahu na sve strane, te svi bjehu poprskani, ali se niko ne odmače. Kum bacaše komade u jednu veliku zdjelu. Kad sve bi gotovo, stari sjedajući reče:

- Ejvala ti ga, kume! Tako valja!

Pa mahnu glavom na mlađega sina i dodade:

- De, mali, javni se!

Antun uze pušku i s vrata ispali je vičući:

- U zdravlje Lopušina, malih i velikih! Da bog da se ova kuća napunila djecom!

Posjedaše. Golema bukara, puna vina, stajaše nasred trpeze. Pred svakim bješe samo po nož i komad pogače, a ni viljuške ni utirača. Ivan prvi bocnu svojim nožem i natače komad pečenja; svi redom učiniše tako a nastade opšte, sporo žvatanje. Mlada nakon nekoliko zalogaja ustade i sastavi ruke za tkanicom.

Najamnica i mladićak jeđahu obaška. Dječak, zbojit i zdrav, bješe sin njekog siromaška iz sela; otac mu i on često rabotahu kod kapitana. Najamnica ga zapita:

- Kako ti se sviđa mlada, Ivice? Ivica slegnu ramenima.

- Znam - nastavi ona - ali, recimo, da si za ženidbu, bi li je uzeo?

Ivica zamaha glavom, pa zaklima:

- Na prvi mah ne bih, a, poslije, čini mi se bih! Kad se oči naviknu na nju, mila je.

- O, pametno dijete! - šapnu ona, zadivljena... - Jesi dijete, ali si pametno. Vidiš, to je! Sve je običnija, sve, sve običnija. Svak će to reći. Tako je moralo biti i Miju. Kad je prvi put vidio, sigurno ni pomislio nije da bi je mogao uzeti, pa mu je, ponajlak, prionula za srce. O, blažena Gospe, kako su sretne njeke djevojke, - završi kao za sebe.

Kad već svi bjehu siti, počeše vrhovima od noževa rgati kosti. Antun ustade i s puškom stade na prag, očekujući domaćinovu zdravicu. Kapitan Ivan dohvati bukaru i napi kumu. Puška prasnu, mlada se pokloni. Kum nazdravi Miju, Mijo Antunu, Antun tetka-Marti, Marta kući Lopušinovoj i mladoj "koja, zapravo, još nije Lopušinova", dodade namigujući...

Ljudi zakurnjaviše iz zemljanih lulica i onda istom se zavrže razgovor. Najprije započeše o Oškopcu. Mlada, jednako ukrućena, slušaše život i djela Oškopčeva, slušaše vjetrenu huku, pogledaše na crvena lica pijanih ljudi, na plamen, na služinčad, koja sita i napita, drijemaše. Bješe joj hladno oko srca, u toj kući, meću tijem krutijem ljudima, uz njihove jezive priče. Bješe na svijet došla sa klicom duboke sjete, koja se našljeđuje u krajevima nerodnijem, nepitomijem, gdje je rat za život suviše grub, gdje je pjesma nalik na zapijevku, gdje se sva ljubav prema ženi svodi na trenutnu pohotnu požudu. Bješe odrasla u patnjama, u vjerovanju da je život stradanje, da je na svijetu mnogo više zla nego dobra, da je zlo kao u zasjedi oko čovjeka, te napada na zdravlje, na dušu, na srce!... Tijem je prožeta bila, iako to osjećanje nije nalazilo izraza u njenom skučenom, zbunjenom mozgu, te ga ne bi umjela iskazati, ali ga iskazivaše u mehanično naučenim molitvama, u izrazima, kao što su: "Majko milosrđa, smiluj nam se, spasi nas!" Nikad pak to osjećanje nije bilo u njoj jače nego toga "veselog" večera! Uvjerenje tijeh ljudi da su se Oškopac i Puzdrak predali nečastivom, iako je ispuni užasom, s druge strane, dođe joj jasno da čovjek i ne može biti srećan i zadovoljan na ovom svijetu, ako se ne preda sotoni!... Zgrozi se od te pomisli i obrati suzne oči Blaženoj i šapnu:

- Majko milosrđa, smiluj mi se! Ne daj me!

Djever je povuče za opregljaču i u šali je zapita:

- A ti? Plačeš za majom? Zaboravićeš je, lje, do zore!

Nevjesta, postiđena, otide tobože da potstakne vatru. Stari, u taj mah reče:

- Valaj, kume i ti Marta, kolika mi je ova radost, tolika bi mi bila još veća da đavo već jednom dođe po Oškopca.

- A, ne može prije utanačenog vremena, - objasni Pirika... - Kažu: "Sotona drži zadatu riječ baš kao Turčin." Sve što pljuje na krst, drži svoju riječ! Čudna stvar, ali istinita.

- To je istina, - potvrdi stari i, nakon kratka razmišljanja, dodade malo nižim glasom: - "Mene je strah za mladu! Bojim se vražjeg pritrunka. Mi smo prekaljeni, jer u ovoj hariji živimo od postanja, a ona je nejaka duša".

- Toga se ne boj, - prihvati Marta s pouzdanjem... - Bila već nosi u zubunu nješto ušiveno, a ona to ne zna, niti treba da zna.

Bila ču sve to, pretrnu i u sebi zavapi:

- Pomozi mi, ti Isuse, i ti Marijo! Budite mi u pomoći!...

Dugo su još nazdravljali i čavrljali, dokle ih piće ne savlada, te polijegaše...

Bila je, po običaju, spavala između djevera i svekrvine zamjenice. Antun i Marta zaspaše odmah, a mlada se prevrtala, obuzeta stravičnim mislima, uznemiravana vjetrenom treskom i lupnjavom.

Pred zoru vjetar utoli. Mlada ustade, umi se i očešlja, pročarka vatru, uze vučiju i uže, pa sjede na kamenu klupu pred kućom i nalakti se na vučiju, sjetna, iznurena. Šundićka izađe mamurna i mrzovoljna i nazva:

- Dobro jutro, mlada.

Bila skoči, pokloni se i uze ljubiti tetku u čelo, u oči, u jagodice, u vrat, u ramena, u grudi, u ruke. Tako će, po običaju, svakoga starijega u susretu, za četiri nedjelje.

Marta je poljubi u čelo i zapita:

- Jesi li išto sanjala prvi put u svojoj kući?

- Sanjala sam, blaženu Gospu, u pomoći nam bila!

- Blago tebi i kući! A što si vidjela?

- Ne smijem kazivati. Zapovjedila mi je da ne kazujem!

- Nu! Nu! - učini Marta... - I to je dobro.

Djever Antun, ogrnut kabanom, mimoiđe ih, rekavši: "Hajdemo, mlada, sa srećom!"

Mlada uprti vučiju, dohvati vjedarce i otide za njim. Prijeđoše seoski put i zaokoliše dvorište Oškopčevo.

Na puškomet iza kuće Oškopčeve bješe gajić velikih brjestova. Tu uđe mladić. Ona se sjeti što joj ćaća govoraše, poslije prosidbe: "Imaćeš svega! - veli. - Kuća je puna. A povrh svega, nije tu kao po ostalom Zagorju, da se ide na vodu daleko; bunar ti je pred kućom i nikada ne presuši".

Mlada zahiti. Antun zbaci ogrtač, svuče gunj, zasuka rukave, prekrsti se i pruži pregršt. U tri maha on opra ruke i lice. Ona izvadi iz njedara utirač, a on iza pojasa srebrn novac, dariva je i poljubiše se. Pošto napuni vučiju, djever je povuče za ruku, te sjedoše. On započe:

- Svašta smo blejali sinoć, je li Bila?

- A nijeste, brajo, nego razgovarali se kao ljudi.

- Aja! Vino je govorilo. A ti si plakala.

- A, onako, brajo, ne zbog toga, nego... onako.

- Najžalije mi je što brat Krsto nije s nama. On je najbolji između nas, najpoštenijeg srca.

- A svi ste vi dobri.

- Mijo je arum u piću, a ovoga puta baš nije bio, te po tome vidim da te puno ljubi. Bilo udari rumen u lice. Mladić nastavi:

- A vjeruj da ćemo te, ćaća i ja i Krsto, gledati kao oči u glavi. A i ti ćeš nas!

Bila se zaplaka.

Tako se razgovarahu djever i snaha sve dok sunce ne granu.

U povratku, kad bjehu prema Oškopčevu dvorištu, Antun zastade, a mlada se pope na jedan krš. Prema vratima stajaše visok, pogrbljen starac.

- Puzdrak - šapnu Antun.

Dolje, s praga, pomoli se Oškopčeva glava, srasla u sijedoj kratkoj bradi, pod plješnivom kapom. On klečaše, oslonjen na ruke, pa se izvuče, lazeći pokoljenačke, kao što čine mala djeca.

- Pomozi nas, Isuse! - reče mlada... - Je li to Oškopac? Zar je uzet?

- Došao je vrag po svoje, - odgovori Antun... - Pravo bi bilo da otidem onamo, pa da ih darivam za sinoćnje njihove pozdrave!

- Ne, brajo, molim te, - reče mlada smućena... - Bog će svakom suditi, ali može i pomilovati!

- Zar i Juragu Oškopca? - pita mladić smijući se.

- I njega, - potvrdi mlada zbiljskim glasom... - I on je krštena duša. Antun zastade i zapita u čudu:

- Šta ti to govoriš, Bila?

- Mili moj brajo, nemoj se ljutiti. Ja sam o njemu nješto sanjala... nješto... kao u ime blažene djevice Marije!

Antun je za dugo gledaše, sve u većem čuđenju, pa odmahnu glavom:

- Nemoj ti to pred ocem reći, ni za živu glavu!

Ona odreče glavom, pa se ispravi, koliko je mogla pod bremenom, i reče odlučio:

- Neću ja, brajo, nikome izgubiti rišpet, a najmanje ćaći. Ali, što mi Blažena naredi, učiniću, pa ma glavu izgubila!

Antun slegnu ramenima i uputi se pred njom.

Zatekoše Ivana, Piriku i Martu gdje doručkuju. Antun se pridruži, a mlada stade pomagati najamnici. Poslije doručka, ljudi otidoše da protegnu noge po selu, ženske prionuše oko ručka. Ivica poče okretati drugog dvisca. Šundićka se izvali u domaćinovu stolicu sa naslonom, te izdavaše naredbe.

Za ručkom se opet nazdravljalo, istim redom i obredima, kao i za večerom. Oko zaranaka Pirika, Marta i Ivica otidoše, a domaći polijegaše ranije.

Mladoženja i mlada ustadoše prvi; njemu je bilo do toga da mu se stari ne ruga. Zato probudi oca i brata vičući i tobože prigovarajući im što dangube. Stari se smijao od srca i odgovori:

- Eto nas, eto, ranioci naši.

Kad siđoše k ognjištu, na rakiju, starac uze Bilu za bradu, pitajući je kako je spavala. Pa sva trojica otidoše na rad.

*

Ostavši sama, Bila izgovori pred Blaženom sve molitve koje znađaše, pa otide na vodu. Kad stiže do onog kamena, sa koga je, dan prije, prvi put vidjela Oškopca, rasprti vučiju i pope se. Stari sjeđaše na klupi, a Kapitan ležaše do njega. Bila uze vjedarce s vodom i čvrstim koracima prođe duž zida, otvori vratnice od dvorišta i stade pred Oškopcem. On zinu od čuda i pomisli da vidi kakvu prikazu. Kapitan čučnu i razdrelji oči.

Bila započe:

- Hvaljen budi Isus i Marija, striče Juraga! Došla sam...

- Šta? Ko? To? - zamuca on, gotovo većma u strahu, nego u srdžbi... - Koja si ti? Šta tražiš?...

- Ja sam Mijina mlada. Mene šalje blažena Gospa da te poslužim. Ona mi je to zapovjedila u snu. I evo, slušam je.

Pa dohvati vrč s vodom što bješe na zemlji, prosu ustajanu vodu i nasu jakošnju:

- Eto, striče. Svako ću ti jutro donositi. To mi je naredila Blažena, i još ću te što poslužiti. A sad, zbogom.

To je izgovorila plaho i u zabuni, da je Oškopac jedva mogao razabrati.

Drugog jutra, Oškop i Bila, sjem pozdrava druge riječi ne izmijenjaše, ali mu ona očisti i u red dovede kuću...

Toga dana uveče Bila kaza svojima šta je učinila i zašto. Kaza prosto, ukratko: "Bila sam kod starog grješnika da ga vodom napojim, da mu logu očistim. To mi je Blažena zapovijedila, prve noći pod ovijem krovom. I od sele ću ga dvoriti i spremati da kršćanski umre".

Sinovi svratiše oči na oca, koji sav uzdrhta, čuvši to. Nasta dugo ćutanje, u kome se stari njekoliko puta prekrsti. Najposlije reče:

- Ti si božja duša! S tobom je u moju kuću došao blagoslov! Radi šta hoćeš!...

Čudo se razglasi: kako je mlada Lopušića izgnala sotonu iz Oškopca, kako ga navede da s njom zajedno govori rozarije Blaženoj, da se ispovijedi, da se raziđe sa Puzdrakom - što sve bješe istina.

Oškopac se pokazivaše pun milošte i poniznosti prema Biloj, a ona ga je dvorila kao oca, Sa Lopušinima se nije otvoreno mirio, ali se već nijesu grdili. Živio je još dvije godine i umrije kao hrišćanin, ostaviv Biloj sve svoje imanje.

Mrvica filozofije

Prije njekoliko godina otidoh na zimovnik u primorski grad X. Prvoga jutra, u glavnoj kafani, zatekoh trojicu Biograđana, s kojima se poznavah, te im se pridružih. I oni bjehu došli prije desetak dana da provedu zimu u tome zdravom i jevtinom mjestu, koje se još odlikuje starinskom kulturom i znamenitim brojem inteligencije. Kafana bješe puna građana i graje. Dok su mi Biograđani pričali svoje utiske iz toga, za njih po sve neobičnoga kraja, proglušavaše nas živa prepirka, u dva jezika, srpski i talijanski. Kako koji od građana dođe, uzme njeke novine, čita ih u sebi za njeko vrijeme, pa pročita naglas kakav stav, i onda, obrativ se njekome, proprati, bilo grdnjama, bilo hvalama, bilo ma kakvim tumačenjem. Drugi prihvati protivnijem dokazima i oba se staraju da privuku pažnju ostalijeh. Ponekad, za trenutak, umiješa se treći, a kadgod i više njih, ili cijela publika, te nastane taka zbrka da niko nikoga niti sluša niti razumije. Uz graju mrdaju silno rukama, glavama, nogama. Moji Biograđani, iako gledahu te prizore već desetak jutara, ne bjehu oguglali, neto se čuđahu tolikoj, uzaludnoj potrošnji riječi i pokreta. Ja sam se smijao i pričao im jačih primjera "te uzaludne potrošnje". U tom uđe njeki starčić i snimi cilinder, a sva publika pokloni mu se. Jedan od Biograđana reče mi:

- E, ovo je bela vrana. Taj najduže ostaje u kafani, a živ se ne čuje.

- Zaista, njeki miran čiča, - prihvati drugi. - Svako posle podne igra šaha usred najvećeg meteža i ostane priseban. Oni oko njega mešaju se u igru, čak i dohvataju figure. Njegov drug u igri obično se pomami, a on strpljivo čeka da se stišaju, pa nastavlja po svojoj volji. - Da nije stranac? - zapitah.

- Nije. Ovdašnji je. Kažu da je od velike, starinske familije i da je major u penziji.

Momak mu skide kaput i viknu onome iza tezge:

- Kafu za konta Marketa!

Starčić, velikih, sijedih brkova, rumena, tek obrijana lica energična izraza, bješe u crnu zakopčanu kaputu, sa rozetom u rupici. Momak mu donese napitak i sve novine koje ne bijahu zauzete.

Zovnuh momka i zapitah ga: ko je konte Marketo? Evo šta sve doznadosmo. Konte Marko O., major u penziji, pošljednji je muški potomak starinskog, vlasteljskog doma. Stanuje u svom dvoru, jednome od najstarijih u gradu X. Ima i nješto baštinja. Udovac je, ima i tri kćeri neudate, koje on obožava i ne dopušta da se udaju. Dvije su već matore, a najmlađa je na izmaku mladosti. U nju je zaljubljen njeki mladi učitelj muzike i ona u njega. To zna sav grad, a otac još ne zna. I, veli, sav grad simpatiše zaljubljenim, i sav grad želi da se oni uzmu, i sav grad nestrpljivo očekuje šta će konte riješiti, - hoće li učiniti da mu i najmlađa ostane usidjelica, da ga svijet proklinje. Konte ima i nadimak, u gradu ga obično zovu: Mrvica filožofije, jer mu je najmilija uzrečica: "Treba imati mrvicu filožofije!" (kako naši Primorci izgovaraju riječ filozofija).

Mi se slatko nasmijasmo cijeloj toj istoriji i tome nadimku, pa otidosmo u šetnju.

Istoga dana, poslije podne, nađoh konta Mrvicu gdje igra šaha. Oko igrača sjeđaše velika gomila i bivalo je sve onako kako sam izjutra razabrao, - kibičari ne davahu mira igračima, a on, konte, samo što bi kadikad mirno rekao: "Ta čekajte! Ta, ke dijavolo, treba imati mrvicu strpljenja, mrvicu filožofije!"

Istoga večera, šetajući po korzu s njekim građanima, novijem poznanicima, poznadoh sve tri kontove kćeri. Dvije starije bjehu krupne, lične, ali već prezrele. Najmlađa, elegantna, stasita plavuša, otprilike od dvadeset i pet i šest godina, imađaše nježan luk vilice, labudski vrat, rudu, crvenkastu kosu, nos malo prćast i divne oči. To je bila Slavija. Starija se zvala Eulalija, a najstarija Aurelija. Za njima iđaše lijep, visok mladić, muzičar M.

Dani mi se nizahu jednolično, ali ne dosadno, dok trajaše lijepo vrijeme, ali otpoče kiša, te me satjera ili u sobu, ili u kafanu.

Njekoliko dana padala je na mahove, pa poče trajno. Ne zastudi mnogo, ali vlaga dojadi. Tada se gotovo nastanih u kafani.

Najstalniji kontov partner bješe njeki stari sudija, čovjek veoma nervozan, bez "mrve filožofije". Bješe ih još dvojica neznatnijeh, koje je i suviše lako dobijao. Posmatrajući igru, ponjekad sam kazivao svoj sud, uvijek oprezno. To me je, valjda, najviše preporučilo kontu, te me jednom ponudi igrom. Tada mu se prikazah.

Bili smo jednake snage, - najbolji uslov da se veza održi. Uz to, on je zacijelo osjećao da mi je mio.

Malo po malo, postadoh mu "neophodan". Dođosmo do intimnijeg odnosa, te bi me korio kad bih se zadocnio, ili kad bih izostao. Ja se opet toliko oslobodih da često uzeh ponavljati njegovu omiljenu riječ: "Ke dijavolo, treba imati mrvicu filožofije!" To mi prijeđe u naviku, tu smo izreku toliko ponavljali obojica da jedared čuh gdje za drugim stolom njeko reče: "Eno se Mrvice spremaju za šaha!" Čuh poslije i kafanskoga momka gdje reče: "Šah za Mrvice!!"

Poslije igre, u sutonu, najradije zapodijevasmo razgovor o stvarima apstraktnim i mističkim. On je navodio Hegela, Đobertija, Erazma, čak i Notrdamusa i Svedenborga!

Konte nije rado šetao; iz grada gotovo nikad nije izlazio. Jedino mu je kretanje bilo od kuće do kafane i obratno, a uvijek je išao sam. U potonju, ja ga počeh pratiti večerom, što je izazivalo čuđenje među prolaznicima. Doista se moralo stvoriti uvjerenje da ja imam velik, gotovo tajanstven uticaj na starca. Njekoliko puta opazih da nas i njegove kćeri s prozora posmatraju.

Pred Božić. opet nastade lijepo vrijeme. Jednom, u večernjoj šetnji po trtu, opazih da me gospođica Slavija uporno gleda. To se ponavljalo na svakom sukobu. A jednom, kad dođoh ranije na doručak u kafanu, zatekoh muzičara M., koji tu nikada ne dolažaše. Bješe sa jednijem mojim poznanikom. Ovaj nas upoznade. Očevidno muzičar bješe naročito zato došao. Nastojao je da mi se dopadne.

Bješe tankovijast, elegantan, nješto slabunjav u licu, ali veoma simpatičan. Imao je osobito lijepe plave oči, mala usta i protegljaste, gospodske ruke. Porijekla je bio seljačkog, iz okoline gradske. Još kao gimnazijalac pokazao je neobičnu naklonost ka muzici. Stric njegov, kanonik saborne crkve, koji ga je izdržavao, postara se za vremena da ga i muzički školuje još onda. Poslije ispita zrelosti, stric ga otpravi u bečki konservatorijum, odakle iziđe sa najboljom svjedodžbom, te odmah dobi mjesto učitelja muzike u mjesnoj gimnaziji i mjesto upravnika građanskog orkestra. Već je i komponovao njeke stvari, i građanska omladina smatraše ga kao buduću veličinu. - Nješto od toga znao sam i po čuvenju, a ostalo dopuni mi on potanko, toga jutra.

- Šta li to znači? - pitah se... - Nakon dva mjeseca moga boravljenja u X, toga mladog čovjeka odjednom obuze želja da se pozna sa mnom! Neće, valjda, zahtijevati da mu ja kod konta "provodadžišem?"

Više u kafanu nije dolazio, ali u svakom susretu po gradu pozdravljao me je najumiljatije i izmijenjao bi po koju riječ sa mnom. Najzad, jednog jutra na obali nađosmo se i on poče šetati sa mnom. Bio je uzbuđen, Započesmo razgovor o vremenu, o kojekakvim sitnicama, pa, na moje veliko čudo, odjednom, muzičar mi stade pričati početak i sav tok svoje ljubavi prema kontesini Slaviji, i to tako povjerljivo, tako potanko, kao da bjesmo odrasli zajedno, - što samo može opravdati strast, ali svakako i njeki smjer.

I ja ga zapitah zašto to on meni kazuje, a on mi, bez okolišenja, iskreno, prizna da on i djevojka dođoše "na srećnu misao" da baš mene zamole da utičem na starca, pošto je već poznato da ja imam uticaja na njega, kao niko drugi! I vatreno nastavi:

- Konte je zaista čovjek plemenit, bez aristokratskih predrasuda, obožava svoju djecu, ali, vidite, on ima jednu maniju, on se nikako ne može pomiriti s mišlju da njegova kći može ljubiti njekoga drugoga, razumije se, pa ma drukčijom ljubavlju, sjem svoga oca!

- Šta? Ne vjerujete? - viknu M., na moje odricanje. - Ta pitajte cio grad, ta sav svijet zna šta je bilo sa Eulalijom najprije, pa sa Aurelijom! Prije dvadeset godina, u Eulaliju se bješe zaljubio njeki kapetan ratne mornarice, naš čovjek, vlastelin, mlad, lijep, bogat. I djevojka se bješe njemu svom dušom odazvala. Niko ne sumnjaše da neće doći do svadbe, a dvoje zaljubljenijeh najmanje. Pošto kapetan otkri svoju namjeru kontu, ovaj je bio preneražen. Tražio je od prosioca njekoliko vremena do odgovora, a to je vrijeme ispunio kuknjavom, jadanjem, čak i prijetnjom da će se ubiti! Niti se hranio, ni spavao, niti je htio na oči njekoga od rodbine i od domaćih prijatelja, koji su ga, naravno i po molbi djevojaka i po svome uvjerenju, htjeli orazumjeti. Ništa ne htjede čuti, nikakav drugi razlog nije navodio, do jedinijeh, ludačkih, manijačnih uzvika: "Ne dam ja moje dijete nikome! Nikome! Nikome! Aurelija, srce moje, ako ti to učiniš, znaj da ću se ubiti! Dajem ti časnu riječ da hoću, a ti znaš da ja neću pogaziti zadatu riječ!... Bar, još godinu, dvije, strpi se, o tome ne pominji, ako već. nećeš da čekaš dokle me nestane!..." I padao je preda nju na koljena i ljubio joj ruke. Pošljedica je toga bila da se prosilac udaljio, a djevojka je dugo bolovala, poslije je htjela u kaluđerice, ali i to otac spriječi. Cio grad ga je osuđivao, a on za dugo nije izlazio iz kuće.

- Je li to mogućno!? - rekoh kao za sebe... - Je li moguće da Mrvici filožofije nedostaje toliko mala mrva?

- Da, gospodine - dodade mladić. - Slučaj je zaista nevjerojatan, može biti, jedinstven, ali je istinit. Nakon tri godine, to se isto desilo i sa Aurelijom. Nju je iskao konte B., naš sugrađanin, takođe imućan, zdrav, lijep, obrazovan. Što da vam ponavljam iste stvari. Sve na dlaku bilo je i s njom, kao i sa starijom... Stari konte i danas mrzi konta B., koji se međutijem i oženio.

Nakon poduljeg ćutanja muzičar nastavi:

- Sad sam ja na redu. Zacijelo, kao najglavniji razlog navešće da je on već pri kraju života, pa poslije njegove smrti neka rade šta hoće, a, međutijem, sami vidite da je zdrav kao drijen, da on može živjeti još dvadeset godina, iako je preturio šezdesetu. Njegov je otac živio preko devedeset godina. I, što je najgore, ta njegova... kako da je nazovem?... očinska sebičnost, u suštini i dirljiva i smiješna, biće sve jača u daljoj starosti. Nalazite li i vi da se toga bojati?

- Šta vam ja mogu pomoći, mladi prijatelju? - rekoh najzad, potresen.

Muzičar izvadi iz špaga njeko pismo. Bjehu tri listića ispisana. On nađe na drugoj strani njeki stav, uprije prstom u nj i zamoli me da čitam.

Bješe govor o meni, "o onom fureštom (stranom) gospodinu, o kome papa jednako govori". Slavija se uzdaše, poslije boga, najviše u mene da bi stvar mogao uputiti! Očevidno, u mašti sirote, zaljubljene kontesine, ja sam bio njeki svemogući mađioničar!... Oh kako bih ti rado pomogao, kad bih mogao, jadno dijete!

Ali ti ne pomogoh! Sve se svelo na to što me je stari konte pomrzio i prezreo, ništa manje nego i muzičara!

Onda sam prvi put vidio i dobro upamtio ingliski rukopis vlasteličin. Onda joj bješe oko dvadeset četiri godine, danas ima oko trideset i šest. Onda je ljubila, tj. živjela udvostručenijem životom, gledala na svijet i u budućnost kroz ružičaste snove svoje mladosti, danas joj je, boj se, srce sleđeno.

Možda ne ćaše biti srećnija i da se njen san ostvario, ali svakako bila bi srećnija u putu ka željenoj, zamišljenoj sreći, a to nije malo!...

Svakako, svakako, mnogo bolje ćaše biti da je papa imao još jednu "mrvicu filožofije".

Kišovite noći

Pošljednjeg dana katoličke godine, kiša je pljuštila cijelog dana, pa i kad kroz tijesne i puste ulice gradske žmirnuše zapaljeni fenjeri. Sa oluka visokih starinskih kuća padahu slapovi na kaldrmu. Na sve strane voda je šuštila, tutnjila, revala.

U krčmi Kod tri zvijezde, pri dnu dugačkog stola, večerahu krčmar Mišo Selaković i njegova kći Ivana. Nikoga drugoga u krčmi ne bješe. Iza njih, kroz kuhinjska vrata, plamen na ognjištu svjetlomrcaše, te se, na mahove, na stijeni, prikazivaše sjenka čupave, ženske glave, koja je takođe jela. To je bila Jelena, nadimkom Jejina, sestra i kuvarica Mišova. Momka nemađahu.

Pošto večeraše, Ivana uze raspremati sto, Mišo se stade protezati i zijehati na stolici, Jejina dođe na kuhinjska vrata i zapita:

- Da zaprećem vatru?

- Zapreći! - reče brat preko zijeha. - Da mi nije zbog Pipa, odmah bi zatvorio. Ovo je brate noć za spavanje! Ovo je božji dar! O-ho-ho, ala će se spavati!

I kao da načini ;uvod slatkom spavanju, koje će trajati dugačke kišovite noći, krčmar složi mišice na grudi i izvrati glavu. Ivana otide na vrata da kroz pljusak posmatra pustu ulicu. Jejina se vrati u kuhinju i odmah započe grdnje na "Latine".

Latini su, znate, ne samo Talijani, nego i Srbi katoličke vjere.

Tako sve troje pokazaše šta je kome na srcu.

Bogati, razmaženi krčmar, bješe željan jedino odmora i bezbrižnosti. Bio je jak, zdrav čovjek, od pedeset godina. Glatki i rumeni obrazi, tanki još crni brkovi, napominjahu one likove na berbernicama, te je on uvijek bio ideal ljepote prostijem ženskinju, a otkad ostade udovcem, prosto mu se nametahu. Iz navike, iz častoljublja, a ne zbog zarade, držaše otvorenu krčmu do ponoći. Njegovo dobro vino privlačilo je večerom zanatlije, podoficire, manje činovnike i mrnare. Tu se "briškulalo" i grajalo do ponoći, ali na prvi otkucaj časovnika, kad pokazivaše dvanaest, Mišo vikne: - "Ol rajt, na noge, djeco! Svima i svakome laku noć!" I tome već ne bješe pogovora. Danju njih troje jedva mogahu odoljevati poslu, navali seljaka koji dolaze u grad, na sud, ili zbog pazara. Jejina je gotovila, on je posluživao, a Ivana naplaćivala.

Brige velike bješe se Mišo oslobodio nedavno, kad se Toni Fabri oženi. To je bio drvodjelja, ubojica i razmetnik, kakvima je obilato Primorje. Toni je ludovao za Ivanom, a i ona za njim, te Mišo jedva spriječi da je na silu ne odvede. Nagađalo se da Mišo želi udati kćer za kakva činovnika, pa da će se i sam oženiti.

Ivana, stasita djevojka od osamnaest godina, bjelolika, povijenih obrva i crnijeh očiju, dosta ličaše na oca, ali ćudi bješe sasvim suprotne. On, sebična mirnjačina, stamen, u svemu sređen, a ona pod ličinom mirnoće, bijaše fantastična, ponesena za neobičnijem. Gledajući s praga u Jezivu noć, ona stvaraše jezive događaje, koji bi dolikovali tome okviru.

Baba Jejina, starija od brata deset godina, udovica bez djece, sitna, sva čvorasta, isticaše se vjerskim pravoslavljačkim fanatizmom, koji se ne izražavaše toliko u vršenju obreda, koliko u neutoljivoj mržnji na katolike. To je bila prava bolest ograničene a i obazrive babe, koja je mogla samo grditi. Ona je više mrzila Tonija Fabrija zbog njegove vjere, nego zbog njegova razvratnog života; ona bi, doista, radije zadavila Ivanu, nego što bi pristala da se uda za "Latinina". Dok je bratanična stojala na vratima i maštala ko zna o čemu, dotle je tetka prala sudove i grdila:

- Potop, dabogda! Potonuo im, dabogda, i mali Božić i njihova Tri kralja i njihov sveti otac papa i sve njihove fandonije! Ah, nijedna vjero, da mi je doživjeti da te Rusi unište! Hoće, akobogda!... Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot! Udri po mozgu poganiju!...

Okrugli časovnik na stijeni zakvrča i poče izbijati osam. Ivana se vrati k ocu i reče:

- Eto strika Pipa.

Pa donese karte, tablicu i kredu, pa otide da natoči kvartuč vina.

Pipo ribar stanovao je čak na obali, otprilike na kilometar daljine, a ipak, grmjelo, pucalo, Pipo ne izostane da po večeri s bratom odigra tri partije briškule.

Uđe i skide ogrtač od navoštenoga platna. Na glavi mu bješe kožna ribarska kapa, nalik na šlem. Bio je omalen. Njegovo oštro, žuto lice, sa potkušenijem, sijedijem brkovima, sa sitnijem smeđim očima, kao da se vječito potsmijevaše. Nikakve sličnosti ne bješe između ta dva rođena brata, a sličnost između Pipa i Jejine bješe u grbastom nosu i razvraćenim ustima. Pošto nazva boga i sjede, Pipo dodade:

- Ode im stara godina plačući. Pa odmah uze miješati karte.

- Neka, valaj! - prihvati Mišo. - Ne bih dao ovu kišu za deset vijorina. Čim svršimo, leći ću. O-ho-ho! ala će se spavati.

Jejina iz kuhinje doviknu:

- Je li, reče, da im ode godina plačući? Neka, brate, neka! Plakala im svaka, dovijeka! Ivana sjede prema stricu i nalakti se. Odigraše dvije partije bez riječi, kurnjaveći iz kusastijeh lula. Kad započeše treću, uđe Toni Fabri, sjede podalje od njih i zaiska polučak vina. Ivana, zbunjena, pogleda oca i strica, pa otide da ga posluži. Jejina se promoli, nakrivi glavu i učini: "Uh! uh!" Pipo zapita šapatom brata:

- Ama, zar dolazi ovamo!?

Mišu se odiže tornja usna i bljesnuše vučji sjekutići, što učini da mu se obličje izmijeni. I on odgovori kroza zube:

- Do sada nije. Đavo bi ga znao! Toni, mlad, snažan, neobično širokih leđa, plav, bješe mila lica.

On uzdrhtalijem glasom zapita djevojku:

- Pa kako si, Ivana?

- Dobro, 'fala, - odgovori ona, pa otide za tezgu, podnimi se i uprije oči u njega.

Mišo baci karte i uputi se k vratima rekavši:

- Vrijeme je da se spava! Ol rajt! Pipo se okrete ka Fabriju i reče:

- Ode stara godina plačući, sinovče! Toni se trže. Na njegovu uzbuđenu licu vidje se kao da u tijem riječima traži kakvu uvredljivu nagovijest. I skrstiv svoje silne mišiće, zapita oporo:

- Šta hoćeš da tijem kažeš, barba* Pipo?

- Pa eto, nebo plače, - tako se kaže, - veli ribar mirno.

- A kao za čim bi to plakala naša stara godina, a? - pita Toni i prkosno odiže glavu.

- Hoće li se vaša smijati, razumije se, našoj? Hoće li se ovdje, kod Selakovića, uvijek vrijeđati naša vjera?... Koja je starija ovamo, u našoj carevini, pitam ja vas!...

- Kakvi su to razgovori? - viknu Mišo, stavši prema njemu, držeći ruke za sobom. Pipo slegnu ramenima i zatrepta očima. Jejina iz kujne dreknu.

- Razgovori luda čovjeka! Svjat, svjat Gospod! Udri, brate!

Toni ustade, baci krčmaru groš i uzviknu:

- Ol rajt! Ol rajt! Vlasi! Jejina poteče na nj, kao bijesna; u ruci joj se odnjekud obrete štapina. I viknu:

- Evo ti rajt! Pa lupi štapom po stolu. Toni ogrtačem ugasi i obali lampu. Začu se cilik" njeko stenjanje, topot koraka, i pljeska na ulici...

To je sve trajalo trenutak.

A pošto Mišo zapali svijeću, ne bi ni Ivane!... Odjuriše oboje u kišovitu noć.

Rkaćki patrijarh

U primorskom gradu Travnju, u subotu, 17 marta, godine 1854, stari travanjski trgovac Marko Plamuša - nadimkom patrijarh, u svom dućanu doznade da se Francuska i Ingleska pridružiše Turskoj protiv Rusije, i pade u nesvijest. Upravo, zadugo je bilo pitanje je li Patrijarh najprije doznao za taj događaj, la onda pao u nesvijest, ili je za događaj doznao pošto se osvijestio? Zadugo su o tome razbijali glavu žbiri i Latini (katolici) travanjski, ali starac ne htjede kazati istinu, dok je trajalo ono apsolutističko doba.

Onoga jutra, Patrijarh, pošto se, po svom običaju, dugo bogu molio i doručkovao u kući, stiže u dućan kad je njegov sinovac Triva već uveliko pazario, jer je subota pazarni dan u Travnju. Uđe u pun dućan pa poče kupce savjetovati u izboru, umjeravati cijene, itd. Stasiti starac, blaga lica, sijede brade, sa svilenom crnom kapom na glavi, u dugačku crnu kaputu, zadavaše svakom povjerenje i poštovanje. Seljaci pravoslavne vjere obožavahu ga, smatrahu ga kao živa sveca, a "Latini" ga i mržahu, ali i oni ga poštovahu. I toga jutra, uz pogađanje i cjenkanje, bilo je pomena o starim vremenima, i o ženidbi Trivinoj; te se, kao i uvijek, ponavljao uzvik: "Ta šta ga već. ne ženiš! Toliko blago, a vi inokosni!"...

Stara Paraskeva, Patrijarhova sestra i "domovoditeljka", ručala je uz obične razgovore o Rusiji. Skoro je godina dana (upravo od jula 1853 otkad Rusi upadoše u Vlašku) da se u njihovoj kući i ne govori o čem drugom. Stari je na svoj način objašnjavao novinarske vijesti, a svako njegovo tumačenje bješe duže od najdužeg novinarskog članka. Zaključak je bio uvjek jedan: "Rusi će pobijediti!" Jer ne samo što je uz njih bog, kao svagda, nego imaju silu i bogatstvo, koje se ne može iscrpsti! To zna on, Patrijarh, koji je svojim očima gledao rusku vojsku, rusko blago po crkvama i manastirima.

Paraskeva bješe bratov odjek među ženama, koje je pohađahu. Ona je njima objašnjavala malo drukčije, ženski. Govoraše:

- Rusi ratuju radi oslobođenja Hristova groba od nekrsta, a Rusima se protive ne samo Turci, neto i Latini i Lutori! Ali to je dobro. Zbog toga bezboštva, nestaće sa lica zemlje svake vjere, osim krsta od tri prsta, svijeh kraljevina i carevina, sjem jedinoga i prevelikoga carstva moskovskoga, pravoslavnoga...

Kad poslije ručka Triva otide u dućan, Patrijarh, kao svakoga dana, leže u istoj trpezariji na divan.

Istočni ugao, prema pročelju, prikazivaše pravi ikonostas, - tri niza ikona, srebrom i zlatom okovanih, pred kojima uvijek goraše kandilo. - Dokle Patrijarh spava, pod blagom zaštitom svetitelja, da vam ispričam šta je glavno iz njegove prošlosti.

Rodio se u zagrađu travanjskom, pošljednjih godina vladanja Mletačke Republike. - Otac mu, nadničar, dade ga u trgovinu kod njekog imućnog i samoranog Grka. (Onda je bilo još njekoliko grčkih. domova u Travnju.) Mladi Plamuša ugodi Grku, a kad stade na snagu, postade mu kao posinak. U to vrijeme Primorje pripade Austriji i ona postavi pravoslavnog crkvi prvoga vladiku. Ali taj vladika (cincarskog porijekla, iako se zvao Kraljević), poče najprije krišom, pa javno, raditi da se pravoslavni pounijate. Zato se protiv njega stvori zavjera i mjesto njega, po slučaju, plati glavom njeki njegov doglavnik, Poljak, kanonik. Vladika, pobježe; vlada zatvori oko petnaest zavjerenika, među kojima i mladog Plamušu. Srećom njegovom, dvije godine prije oslobođenja, gospodar, umirući, ostavi mu svoju kuću i dućan, a ako bi on umro u tamnici, onda da pripadne pravoslavnoj crkvenoj općini. Kad se Plamuša, nakon devet godina, oslobodi tamnice, prvi posao bi da otide u Rusiju. Tako je lutao pune dvije godine, obilazeći velike gradove i sveta mjesta. Vrativši se u zavičaj, preuze trgovinu, ne htje se ženiti, nego uze k sebi sestru Paraskevu, udovu bez djece. Docnije uze sinovca Trivu za pomoćnika u radnju... Imanje se množilo, a uz njega i njegov ugled u Travnju, osobito među pravoslavnijem, koji ga izabraše za prijesjednika "opštestva". Katolici iz poruge, prozvaše ga "Rkaćki patrijarh" - što, malo pomalo, uzeše i pravoslavni, izostavivši pogrdni pridjev.

Tako je, uglavnom, trajalo bez velikih promjena trideset godina, do dana kada ga ostavismo da se poslije ručka ispava pod zaštitom mnogobrojnijeh božijeh ugodnika...

Ustavši, Patrika se molio pred ikonama, manje nego izjutra, a završio je kao i izjutra, kao i svakog puta otkad zarati Rusija s Turskom:

- Gospode, molim ti se, molim se svjem nebeskim silama, svom dušom i svijem srcem skrušeno vam se molim, budite u pomoći blagočestivom caru Nikolaju, njegovoj hrabroj vojsci, - podajte im na vragi pobjedu i odoljenije, a zlotvore naše, Latine i Lutore, satori jakože Sodom i Gomor jesi!... Amin!

Pa otide u dućan.

Toga dana, poslije podne bješe pripeklo sunce kao što može gdje na sjeveru u sredini juna. Među visokim kućama, sa glatke kaldrme, otsijevahu vreli zraci, te čisto bođahu oči. Patrijarh kročiv na ulicu odmahnu glavom i započe sam sobom:

- O, brate, ovo baš prigrijalo. Pomozi, Prečista! Sačuvaj nas marčanog sunca!

Susjed mu, njeki Niko Frketa, krojač, zaneseni "Latinin", stajaše na vratima i po običaju pozdravi Patrijarha sa:

- Bona levada, šjor Marko! (zdravo ustao!) I dodade:

- Ke nova?

Patrijarh izvrati glavu i reče:

- Eto ke nova! Kiša će!

- A, biće još što nova, biće! - dodade pakosnik.

Patrijarh sleže ramenima i otide. Bješe mu već dodijalo prepiranje s Nikom, a bojao se da ne izusti štogod "zašto bi mogao dopasti još jednom kuće neobične", jer već razgovori i nagađanja o ratu počeše postajati zajedljiviji...

S uživanjem stade na prag svoga hladovitoga dućana, zadrža pogled na Trivi, koji premjeravaše trubu platna, pa ga, čisto sa miloštom, skrenu na široku stolicu, postavljenu kožom, koja je raširila svoja "objatija", kao da starcu kaže: "Hodi, Patriko, moj stari, da se odmaraš, da đetetu pričaš svjetske događaje."

Sa te istorijske stolice njekoliko travanjskih naraštaja sluša stradanja Patrijarhova i njegova putešestvija.

Triva uze od strica štap, primače običnu stolicu, na koju će starac pružiti noge, pripali mu čibuk, i dodade "Objavitelja dalmatinskog", koji je dolazio poslije podne...

Stari, pažljivo razgleda je li zavoj cio, pročita svoje naštampano ime, pa uze čitati ukaze na prvoj strani. A kad okrete list, trgnu sobom, poblijedi, glavu izvrati, ruke klonuše...

Triva, užasnut, poteče k njemu vičući, pa poteče k vratima, i opet natrag.

U tinji čas ispuni se dućan gomilom; njeki radnik otrča po ljekara.

Majstor Niko Frketa reče:

- Nema tu pomoći, moj Triva! Kaplja ga je udarila! Svršio je!

Ugledavši novine na podu, Frketa ih uze, kao da se ništa nije desilo, pročita glasno krupno štampan telegram: "Beč, Francuska i Ingleska, opozvali svoje poslanike iz Petrograda. Obje te države izjavile su se kao saveznice Turske i objavile rat Rusiji. Drži se kao pouzdano da će se k njima pridružiti i Sardinija"...

Krojač udari dlanom po novinama i viknu:

- Sad sve razumijem! Eto, šta donese smrt Plamuši! Bog da te prosti, stari fanatiko, ali bolje nijesi ni zaslužio!... A Rusija već ne pomože, ona je svršila!

- Lažeš! - viknu Patrijarh ispravljajući se, na što svi, sjem Trive, na stolici, poiskakaše iz dućana.

- Lažeš! - ponovi, sav crven u licu, a vratne mu žile nabrekle da prsnu...

- Striče, Pobogu! započe Triva, i obradovan i užasnut...

- Živ sam!... Rusija će... koliko vas god ima!... Daj vode!

Sjede i raskopča ogrlicu.

Ljekar dođe, vidje što je, preporuči mir i otide.

Kao munja proleti glas po Travnju da je Rkaćki patrijarh umro od kaplje. Pravoslavni trgovci i zanatlije dođoše, i kako se radosno iznenadiše zatekavši starca na običnom mjestu ( na stolici). On im reče:

- Ni brige vas, ni za mene, ni za Rusiju! Doduše, meni je već i vrijeme da putujem, ali se nadam da će me bog održati u životu još koji mjesec, da vidim pogibiju dušmana naše vjere! Jer, ne bojte se! I carstviju jego ne budet konca! S nami bog, razumjejte, jazici i pokorjajte sja, jako s nami bog!

Pa razveze nadugo, zaboravivši da je malo čas bio u nesvijesti. Tek u potonju sjeti se toga i reče sinovcu:

- Čuješ ti, ako bi te pitali Latini kad me snašla nemoć reci: "Prije nego što je pročitao novine!" - Razumiješ li? A vi, tako isto! Sad idite na večernju. Danas je subota! Ne idite u gomili, nego podvojeni!...

Glas o događaju doprije i u zagrađe. U to doba bjehu na domu samo starci, ženske i djeca, a ljudi mlađi bjehu na poljskom radu. Žene i starci pohitaše u grad, u glavnu ulicu, gdje ih, po starčevoj naredbi, presrete Triva i uputi u crkvu.

Poslije službe, naredi Patrijarh da svi idu u crkvenu kuću, u veliku dvoranu, gdje se držahu skupovi. Uđoše svi, i žene i djevojke, što je bila velika novina!

On im ispriča događaje, koji, iz tolike daljine, tako silno odjekivahu u tom zakutku, u tijem smjernim, vjernim srcima. Uglavnom, objasni im šta se sprema i na što se ide - sprema se napad na cara moskovskog, a to je kao da rečete na pravoslavnu vjeru i narod! Uz nekrsti turske udružila se latinska Francija i lutorska Inglitera, a, po svoj prilici, i drugi će.

Pošto sačeka da se slušaoci isplaču, stade ih tješiti i hrabriti, uvjeravajući ih da nikakva sila ljudska ne može nadjačati krst od tri prsta. Bog zato i dopusti tu napast da se na kraju vidi kako on miluje pravoslavije.

- Ja znam da bismo svi koliko nas je ovdje dali život svoj za Rusiju, ali to ne možemo. Znam da bismo svi žrtvovali svu svoju siromaštinu da im kako pomognemo, ali i to nije moguće. Zato, učinimo što možemo, i što će nam pred bogom valjati. Da već nije veliki post, ja bih vas savjetovao da postimo ovu nedjelju s namjerom za pobjedu Rusa. Ovako preporučujem onijem koji mogu izdržati da jednoniče svakog dana do druge nedjelje, da svakog večera drže molenja i velika klanjanja (metanije) za spas svete Rusije!

- Hoćemo! - povika skup oduševljeno. Patrijarh nastavi:

- Eto, kao što vam je poznato, ja sam nauman bio da ove jeseni oženim Trivu, a sad to odgađam dotle, dokle god ne razaberem za pogibiju naših dušmana. Kakvo bi mi veselje bilo, kakav bi mi blagoslov sa nevjestom u dom ušao, dokle moja vjera pliva u krvi!?

To istom potrese gomilu, diže se graja, čuše se uzvici: "Neće biti svadbe među nama, dok ne čujemo veseli glas!"...

Po duši, ne bih rekao da su se i djevojke tijem oduševljavale. Tu je bila i Cvijeta Rajkovićeva, za koju se znalo da je Patrijarh u srcu namijenio Trivi, ali mu djevojka prva priđe i poljubi ga u ruku...

Šta su sve rusofili pretrpjeli do 11 septembra 1855, dakle za dvije godine, to bi teško bilo ispričati! Dosta je samo da napomenem da su se kuće za sunca zatvarale, da su ljudi bili pod oružjem, na oprezu, kaogod u doba najezde, poslije pada republike.

Patrijarh, koji je svima preporučivao opreznost i strpljenje, izgubi i jedno i drugo onoga dana kad se u Travnju diže urnebes zbog pada Sevastopolja.

Toga zlokobnog dana, poslije podne, otide on pred veliku kavanu pod bedemom, gdje se toplijeh dana jedva mjesto može naći. Kad se Patrijarh pomoli, latinska gomila jednogrlice zaurlika:

- Dolje s Rusijom! Živjela Francija! Dolje s Rkaćima i s njihovijem Patrijarhom!

On pusti da izduši graja, pa diže visoko desnicu, pruži tri prsta kojima se krsti i viknu:

- Gledajte, Latini! Ovo je Rusija i pravoslavni zakon, a ovo ste vi!

I stisnu mali prst i domali desne ruke. Pa dodade:

- Ovo je sila, a ovo je ništa! Pa se prekrsti i vičući jače, izreče prvi put pred njima svoju omiljenu izreku:

- I carstviju jego ne budet konca! Latini, kao skamenjeni od čuda i od divljenja pred tolikom vjerom i hrabrošću, pustiše starca s mirom. A njeki reče:

- Ja ih mrzim, ali skidam kapu pred njima! Dokle su ovaki, ne može im se ništa!

Car Duklijan

O caru Duklijanu znao sam koliko svak kome su poznati naši narodni umotvori i ko je zavirio u istoriju, a to je da je Duklijan izopačeno ime rimskog imperatora Dijokletijana, (Diocletianus) i da je njegova ličnost, nalik tome, izopačena u hrišćanskim legendama. Osim toga, više puta sam obišao Dijokletijanov dvor, njegovu bogomolju, njegovu grobnicu i njegov zavičaj Solin, tačnije da kažem, sve ono što je od svega toga ostalo, - razgledao sam sve to ovlaš, površno, kao što čini svaki putnik kad ga put nanese u Spljet. Dakle, moje znanje o Dijokletijanu, o njegovu vremenu i o svemu što je u vezi s njim bilo je "prosječno" i pravo da kažem nijesam ni osjećao potrebu da znanje o tome umnožim. Ali prije nekoliko godina namjera me namjeri na njekog nastranog popa, koji mi, u Spletu i u Solinu, tri puna dana punjaše glavu Dijokletijanom i svijem onijem što je u vezi s njim, te mi sjenka starog, ozloglašenog imperatora ne izbivaše iz mozga ni na javi ni u snu, nego postade pravo obajanije, od koga se jedva oslobodih! I to hoću da ispričam.

S jeseni uputih se iz Crne Gore u zavičaj. Od Kotora do Dubrovnika plovljasmo po mirnom moru, ali odatle poče duhati vjetar, te more pobjesni da se većina putnika razbolje. I mene ne mimoiđe morska muka, te jedva čekah da se iskrcam u Spljetu, gdje stigosmo noću. Odatle do Šibenika preostajaše mi pet-šest časova vožnje po moru, te odlučih da noćim tu, da tu i predanim, pa s večera da nastavim put željeznicom.

Sjutradan osvanu nebo vedro, ali vazduh i more bjehu još nemirni. Izlazeći iz gostioničke sobe, vidjeh susjedna vrata otškrinuta i čuh talijanski razgovor. Stvar suviše obična u našem primorju a da bi mogla privući pažnju; ali me zadrža neobična suprotnost jezika i izgovora riječi pa i prijedmet razgovora. Bjehu dva muška glasa, jedan Talijana iz Italije, koji govoraše književnim jezikom, a drugi kakva našeg prosta čovjeka, koji uplićaše u talijansko-spljetski dijalekat po koju toskansku riječ. Bješe svršetak razgovora. Stariji reče:

- Tako ti je to, moj dragi! Vaš Dioklecijano, i živ i mrtav, zadao je dosta posla svijetu, - to jest, u ovom pošljednjem slučaju, ljudima od knjige!

A drugi prihvati:

- Mi se tijem ponosimo, monsinjore!

- Ma ne baš svijem, ne baš tijem što je onako grozno progonio i mučio hrišćane!

- Ne, monsinjore, ali bez toga ne bi postojala najveća dika našega kraja: area martyrum!

- Gle, i latinski! - doviknu "monsinjor".

- Ma, bravo, bravisimo! Ali sasvim je dobro opaženo, dobro opaženo, dobro opaženo!

Pa nastadoše pozdravi pri rastanku. Za ono njekoliko trenutaka, a na podlozi njihova razgovora, zamišljah da je tu kakav vladika i njeki crkvenjak. Ali zar vladika u običnoj gostionici i u sobičku! Pa u ono doba, onaki razgovori!

Izide. sredovječan, po. izgledu tunjav i priglup berberin, noseći svoje sprave uvijene u crnoj koži. Tada mi bi sve prirodno. On mi nazva jutro, ja prihvatih i zapitah:

- Molim vas, ko je u toj sobi?

- Monsinjor Roza, - odgovori brica i stade, očevidno voljan za razgovor.

- Vladika njeki?

- Ne, nego apostolski protonotarilus iz Ravene. Učena glava, moj gospodine, vrlo učena, najučenija u kongresu, - veli brica, cresendo u zanosu.

- U kakvu kongresu?

Čovjek, veoma iznenađen mojim pitanjem, uze me motriti izbuljenim očima. Najposlije će:

- Pa, zaboga, zar vi ne znate da je do prekjuče bio u Spljetu međunarodni kongres hrišćanskih arheologa iz vascijela svijeta!? Bilo je Talijana, Francuza, Španjolaca, Nijemaca, i svake nacije, sve po izbor najučeniji ljudi u starinama! Ta o tome su sve novine pisale. Otslužena je misa u starinskoj bazilici solinskoj, nakon četrnaest stoljeća, zamislite, nakon četrnaest stotina godina!.. Jeste li vi Dalmatinac?

- Jesam. Ustao sam nješto bunovan pa sam smeo s uma, a inače znao sam sve to, pratio sam. ! Dakle kongres je zaključen? - Zaključen je. Razišli su se svi članovi, osim monsinjora Roze, koji će ostati još njeko vrijeme, radi svojih studija, - piše novu knjigu o našem Dijoklecijanu, znate! Uostalom, kad vas to toliko zanima, zašto ne biste svratili ka monsinjoru? Možete, sasvim prosto, bez ceremonija, jer treba da znate, koliko god je visoko učen, toliko je i "denjozan" ("snishodljiv") i njemu je baš prijatno poučavati svakoga o starinama. Eto na primjer, ja sam običan berberin, a on sa mnom i ne govori o drugim stvarima! A brijem ga svako jutro, u ovo doba, jer monsinjor je ranoranilac! Ja vas uvjeravam da će vas svesrdno primiti, a što ga duže budete slušali, tijem ćete mu veću ljubav učiniti!

Htjede zakucati na vratima prelatovim, ali ga zadržah:

- Stanite, prijatelju! Nemojte! Hvala! Ja ću već sam,... poslije, u zgodnije vrijeme...

U tome škrgnu brava iznutra i vrata se počeše lagano otvarati.

- Eto već izlazi monsinjor, - kliknu veselo berberin.

Izađe pedalj stara popa, dobrodušna, nasmijana lica, neobično živih ispitljivih očiju. On zapita veselnika:

- Šta vam trebam, prijatelju? - Eto, ovaj se gospodin veoma interesuje za starine i želi da se pozna s vama!

To reče pa otide, a monsinjor skide šešir i prikaza se: "Don Antonijo de Roza, apostolski protonotarijus a u pustim časovima i arheolog!" Kazah se i ja njemu, pravdajući se što ga ne pretekoh u učtivosti, kao što bi trebalo, ali mi on ne dade vremena... Dodadoh da sam i ja u pustim časovima "skriba".

- Koje vrste? - zapita, zaista denjozni protonotarijus.

- Ponajviše bilježim pojave iz narodnog života u obliku priča.

- Tako! A bavite se i starinama, kako, eto, razabiram.

- Bože moj, monsinjore, ne mogu reći baš da se bavim, nego tako, prigodno, koliko i svaki običan čovjek. Uostalom, berberin me je krivo razumio. Ja sam ga samo zapitao je li muzej danas otvoren. A, naravno, čuvši za vaše poštovano ime, a pošto sam čitao vaše izvještaje... Monsinjor me prekide:

- Muzej je formalno zatvoren, pošto je njegov upravnik, monsinjor Bulić, otišao iz Spljeta, ali je muzej stavljen na moje raspoloženje, te, dragi gospodine, mi ćemo sad lijepo zajedno onamo i, to se po sebi razumije, biću vam na usluzi, ako želite, cio dan!

I kao kakvog starog znanca, protonotarijus uze me pod ruku, te se uputismo hodnikom. Nađoh se u čudu. Kud će me đavo navesti da izmislim kako sam želio pohoditi muzej i da sam čitao njegove referate, kad jedva ako sam načuo za kongres! Ali to bješe unjekoliko prirodno, jer sam svagda, baveći se poduže u Spljetu, svraćao onamo, a drugo, bio sam u struji tijeh misli. Ipak pokušah da se izvučem. Rekoh:

- Monsinjore, to je za mene zaista velika i nezaslužena čast, ali, nažalost, prvo i prvo, nijesam još doručkovao...

On stade, pa će povjerljivo i očinski:

- Bome, ja jesam! To je, znate, moja velika slabost što sam veoma gaman na doručak! Prosto sam nestrpljiv m nervozan dokle ne dobijem moju zdjelicu šokolade i dva hljepca! Zato je u Raveni moja misa najranija, svakog jutra, ljeti i zimi, u let časova. Tako biva i ovdje. Od prvog jutra sporazumio sam se sa parohom crkve Svetoga duha, i ja sam tamo tačno u pet. Ali trebalo bi da me vidite kako marširam natrag, na doručak, baš mladićki, baš vojnički, sve: "ajnci, cvajnci", kao kažu Avstrijanci, - ha-ha-ha!

I onda pođe držeći jednako svoju ruku pod mojom. Ja sam već bio opčaran tolikom dobrodušnoću i milom naivnoću prelatovom, te da ne bješe straha od arheološkog gnjavljenja, baš bih rado nastavio druženje sa čičom. Rekoh da bješe pedalj starčića i neobično živa pogleda, sad, kad dodam da bješe u svilenim popovskim haljinama sa crvenom ogrlicom, da bješe lak kao vrabac, zdrav i živolazan, bez i jedne sijede dlake u svojoj gustoj garavoj kosi, da mu na izbrijanom i veselom licu ne mogoh pogoditi godine, kazao sam sve.

Nakon pet-šest koraka, baš kad zaustih da ga obavijestim kako ja doručkujem, on stade i nastavi sa velikom zbiljom i kao još povjerljivije:

- Ali, inter nos, rđava je, vrlo rđava šokolada i ovdje i po cijeloj Dalmaciji! Ne budi vam krivo, sinko, ali istina prije svega! Ili je ne znaju gotoviti, ili je loša vrsta, ili je mlijeko tanko!

- Sve to skupa, monsinjore, - rekoh smijući se.

- Ma, korpo de Bako, zašto ne nabavljaju šokoladu Sišar, koja je priznata u cijelom svijetu?

- Ma, šta znam!... E, sad da ispričam ja vama svoje jutarnje navike. I ja rano ustajem, kao i vi, ali, sasvim obratno, treba da proteče najmanje čas, pa da mi se prorači na jelo, a taj čas obično šetam!

On ponovo zastade i kucnu štapićem o pod:

- Vidite, kako se to zgodno steklo! Taman da me ispratite do muzeja, pa onda otidite da doručkujete, pa se vratite u muzej, gdje ću vam natenane moći objasniti sve što želite! Ne samo to, nego imam i jedno iznenađenje, - to jest, ono će biti iznenađenje za sav arheološki svijet, ako bog dadne još malo života!

Muka me spopade te zbunjeno odgovorih:

- O, kakva čast, monsinjore, ali vidite, imam važnih poslova.

I izmislih koješta, što on pažljivo sasluša, pa odgovori:

- Vrlo dobro! Dugo je jutro! Sad je tek sedam, budite gotovi sa doručkom do osam, ostanite u muzeju do deset, eto vam za poslove vremena do ručka dosta. Ja ručavam tačno u jedan, u hotelu. Milo će mi biti ako budemo za jednim stolom.

Šta sam znao! A kako na svaki prijelaz u razgovoru zastajkivaše (po općem običaju talijanskom, naročito popovskom), pomislih da će najbolje biti da ga ne prekidam, inače ni za dva časa ne stigosmo do muzeja! I zaista, monsinjor zatoroka, zaustavljajući se ipak, ali pokraće. Ja ću ovdje navesti što mi se čini znatnije iz njegova pričanja (dabome, koliko se sjećam), a trajalo je, bez preduška, četrdeset minuta od gostionice do južnih gradskih vrata, gdje je muzej, koji se put može prijeći za petnaest minuta. Evo, nasumce, iz starčeva povijedanja:

- Dakle, monsinjor Bulić je otputovao, mislim, u njeko selo da se odmori. I treba mu! Povereto (jadnik), koliko ga je samo truda stalo da nađe odziva i kod svoje vlade i kod stranih naučnika da se kongres sastane! A gdje su druge pripreme, gdje je sam kongres! Ali je ovjenčano uspjehom! Neću da kažem da je bio međunarodni kongres, kakvih biva inače po svijetu, ali za Dalmaciju ipak je neobično. Rezultati do kojih je Bulić došao za dvadeset godina neumorna istraživanja i ovdje, u Dijokletijanovu dvoru, i na solinskim razvalinama, zaista su ogromni, osobito kad se uzme na um škrta pomoć od strane vlade i oskudica novih stručnih djela. Osobito su znatna otkrovenja drevne bazilike i grobova mučenika, ali, inter nos, uopće govoreći, vašim pokrajinskim arheolozima mnoge stvari izgledaju kao i neslućene, a onamo su utvrđene! To, znate, uopće rečeno, jer: istina prije svega! Ali što je bilo baš lijepo i originalno, to je njegova misao da se na ruševinama starodrevne bazilike solinske, koja je sražena sa zemljom i pod njom zatrpana ležala trinaest stoljeća, da se, rekoh, u njoj otpoji služba božja! To je zaista lijepo i originalno, lijepo i originalno, lijepo i originalno! To je, što bi rekli Francuzi, pravi klu (clou) kongresa, pravi klu, klu, klu!.., Svi su se razišli, jer su umorni bili, iako su svi mlađi od mene! Meni je, znate, sedamdeset peta! Peta, peta, peta! I ja, eto, ne umorih se i, istinu da kažem, jedva sam čekao da se raziđu, da sam ostanem, pa da ovdje, na "licu mjesta", dovršim svoje studije o Dijokletijanu, tačnije da kažem, da utvrdim, unjekoliko da ilustrujem svoja otkrića i svoje zaključke; razumijete li me? Zaključke, nepomjerljive, neoborive, neoborive, neoborive! ... Jer vaš veliki zemlja", veliki Dijokletijan, bio je nedostižan i kao vojskovođa i kao državnik, upravo kao svestrani genije, kome je Napoleon nalik, koji je upravo u Napoleonu vaskrsao, - jer, znajte, sve što je ;neobično silno, ne umire, nego preobraženo vaskršava!... Tobože, ne zna se zašto je progonio hrišćansku vjeru, ali ja vas uvjeravam da i to bješe politička misao! Da, politička, politička, politička!

Eto, tako, ponavljajući njeke riječi ili rečenice, tačno tri puta, protonotarijus preduši pred vratima oniske, dugačke zgrade, koja se naslanja na spoljni dijelak zida Dijokletijanove palate. Tu ga čekaše poslužitelj, koji otvori vrata. Starac mu pruži ruku sa pozdravom: "Dakle, dragi gospodine, do skorog, najskorijeg viđenja!", - ali kad to izreče, pruži štap put ogromne kule, kojom se završava zid, i na kojoj se vide krnjotine. I zapita:

- Vidite li vi ono?

- Šta?

- One tragove vječne, neizgladive, koje ostaviše varvari u sedmom stoleću, one iste ruke koje razoriše najveću kulturu što se na svijetu pojavila! A! Ko mislite da bjehu ti varvari?

- Paaa,... valjda..., čini mi se, Avari!

- Ma, si, si, si, Avari! A Bulić tvrdi da to bjehu Hrvati! Kroati, Kroati, Kroati!...

Otidoh u kafanu, gladan, a već sit arheologija. Pored doručka naredih momku da mi donese sve moguće zastarjele pokrajinske i druge novine u kojima ima što o arheološkom kongresu. Jer se odlučih da ne prevarim starca, a uz to da se, koliko toliko, "infarinam" starinarskom naukom. Momka je, pored izgleda na napojnicu, doista pokrenulo i patriotsko osjećanje (kao i berberina u gostioni, kao i ove ostale Spljećane, onih dana), te mi donese breme ilustrovanih i političkih novina. I tu se, za čas vremena, snabdjeh silnim "znanjem" o drugoj polovini četvrtoga stoljeća poslije Hristova rođenja pa, tako spreman a i dobre volje, otidoh u muzej.

Zatekoh starca u ;onome odjeljenju gdje se nalazi čuvena, ogromna. Adamova knjiga; pisaše za stolom pretovarenim knjigama, crtežima, fotografijama, kamenjem, itd. Dočeka me radosno, raširi ruke i dođe mi u susret s uzvicima. Nakon tijeh izliva srdačnosti i pošto posjedasmo, započe:

- Ja bih vas molio, drati gospodine, da mi, prije svega, - prije svega! prije svega! onako sumarno (možete i bez ikakva reda), kažete što znate o vašem velikom zemljaku, koji je, kao što znate, silan trag ostavio u povijesti.

I uze potpuno ton i držanje profesorsko.

Dođe mi da prsnem u smijeh, ali se savladah, te uzeh držanje đačeta koje se sprema da izgovori taze naučenu lekciju - što je uistini i bilo; nabrah obrve i započeh kokoš'im glasom:

- Dijoklecijanus Gajus Aurelijus, docnije nadimkom Jovijus, rimski imperator, rodio se ovdje...

- Gdje ovdje? - viknu oštro ispitivač.

- U Saloni...

- Jeste li sigurni?

- Boga mi, nijesam!... Uostalom, gospodine prof..., pardon, monsinjore, kad biste imali dobrotu da me ispravite na kraju, jer...

- Va bene! Dakle, nastavite! Rodio se koje godine?

- Čini mi se oko 240-te i bio je niskog porijekla, po njekima čak ropče od roba. Kao mladić, za carovanja Probusova, stupio je u vojsku i u njoj se hrabrošću i umljem toliko odlikovao da je prije svoje tridesete postao njeki starješina. Zatijem, poslije ubistva Numerijanova vojska ga proglasi za imperatora. Mislim da se to desilo u Kalkedoniji. Ali ga cijela imperija odmah ne priznade, neto to bi docnije, poslije smrti njegova protivnika Karinusa. Docnije podiže on slavnog vojvodu Maksimilijana u čin suvladaoca, najprije pod titulom Cezara, pa Avgustusa. Još docnije podiže tako još dvojicu, Galerijusa i Konstantina Klorusa, te se carska vlast podijeli među četvoricom i tijem se uspostavi i utvrdi već poljuljani auktoritet. U ogromnoj carevini ponovo procvjeta blagostanje. Razumije se da se sve u državi radilo pod vrhovnom upravom Dijokletijanovom, koji je bio koliko velik vojskovođa, toliko i velik državnik... Osim svega ostalog, dva se događaja ističu za vrijeme njegova vladanja: prvi je taj što on napusti Rim a izabra za prijestonicu Nikomediju u Vitiniji, gdje zavede pravi istočnjački dvor i ceremonijal, prozva se "gospodarem" (Dominus). Drugi je, što dvije pošljednje godine svoje vlade stade nemilo progoniti vjeru Hristovu. Ne zna se pravi povod tome. U isto vrijeme, po njegovoj naredbi i nasnovama, poče se zidati ova ogromna, veličanstvena palata, u kojoj se nalaze sfingsovi i stubovi prenešeni iz Egipta, mramori iz Italije, itd. pod čijom se sjenkom sad mi nalazimo, u koju se smjestio čitav grad od tri-četiri tisuće duša! Najposlije, monsinjore, Dijokletijan, sit svega, prvog maja 305-te, u Nikomediji, zbaci s glave dijadem i poturi skiptar, pa se preseli ovamo, u svoj dvor, u kome je čekao smrt, koja ga snađe po njekima 307-me, po drugima 316-te!

Boga mi, toliko znam, hvala Talijanskoj ilustraciji iz koje sam to zapamtio maločas! A da me, oče proto, opet predveče preslišaš, suma bi se, po svojoj prilici, svela na mnogo manje i ti bi se većma mrštio na greške moje ili pisca u Ilustraciji!

Jer, za vrijeme preslišavanja ni lice moga slišatelja nemađaše mira, - čas se mrštio i dizao obrve kao od čuđenja, čas se ironično osmjejkivao, čas je prćio usta; jednom je dobio takav izraz negodovanja kao da je htio reći! - "Pi! na tebe i na "izvore" koje si proučavao!"

Nastade tajac, svečan tajac koji okruži najsvečaniji izraz monsinjorev i moju malodušnost, jer, vjerujte mi, toliko se bijah zanio svojom ulogom i vratio se u djetinjstvo da mi dođe "mala duša" (kako ponjekad kažemo mi Primorci), te gotovo sa strahom đačeta čekah presudu čudnog popa.

A on, pošto je pozadugo gladio podbradak, započe:

- Dragi moj, dalje se ne može, dokle se mnogo štošta u vašem znanju o Dijokletijanu ne poispravi, ne raširi, ne dopuni, ne objasni, ne izmjeri, ne zaokruži, da bude jedinstva, logične veze, cjeline, ne na osnovi bajaka i novinarskih članaka, nego na osnovi najnovijih rezultata nauke.

Gle, molim te "novinarskih članaka"!

Ustade i poče hodati, pa nastavi žmureći:

- Da, da, nažalost, mnogo štošta! Mnogo štošta! Mnogo štošta!... Prvo i prvo, vi apodiktički tvrdite da je Dijokletijan rođen u Saloni, ne sumnjajući, možebiti, da je to pitanje pod velikim znakom pitanja! Ali...

Pošto sam bio uvjeren da tijem ispravkama, širenjima, dopunama, objašnjenjima, mjerama, zaokružavanju, itd. neće biti kraja; pošto ne bih imao srca da starog prekidam, a to znači da vrijeđam; pošto sam takođe uvjeren bio da on neće ni opaziti moju nenazočnost, mirne duše iziđem u drugo odjeljenje, među kipove, sarkofage, svakojake kamene krnjetke da popušim cigaretu. Pušeći, slušao sam jednolično mrmljanje starčevo, a kad se nakon pola časa, vratih, videći na stolu hartije za pisma, uzeh da pišem, pomišljajući: ako me slučajno opazi, gradiću se da hvatam pribjelješke iz njegova predavanja, a kontrolisati ne može, jer pisah srpski i ćirilovicom! Tako je sve išlo blagopolučno. Protonotarijus je s uživanjem predavao, a ja napisah njeka tri-četiri pisma. Kad bih koje svršio, ja bih ga oprezno savio, stavio u košuljicu i turio u špag. Ta lasno je poslije adresovati! Kad bijah pri kraju pošljednjega pisma, on stade i uzviknu:

- No, je li vam jasno!... Šta? Vi...

Ja đipih. Rekoh bezočno i veselo:

- Dabome! Bilježio sam, u mom jeziku,... evo vidite! A sad, pošto sam se toliko koristio vašim ljubaznim i učenim obavještenjima, kad sam načisto o velikom imperatoru i njegovu dobu, sad,... ovaj,.. kako bi bilo, kad biste imali dobrotu da zajedno pregledamo slike Inglezove?

I mrdnuh glavom na golemu knjigu in folio, što u spljetskom muzeju uvijek leži rasklopljena na nalonji, kao što po crkvama leže jevanđelja ili mineji.

Ta ilustrovana knjiga, sa ingliskim tekstom, trud je ingleskog arhitekta Adama, koji u polovini XVIII-og stoljeća, bješe naročito došao u Spljet da proučava Dijokletijanovu palatu, te je u prekrasnim slikama uspostavio prvobitnu zgradu i knjigu ilustrovanu izdao u Londonu.* Tu sam knjigu više puta i s pažnjom pregledao pa, noseći u glavi cjelinu, obilazio ogromnu zgradu, naprežući se da je u misli rastrijebim od stotina ;paramtnih kuća, koje su se u njoj ugnijezdile. Pravo da kažem, uvijek je uspjeh bio osrednji, te, sjetivši se toga, pored grižnje savjesti za ono što opravih starcu, moja je želja bila iskrena.

I, stavši pred nalonju, nastavih:

- Čuo sam da je u pošljednje vrijeme, a na osnovu novih istraživanja, učinjeno mnogo popravaka ovoj inače slavnoj uspostavi. Ja bih vam bio mnogo zahvalan kad biste mi vaša dragocjena saopštenja, koja sam zabilježio, dopunili ovijem.

Dobri čiča kliknu veselo:

- Ma, dragi; moj, to je i bila moja misao! Per Bako! to ide jedno za drugom, kao "dva" iza "jedan". Kad već imate u glavi tačne i jasne podatke o Dijokletijanu, njegovu vremenu i svima prilikama, koje sam imao čast da vam malo dopunim, na redu je da dobijete vjernu sliku slavne jedinstvene palate!.... Dakle, sad pazite na nove popravke koje treba učiniti! Evo dopuna!

I donese odnjekud nove velike slike na kartonu, koje sam s istinskim uživanjem razgledao, upoređujući ih sa starima. Uz to baš sam pažljivo slušao njegova tumačenja, te ni česta otstupanja od prijedmeta ne bjehu mi dosadna. To je dugo trajalo. Najposlije, kad već i po njegovom držanju mišljah da smo totovi, reče on:

- A sad hodite da vam se sve to ponovo predoči u drugom obliku!

I povede me do stola, na kome bješe poveći stereoskop. On diže poklopac i udesi svjetlost. Sjedoh pred staklo i vidjeh ljepotu neiskazanu, - peristil Dijokletijanova dvora, tako živo i plastično predočen, da se namah zanesoh, kao da vidim javu. Za peristilom ređahu se svi ostali dijelovi u istini carevog dvora.

Kako li se ubezeknuh kad prelat uzviknu.

- Per Bako, nije pravo zaboraviti ni blagoutrobije! Vrijeme je već ručku!

I pokaza mi svoj zlatni časovnik na kome vidjeh, bez malo, čas po podne.

- Kako vrijeme proteče u ugodnoj i korisnoj raboti, a? - rekoh.

- A vaši hitni poslovi, a? - zapita on tapšući me po ramenu.

Krenusmo se u gostionicu, ali ne onako kao izjutra, nego sve "ajnci", "cvajnci", kako on govoraše.

U gostioni zatekosmo punu trpezariju. De Roza pokaza mi štapom svoj sto u uglu i pođe preda mnom, pozdravljajući desno i lijevo; otsvuda mu se učtivo odzivahu, ali opazih da mu se za leđima i potsmijevaju, a mene ispitljivo posmatraju; najzad čuh gdje njeki šapnu: "Un freco!" (Evo mu jednoga taze.) Drugi gospodin, moj davni poznanik, ustade da mi se javi, pa pošto se zdravismo i pošto mu ispričah kako sam slučajno svratio u Spljet, zapita me smijući se:

- A otkud vaše poznanstvo sa starim arheologom?

Ispričah mu i to ukratko, na što će on:

- Dakle, došlo je do toga da lovi putnike koje će gnjaviti! Brica je znao da će Don Duklijana obvezati, ako vas vrbuje! Vi ste žrtva lova, dragi prijatelju. Zamislite, nas, stalne goste ovdje, već je sve izređao i već nijedan neće više da ga sluša! To je ovako bilo. Prvoga dana, poslije ručka, prijeđe za najbliži sto, sa izgovorom da se obavijesti o našim gradskim prilikama, pa započe pravo predavanje, koje je trajalo više od časa! Poslije večere, promijeni sto i održa učeno gnjavljenje. Pa tako redom, svakog dana, dokle nas sve redom ne izgnjavi, pa onda, Jovo nanovo, pokuša od prvoga stola, ali se slušaoci razbjegoše. To mu se desilo i sa ostalim i dobi nadimak: "don Dijoklecijanunkulo", ali kako je riječ suviše duga, uzesmo "našku", "Duklijan", i postade poklič, kao po okolini: "Bjež', eto Duklijana!" Stari manijak, inače je bistar kao vidra, vidi i razumije sve, ali ne samo što ne pokazuje da je uvrijeđen, nego svagda u prolasku, kao sad, javlja se i, meni se čini, ironički dijeli nam sladunjave i preuveličane epitetone: "karisimo, egređo, distinto", itd.

Rekoh znancu pri rastanku:

- The! Može me gnjaviti još za ručkom, a večeras putujem dalje! Uostalom, koliko je don-Duklijan (hajde, da ga i ja zovem tako) manijak, toliko se zaista može od njega naučiti prijatna i korisna.

Don-Duklijan bješe već pojeo čorbu kad mu se pridružih. On je gladio bradu i gledao u daljinu, pa će, onako, kao čovjek koji ovlašno govori, to toliko da nješto rekne:

- Vidim, imate poznanika ovdje?

- Ovaj što me je zaustavio iz moga je mjesta.

- Tako! Poznajem ga malo. Čini mi se da je činovnik na pošti. Vrlo učtiv i vrlo skroman čovjek. Uostalom, svi ovi činovnici taki su, i voljni su da se pouče! A... ovaj... (tu natače naočari da pregleda drugo jelo, što mu momak donese),... ovaj, u vašem jeziku Dioklecijan zove se Duklijan?

Tu riječ Duklijan jače naglasi, te je mogoše čuti i oni za bližim stolovima. Tada mi očevidno postade da. je starac, pod ličinkom krajnje naivnosti i bonomije, pravi viještac, ali te njegove nagovijesti napominjahu karanje roditelja, koji inače ne daju nikakve važnosti dječjim nestašlucima. Bojah se da će reći: "A kad ćete adresovati ona pisma što ste ih pisali dok sam ja govorio?" Ali dodade drugo pitanje:

- Izgleda da u vašem jeziku "Duklijan" znači šta i đavo?

- Tako je, monsinjore! - potvrdih. - A koliko se sjećam, to je bilo u svima legendama hrišćanskih naroda u Srednjem vijeku, a poteklo je od hrišćanskih pisaca prvih stoljeća, dok je Dijokletijanova uspomena hrišćanima prokleta i strašna još svjema bila. Vi ste, monsinjore, doista čuli koju našu legendu o njemu?

- Znam! toliko da ga se svijet plaši ovdje i u okolini. Ako znate kakvu najstrašniju, ispričajte mi je.

- Najstrašnija je ova. U Crnoj Gori, gdje se kao što znate, nalaze razvaline stare Diokleje...

Don-Duklijan namah se uzvrpolji i prekide me:

- Jeste li bili na razvalinama?

- Jesam. Onamo se sad nješto čeprka, ali ne vjerujem da će -biti od kakve vajde.

- Ah, moram onamo što prije! Molim vas, kako bih otišao, i biste li me mogli uputiti i pismeno preporučiti?... Ah, što prije! što prije! što prije!

I stade bubnjati prstima i zvjerati, kao da će se onoga trenutka krenuti. Ja ga obavijestih o putovanju i o drugim prilikama, i obrekoh mu biti pri ruci, koliko mogu. Pošto se smiri, sjeti se legende, te zapita:

- Nu, pa; šta kaže ta strašna legenda?

- Kaže da je car Duklijan i danas živ, ali se nalazi okovan i pod vodom u viru rijeke Morače, pod Vezirovim mostom, nedaleko od stare Diokleje... Tu car Duklijan bez prekida glođe svoje okove i toliko ih utanji da, uoči Božića, taman da ih preglođe, ali Cigani kovači, te noći u ponoći, udaraju maljem po nakovnju i tako pritvrde cara Duklijana!! To biva bez prestanka; car Duklijan jednako glođe svoje okove i svake godine uoči Božića Cigani ga pritvrde. A da nije Cigana i te njihove rabote, Duklijan bi izišao i namah zapalio sav svijet, i sve što je živo pretvorilo 6i se u pepeo! - Velika je čarnost, monsinjore, slušati take priče u narodu, u kome žive, i koji vjeruje da su istinite! Pričali su mi njeki Crnogorci da su prisluškivali uoči Božića na ciganskim kovačnicama, i da su se uvjerili e je istinit taj obred. Cigani to odriču, kao što kriju mnoge svoje običaje!

Don-Duklijan reče:

- Čitao sam, mislim, sve što su stari hrišćanski pisci izmislili o Dioklecijanu, ali na tu legendu nijesam naišao! Biće, dakle, da je originalna, vaša, narodna.

- Ima i druga, monsinjore, originalnija, u šaljivom značenju te riječi! To je narodna pjesma. koja se ovako počinje:

"Vino piju do dva pobratima
na pržinu, nakraj mora slana,
jedno jeste care Duklijane,
a drugo je Krstitelj Jovane..."

To izgovorih srpski, polako, da bi mi bilo lakše, od riječi do riječi prevesti. I prevedoh. Don-Duklijan najprije izbeči oči, pa udari u takav silan smijeh da se sav tresijaše. Činovnici, koji nas i dotle posmatrahu, očekujući da vide na mom licu znake dosade, ne mogahu se razabrati. Najposlije mu opširno ispričah sadržinu čudne pjesme u kojoj je Jovan krstitelj prikazan kao himben i dvoličan čovjek, iako je u službi božjoj, a Duklijan dobrodušan, iskren, toliko predan pobratimu da mu se veoma ražali kad ugleda njegove suze!

Don-Duklijan odmah zaključi da će to biti pradavna naša mitološka priča, u kojoj su docnije zamijenjene prvobitne ličnosti svetiteljima ili istoriskim ličnostima. Ja mu kazah da tako misle i neki naučnici, pa dodadoh:

- U toj pjesmi ima jošte i primjer narodne kazuistike i mistike. Evo ga. Kad krstitelj pita Gospoda, smije li se krivo zakleti (za dobro djelo), Gospod mu odgovara:

"Zakuni se mnome tri put krivo,

teke nemoj mojijem imenom!"

- Ne može se razumjeti pravo značenje toga uvjeta, ako nije po onoj narodnoj da bog ima silesiju imena, te kad bi čovjek pogodio i izgovorio njegovo pravo ime, odmah bi umro. Valjda se misli da je Jovan znao pravo ime božje?...

Dugo se pozabavismo oko tih tančina, ali smo postupno malaksavali u mišljenju i razgovoru te, ostavši sami u trpezariji, otimljući se uzalud drijemežu, zaključismo da je doista okrenuo vjetar na "široko" (jugovinu), kad nam se tako spava. Otidosmo na gornji boj i zatvorismo se svaki u svoju sobu.

Spavao sam duboko, bez snova, dva puna časa. Izlazeći, prođoh navrh prsta ispred sobe Don-Duklijana i rekoh, smijući se u sebi: "Ovoga ti puta umakoh!" Ali on čepukaše ispred gostionice. Dočeka me vičući:

- A, ma, ne dormida! Dva časa! I ja sam, doduše, pun čas! Ali jest pravi široko i moguće je da će sjutra, prekosjutra, donijeti kišu, a šteta bi bila zbog berbe!

Uputismo se prema obali, kao ono s jutra, i ponovo starac otide u vrijeme Dijokletijanovo, naročito na doba berbe, te se stade domišljati kako se imperator provodio u toj prilici. Kad na domaku muzeja jedva ugrabih zgodu da mu napomenem e ja moram posvršavati svoje poslove, pa otputovati željeznicom, Don-Duklijan, prosto preneražen od nemila iznenađenja, zinu i zanijemi za njekoliko, pa zapita žalostivo:

- Je li moguće, sinko!?

- Ma, dragi monsinjore, vi ste zaboravili da sam se ja u Spljetu slučajno zadržao!

- Ma, dragi sinko, mogu li vjerovati da ćete vi onu lijepu zgradu, koju ste do polovine podigli, napustiti! Dobro, poslovi, - svršite ih do noći, pa ćemo večeras obići cijelu palatu! Srećom ima mjesečine! Jer to treba razgledati noću, po mjesečini, kad se najlepše i najsilnije evocira ondašnji život!

- U tome slučaju morao bih ostati sjutra cio dan, ili suviše rano ustati!

To već bješe početak popuštanja.

- Pa, razumije se, ostati cio dan! - viknu on i položi mi ruke na ramena. - Sjutra ima-ćemo malo pouke u ;muzeju, pa ćemo trknuti do Solina, pa onda idite u miru božjem i sa zadovoljstvom da ste se neobično koristili i umno obogatili za malo vremena, sa vrlo malo truda! Pomislite samo, karisimo, koliko je ljudi, i to staraca, došlo odakle dokle da vide ono što biste vi tako lakomisleno napustili! Imajte na umu što je rekao slavni Napoleonov maršal, dubrovački vojvoda Marmon u svojim uspomenama: "Spljet je mjesto, čije starine daju najvišu ideju o rimskoj veličini!... Šta smo mi današnji kad se uporedimo s onom silom i veličinom?" Opomenite se riječi jednog naučnika koji od riječi od riječi veli: "Nigdje na cijelome svijetu, rimsko carstvo, pri svome zahodu, ne ostavi veličanstveniju svoju sliku kao u Spljetu! Naučnici koji su proučavali spljetski dvor smatraju ga s razlogom kao jedan od rijetkih spomenika, koji bolje poučavaju o jednoj eposi, nego li pisana istorija"!

Sam bog zna koliko bih još: citata i razloga morao slušati ;da ne pristadoh da ostanem, te uglavismo da dođem po njega pred večeru. Riješih se da ostanem, ne znam ni sam zašto, valjda zato što je prokleti širok sve jače duvao, te mi olabavio volju. Kad širok vlada u Primorju, ne samo što ovlaži sve, nego tada izbijaju sve pritajane bolesti i čegrsti, i klice zlovolje razvijaju se naglo, te se tada najviše događa i svađa i glupih postupaka. Zato mu se i obično pridaje pridjevak "prokleti".

Dugo šetah po obali, posmatrajući komešanja vala i ljuljanje jedrenjaka, u koje se ukrcavaše mast (kljuk). Nošahu ga spljetske težakinje u vijedrima na glavi, i one i brodari sve ćutljivo i mrzovoljno zbog prokletog vjetra.

Večerasmo za istim stolom, ne onako veseli kao u podne, ali on ne manje govorljiv. Ustadosmo prvi i pođosmo "u arheološku šetnju po mjesečini".

Treba dosta napora da se uoči to lice dvora koje je okrenuto k moru, jer iako je ono cijelo, do polovine uvis sakriveno je kućama, njekadašnji hodnik među stubovima zazidan je a pri vrhu su većinom novije terase sa mnogobrojnim prozorčićima. Zaista, i ko se ne slaže sa Don-Duklijanom i njegovom braćom u arheologiji da bi trebalo srušiti polovinu Spljeta, pa da se stara palata raščisti, mora žaliti što se bar taj dio ne raščisti! Usred predavanja čiča zastade i šapnu:

- Po onome veličanstvenom hodniku on je šetao i gledao more, ili bi stojeći posmatrao ga kad biva uzburkano, što je ličilo na njegovu dušu, koja se imala rašta trzati!

I onda kao i danas s obale bješe samo jedan neugledan, nizak ulazak, kroz koji se ide podzemnim tajnim hodnikom. U njemu ne sretosmo žive duše, pa izađosmo na trg pred Dijokletijanovim mauzolejom, današnjom sabornom crkvom. Trg opkoljen silnim stubovima, gdje je pročelje peristila, za kojim bješe pravi stan imperatorov. I svuda, desno, lijevo, plijene pogled čuda raskoši, da čovjek ne zna kuda će se prije osvrnuti. Meni se činjaše da tu nikada prije nijesam bio, a pod mjesečinom i pored evokacija Don-Duklijanovih, poče me hvatati jeza! Granitni sfings, od pradavnine svjedok još većih čuda u svojoj otadžbini, Misiru, gledaše nas nijemo ali vrlo izrazito svojim kamenim, strahovitim očima!... Odatle, od sredine, uputismo se ka desnom krilu palate-tvrđave, i tu započe evokacija varvara, koji rušiše remek-djelo. Odatle izidosmo kroz "zlatna vrata" (porta aurea), odakle je imperator odlazio u svoje mjesto rođenja, Solin.

Legosmo oko časa po ponoći. Nikada u svom vijeku nijesam imao strašnijih viđenja u snu - gledao sam Dijokletijana na trijemu, prema moru, na moru na galiji, u hramu gdje žrtvuje, na kolima gdje ga lavovi vuku put Solina, na bedemima, u amfiteatru, a svagda praćena mješavinom pretorijana, Azijata koje dovode iz Nikomedije, gorostasnih Dalmata, lijepih grčkih mladića, robova, robinja, i svagda, pri svakom viđenju, bješe mi život ugrožen, bjeh predavan dželatima i uvijek njekim čudom oslobođen. U njekim intermecima vidjeh kako se Dijokletijan preobražava najprije u Napoleona, pa u papina protonotarijusa De Rozu, i tada redovno (njeki nevidljivi hor pjevaše antifonu: "Poklonite se Preobraženom, koji živi da sebe veliča, va vijek vjekova! Parce! Ave! Aleluja!"...

Ustadoh gotovo bolestan. Kiša je pljuštila. Iz kafane, poslije doručka, otšunjah se u muzej. Išao sam kao isprebijan, a i ne zapitah se: zašto da idem gdje mi se neće? Bio sam kao pod njekom sugestijom, kao hipnotisan. U njeke, kad (mi pogled otide uvis, uz visoku kulu, koju su divljaci načeli, zapojah besmislenu antifonu: "Klanjajte se Preobraženome!" Pa se uhvatih za čelo i zapitah se glasno: "Da nijesam počeo luditi?" Malo dalje, kako mi štit od kiše bješe otežao, sklonih se pod strehu, pred vrata njeke crkve, gdje stojaše ženska sredovječna, krupna, u spljetskoj težatskoj nošnji. Ona me pogleda kao što se gleda čovjek pri kome se opaža nješto neobično, te se prepadoh. Pa da bih se osvjedočio e nije ono čega se bojim, nazvah joj Isusa (Hvaljen Isus!) I zapodjenuh razgovor o vremenu, o jamatvi (berbi) i; takim stvarima. S početka odgovaraše bojažljivo, povlačeći krupnim, plavim očima, pa se oslobodi i dade maha, valjda, odmornom jeziku, ali šta mi bi na jedan mah te joj prekidoh torokanje nesmišljenim, nehotičnim pitanjem:

- A, je li, snajo, istinu mi kaži, jesi li kad vidila Duklijana?

Čim to izrekoh i sam se prepadoh. A "snaja" poblijedi, izbeči oči, pa pobježe u crkvu. Ja pohitah u muzej, strahujući da ne pobuni puk protiv mene!

Ah, kišovito pola dana, provedena u memljivom muzeju, slušajući "tumačenja, raširenja, objašnjenja, popune, dopune" svega i svačega, u potonju najviše plana starodrevne Salone, "glavnoga grada rimske Dalmacije, emporijuma trgovine i prometa, mjesta tako važnoga, upravo jedinstvenoga za proučavanje prvih dana života hrišćanstva kao vjere državne" itd. - Našto to opisivati čitaocu koji sa mnom, i bez opisa, udiše memlu i dosadu.

S glavoboljom legoh bez ručka, očekujući veče da otputujem. Pljusak trajaše bez prekida. Kao baš da se sudba okomi na mene, zaspah u suton a probudih se zdrav i gladan, pošto otide večernji voz.

Otidoh na večeru u drugu gostionicu. Iz nje otidoh u kafanu da pročitam novine, uz tvrdu odluku da ću leći i ustati rano, pa otputovati. Tako bi doista bilo da ne naiđe onaj poštar zemljak, koji me navede, najprije da igramo šaha, a poslije me odvede u njeko svoje veselo društvo...

•Sjutradan, a to znači već trećega jutra, Don-Duklijan ponovo me dočeka pred gostionicom. Na njegov sladunjavi pozdrav i brižna pitanja o mome zdravlju, u sebi ga otpravih ka pravom Duklijanu, a glasno mu se učtivo odazvah. Ali, kad mi predloži da se odvezemo u Solin, baš se obradovah, jer bješe ugodna svježina pod vedrim nebom.

Nakon časa vožnje na kolima bjesmo u Solinu, upravo na ojađenim vinogradima i njivama, na razdvojenim ogromnim gomilama kamenja, što sve pripada selu Solinu, a što bješe podloga nekadašnje Salone. Otidosmo najprije u solinski muzej, prepun krnjotina i idola. Odatle otidosmo da razgledamo bedeme, kule, hramove, amfiteatar, terme, hrišćansku baziliku, - to jest, uglavnom i otprilike, mjesta, na kojima su mogle postojati sve te lijepe stvari... Jer, sjem temelja bazilike i hrišćanskih grobnica, treba biti arheolog, i to zatucani, da vidi što želi i umije vidjeti po solinskim prljagama. Najpouzdanije što radoznali putnik može otuda ponijeti: to je groznica, jer je mjesto malarično...

Ručasmo u seoskoj krčmi i dobro raspoloženi vratismo se u Spljet. A uveče, moj dragi protonotarijus isprati me na stanicu, gdje se srdačno rastadosmo, doista do "budućeg preobraženja".

Vidjeh svega dva putnika, dva krupna čovjeka u ličkoj nošnji, koji uđoše u vagon trećega mjesta. Uđoh za njima, h njima, jer mi je nesnosno samu na željeznici, a to sam doživeo dva puta, noću i zimi, na toj slavnoj pruzi.

Po govoru odmah poznadoh da su lički katolici, "ikavci". Razabrah da su kupovali grožđe u Spljetu i otpravili ta morem u Šibenik, gdje će ga pretovariti na kola.

Kad voz izađe iz jame u kojoj je stanica, Ličani prekidoše razgovor i, kao opčarani, stadoše gledati pučinu i divnu spljetsku okolicu. Stariji bješe neobično snažan, velikih i trnih očiju, prosijedih brkova i bakenbarta. Mogaše na oči imati pedeset i koju godinu. Mlađi, oko 30, bješe omanji, jedar, plavičast, lijepo srazmjeran.

Gledajući Ličane i domišljajući se otprilike šta oni misle, odjednom sjetih se onih čudnih stihova:

"Vino šiju do dva pobratima
na pržinu, nakraj šora slana,
jedno jeste care Duklijane,
a drugo je Krstitelj Jovane..."

Mlađi Ličanin lagano mahnu glavom, uzdahnu i reče:

- E, ovo je lipota! Baš lipota u boga! Stariji, istim pokretom, prihvati:

- E, onde, viš, kraj mora, otsikli su glavu svetom Ivanu Krstitelju!

Mlađi se trže i malo poblijedi, kao da ugleda kakvu utvaru. I ja se trgoh, - jedno, što pomenu Krstitelja, koji mi ončas bješe u glavi, a drugo, što mi legenda bješe nova.

Dakle opet Duklijan!

Neobično prozorljive oči staroga Likote opaziše utisak što učini na nas dvojicu i uživajući u tome, onako kao čovjek koji mnogo zna i od svoga velikog znanja rado priča, nastavi:

- Da, car Duklijan drža je tri godine u tamnici Krstitelja, i svaki mu dan poručava: - "Pustiću te odma, ako prid pukom priznaš da je moja vira bolja od tvoje!" A Krstitelj je odgovara: "Nema vire nad Isusovom!"

Mlađi se prekrsti.

Stariji nastavi:

- Najposle, car Duklijan izda zapovijest da se sav puk iskupi onde na ravnici, na kraj mora. Pa kad je to bilo naredi da se odvoje oni koji viruju u Isusa, a obaška oni koji su njegove, carske vire. I kad je to bilo, zapovidi da izvedu Ivana Krstitelja. A dželat je staja spreman s golom sabljom u ruci. Onda car reče: "Krstitelju Ivane, evo prid pukom i prid svima nami, kaži: koje je prava vira!" Ivan reče "Isusova. Puče, ajde za Isusom!" Na to dželat ma'nu sabljom i otsiče mu glavu, a glava na ledini poče poskakivati i tri puta reče: "'Aj'te za Isusom." Na to vas svit pade niske i pokaja se, a car pobiže u svoj dvor, i onda je poludio i držali su ga svezana sve dokle đavoli nisu došli po njegovu dušu! Eto, tako je bilo!

Nastade ćutanje. S kolikom god je pouzdanošću onaj pričao, s tolikom je vjerom mlađi slušao. Tek nakon njekoliko, kad već izgubismo iz vida igalo, mlađi će zapitati:

- Bože moj, zašto onde na onom mistu ne sagradiše crkvu?

Ni to ne bješe kakav znak sumnje, nego prosto refleksija.

Ja ga zapitah:

- Molim te, prijatelju, od koga si ti čuo tu priču?

- Valaj od moga rođena strica, kad sam s njim prvi put dolazio u Primorje, - biće od tada, čekaj! bilo mi je onda oko dvadeset godina, dakle, bez malo, oko četrdeset godina!

- Čudnovato! - rekoh. - Ja sam rođen u ovim krajevima, a nikad nijesam čuo da je ovdje posječen sveti Jovan Krstitelj! Ali ima pjesma koja kaže:

"Vino piju do dva pobratima
na pržinu, nakraj mora slana,
jedno jeste care Duklijane,
a drugo je Krstitelj Jovane..."

Oni se zagledaše, neugodno dirnuti, a stariji, slegnuv ramenima, odvrati:

- Ta - ima svakojakih pisama, a ta može biti da je vaška!

- Kako "vaška!" Šta je to?

- Pa to! Vi ste čovik od staroga zakona - meni se čini!

- Jesam, ali jedan je Isus, zaboga.

- Ali je tako, jedan je bog ali dvi su zdile!

I to učini takav utisak na mlađega da razvuče usne do ušiju! I na njihovim licima čitah konačni triumf!

Ljutit i ponovo silno uzrujan, pružih se na klupu prema njima, naprežući se da mislim o čemu drugome. Tako zaspah i sanjah prokletog cara Duklijana, Krstitelja, Napoleona, protonotarijusa, svakojake utvore iz stare palate i iz grada Solina, te s glavoboljom stigoh u zavičaj, i tek u veselju berbe rastrijeznih se od maštane napasti!

Goba Mara

Uoči Božića, nas pet samaca bjesmo na večeri u jednoj prijateljskoj kući. Poslije jela, u oblaku dima, zapodjenu se razgovor o velikom hrišćanskom prazniku, o običajima koji tada vladaju, itd. Njeki će dodati:

- U božićne običaje već i u nas spadaju i božićne priče, koje prosto kipte, ne samo po književnim listovima, nego i u političkim!

Domaćica prihvati:

- Ja ih sve čitam.

Lijepi Milovan, prozvani Bankar, izbaci:

- Žao mi je, gospođo, što se s vama ne slažem. Ja užasno mrzim te konvencionalne izmišljotine, taj izraz fadne, buržoaske duše i ukusa, kojoj je potreba da se svake godine, u slavu i čast Hristova rođenja, kljuka nedotupavnim prenemaganjem, kome je glavna odlika tobož njeko "naravoučenije", a onamo...

Prekide ga opšti smijeh. Domaćin reče u šali:

- Baš ste vi galantni, doktore! Nastade žagor... Niko se nije začudio Bankarovu ispadu, jer je bio koliko iskren, toliko i neoprezan. Zato mu se nije zbiljski ni zamjerilo. Uz to bio je načitan, duhovit, veliki ljubitelj paradoksa i neprijatelj skriba i "buržoazije", iako po zanatu bješe "čivija njene mašinerije", jer, svršiv prava, stupi u njeki veliki novčani zavod kao činovnik.

Kad zavlada tišina, gospođa ga zapita:

- Zar, bez izuzetka, doktore? Sve su te priče dosadne?

- Gotovo, gospođo! Cijenim božićne priče, djeci namijenjene, razumije se, one koje su im pristupačne i koje im, u isto vrijeme, mogu učiniti radost, što je teže nego što se misli. Jer od svih tih naših i svjetskih božićnih običaja, vrijede samo oni koji su djeci na radost.

- Ko zna da vi nemate jednu taku u rezervi! - reče gospođa.

Nastade ponovo graja, iz koje izbijahu riječi:

- Ima! Ima! Pričaj! Moraš! Bankar odgovori:

- Oprostite, gospođo, rekoh da cijenim dobre priče za djecu, a dodajem: i one koje su iskrena sjećanja iz djetinjstva, ni suviše banalna, ni namještena.

- Lijepo! - prihvati domaćica, - bilo jedne vrste ili druge, vi ćete nam nješto ispričati.

- Dobro, - pristade Bankar. - Kad već hoćete da vas gnjavim, čujte:

- Gledam sebe u doba kad mi se počela buditi svijest. Moja dadilja Mima nosa me, ljubi me, ropski vrši moje zapovijesti, pjeva mi i onda kad je bijem šačicama po licu, jer sam već uvjeren da imam; pravo kinjiti one koji su mi podložni, a niko mi ne bješe pokorniji od te djevojčice od dvanaest godina. Uvjerenje je došlo od primjera, jer gotovo svi stariji u kući nemahu obzira prema siroti, koja se bješe pribila uz nas. I tako, moj duševni život započe lažnim shvatanjem i nečovječnim postupanjem!... Laž me uze za ručice pri prvim koracima u životu!...

- Sve se steklo da na tome putu napredujem i da se što brže i snažnije razvije prirođena sebičnost. Mima me često nosi u susjednu kuću, na drugi boj, gdje bješe radionica njeke moje tetka, krojačice... Bila je to udovica, bez djece, imućna, sredovječna, još lijepa. Imala je njekoliko švalja, mladih i lijepih, sem jedne, koja je bila stara, grbava, dugačkih i pjegavih obraza, kose crvenkaste i prosijede. Zvala se Mara. Upravo nije bila švalja, jer je samo "jemčila" porube, inače je posluživala i trčkarala po gradu. Rijetko su je zvali imenom, nego: "Goba". Tu, u tetkinoj radionici, bio sam mažen, kljukan slatkišima, premještan sa krila na krilo, - a već sam osjećao kako su meka i topla stegna djevojačka, kako su sočne njihove mesnate usne! Razumije se da nikada ne sjedoh na suho koljeno Goba Mare, da se nikada njena tanka blijeda usta ne prilijepiše na moj obraščić! Ta ona bješe za mene kao njeka sinteza svih zala, koje bijah iskusio, - raznih "boca", studeni, mraka, materinih neodziva na moje zahtjeve, itd. Ljutilo me je što me Goba gledala nježno, kaogod mati, Mima, tetka i lijepe djevojke; veselilo me je kad su je cure gađale klupcima, četkama, zgužvanim haljinama, kad su je vodom polivale, da meni radost učine. Dosta je bilo da reknem: "Ute Gobu!" pa da nastane juriš. A najveća mi je radost bila kad bi uhvatile kolo oko nje, pocikujući. Doduše, zadovoljstvo mi nije nikada potpuno bilo, zato što se Goba nije ljutila, što je sve rado podnosila da bih se ja zabavljao!

- Sjećam se da su ti prvi doživljaji koje pamtim bili u ljeto, da sam na sebi imao samo košuljicu, i da Mima iđaše bosa. Kad bismo se uveče vraćali od tetke, trebalo nam je proći kroz mračnu sobu pred radionicom, gde je bilo skladište. Mima bi tu sobu pretrčala, a tako isto i mračne stepenice, smijući se na silu, kao što rade djeca da bi zabašurila strah. Ja bih zagnjurio glavu u njena njedarca i vježbao se u lažnome smijehu. Ona je šaptala: "Bjež'mo! Bjež'mo! Bau! Bau!" a ja sam ponavljao te riječi, strahujući istinski od velikog "Babaua", koji je, po mome mišljenju, bio mnogo veći i silniji nego što bješe Goba, ali ipak nalik na nju, dakle njeki Gobo!...

- Zaspao bih uz pričanje Mimino, koje je bivalo u mome jeziku i vrtjelo se u krugu mojih utisaka. Glavno je bilo: "Mama lijepa, teta lijepa, cuje lijepe, Goba kaka, - u'te Gobu! - ko-lo! - bau, bau!" Mimin jedini posao da mene služi kanda bješe zamoran, jer često bi zaspala kraj mene, a prije mene.

- Novi dan donosio mi je istovjetne potrebe i navike. Kako je mati obremenjena bila drugom djecom i poslovima, kako me u radionici željno očekivahu, a i Mima se onamo najbolje zabavljaše, već i ne izbivasmo odonud. Polazak u radionicu i povratak kroz mračnu sobu navikavahu me na pojimanje njeke jedinke vremena, na slutnju da ono prolazi i da se u njemu prolazi; dugačke i kratke sjenke na zažarenoj ulici davahu građu mašti da radi; tice i mačke po krovovima, sunčevo brodenje po nebu, promjene vremena, psi i konji po ulici, dozrijevanje voća na drvetima, cvijeće što vene, - sve to pomalo donošaše početke shvatanja života u prirodi!... Ponjekad prolazi ulicom povorka ljudi i žena. Naprijed jedan nosi dugačku motku, pri vrhu presamićenu. Za njim ide čovjek u neobičnoj nošnji; za ovim njekolicina pjevajući; za njima, četvorica nose nješto crno, dugačko a uzano; za njima idu ostali. Nikako ne mogoh razumjeti šta je to, ali čitam na licima mojih djevojaka da to mora biti njihov "baubau", jer su sve blijede, namrštene, sa otvorenim ustima, - njeke i sa suznim očima. Čudni su ti odrasli, kad njihov "babau" prolazi na danu, praćen pjevanjem, a oni ne bježe od njega smijući se, kao što radimo ja i Mima, nego dugo gledaju za njim i zadugo ostaju mrzovoljni! Hajde, što Goba plače! To je u redu, - trebalo bi da gadna Goba uvijek plače, ali zašto se ostale ne vesele kad njihova "ba-bau" ljudi nose da ga negdje bace, - jer doista to je, čim ga nose pjevajući! Smiješni su i nedotupavni ti odrasli! Kažu mi da se to zove: "uml'o, um'la". Stvar ne razumijem, riječ tuvim i primjenjujem je grbavici: "Um'la Goba". Tim je umnožen moj rječnik. Ta i inače on je prilično obogaćen riječima, od kojih veći dio ne razumijem!... Tako napredujem u svemu, te već počinjem izvoditi i zaključke. Na primjer, ponjekad me mati ili tetka izbiju. To se zove "kazna". Tetka ponjekad nemilostivo tuče najmanju švalju. I to se zove "kazna". Ali kanda to zlo može doći i od drugoga njekoga, jer gdjekad izjutra vidim gdje dolaze curice isplakane!... Tumače mi da ima njeko ko je jači od svakoga, koji ima vlast da kazni svakoga, i stare ljude i stare žene, a zove se "bog"! A bog njekad kazni zanavijek, na pr. načini njekoga grbavim, kao što je načinio Maru! Tada mi bi jasno da je to tek pravi "babau" i da mu je Mara morala nješto teško skriviti. I tada mi bi jasno koliko ljudi imaju prava mrziti i kinjiti nakažene!... Može biti da su mi i objasnili zašto je bog kaznio Maru, ali se toga ne opominjam, tek ja, po svojoj djetinjoj logici, zaključih ko je i šta je: "Bogo Babau!" Na to, - dobro pamtim, - stadoše me karati i uvjeravati da je bogo dobar, da on i nagrađuje, osobito dobru djecu, o čemu me uvjeriše, na Nikolj dan izjutra, kad se probudih i nađoh kraj sebe par novih cipelica, što mi je bogo poslao, kao nagradu za moje dobro vladanje! Ali, na kraju krajeva, imajući jednako pred očima Gobu Maru, uz to, gledajući često hrome, slijepe, bolesne, iznemogle starce, sakatu djecu, a znajući da je sve to "božja kazna", počeh zamišljati da je bog zaista dobar prema zdravim, čistim, uglađenim, bogatim, ali da je on u isto vrijeme Babau svih onih ostalih!

- Kao što vidite, u suštini, imao sam već pojam buržoaskog boga, koji će se pojam docnije nješto malo uljepšati i postati rukovodno načelo u životu...

- Nastade zima. Sudih po tome, što su mi bogine cipelice bile tople, što i Mima iđaše obuvena, što se dobro umotavasmo i ogrtasmo idući u radionicu, što, svečera, u onom tetkinom velikom skladalištu, bješe i mračno i studeno! Ali, povrh svega toga, i što je najpretežnije od svega toga, pamjetujem da sam tada prvi put čuo i uvio tajanstvenu riječ: "Božić"! Uglavnom, shvatio sam i značenje njeno, ukoliko je u odnosu sa dječjim požudama; razumjeo sam da je Božić - veče, kad će biti u radionici mnogo toplo, mnogo svijetlo, mnogo slatkiša i igračaka! Tada gotovo poturih svih ostalih dvadeset, trideset riječi, koje sam znao i koje sastavljah, kako tako, a neprestano ponavljah: - "Božić! Lijepo! Bon-bone! Zuzu! zin!" - Mima) se truđaše da mi proširi i dopuni shvatanje nove riječi, ali i ostali je u tome pomogoše, te, otud, odovud, smjesti mi se u glavi otprilike ovo: "U radionici, pod zlatnim drvetom, naći će se beba, bijela i rumena, u svilenoj košuljici, sa zlatnom krunom na glavi. To će biti "bogin sin", a ime mu je "Božić"! Beba neće plakati, nego će spavati. Ti je moraš poljubiti, pa ćeš moći uzeti sve one lijepe stvari, što budu oko nje! Njena mama i njena Mima neće biti kod nje!"...

- Dabogme, da sam već unaprijed zavolio tu naivnu bebu, koja se tako lako da opljačkati za poljubac! Doista, najviše sam je zavolio baš zbog tolike naivnosti i zbog osnovana nadanja da ću joj moći i u budućnosti podvaljivati, da ću je moći pumpati. I u tome nadanju utvrdiše me, - otprilike, poučiše me: - "Samo se ti klanjaj Božiću i ljubi ga, pa će ti uvijek sve želje ispuniti!" - Nije li to, u suštini, opći pojam o Hristu?

- Ele, dođe i to toliko željeno i očekivano veče! I ne samo što sve bi kako mi je obećavano, nego, zacijelo, nadmaši moje očekivanje! Moje prvo Badnje veče, koje pamtim, tako mi je živo u sjećanju da bih vam sad mogao opisati sve potankosti! Ali se, poslije velike radosti, dogodi nješto neslućeno, za mene užasno.

- Goba Mare {valjda razdragana u onolikom slavlju), prosto kao iz zasjede, ugrabi i usudi se poljubiti me!

- Zamislite samo! Goba Mare cmoknu me u obraz, - onako silno, kao što su smjele Mima, mama i lijepe curice!!...

- Već zamišljate moj vrisak i indignaciju maminu, tetinu, Miminu i svih mojih dvorskih gospođa! Ali toga puta, ne venta radi, nego najozbiljnije, puče šamar po gadnom, pjegavom licu Marinu, i ne venta radi, nego od istine, nesrećnica briznu u plač i pobježe iz radionice, praćena pljuskom grdnja!

- Smirih se kad me uvjeriše da je "um'la", da je odnio onaj veliki Babau.

- To vam je moje sjećanje na prvi Božić, - završi Bankar.

- I to je božićna priča! - reče gospođa, ali ne razumjesmo bješe li to pitanje ili čuđenje.

- A nije priča za djecu, - doda drugi njeki.

- A ima očevidno naravoučenije, - veli treći.

Bankar slegnu ramenima i reče:

- Namještena nije ni najmanje. Dajem vam časnu riječ da je sve istinito!

- Dragi moj, - završih ja, - tu ću božićnu priču zapisati. Ti ne znaš od kakve si me brige oslobodio... Možda su ponajbolje one koje pisci "hvataju".

On opet slegnu ramenima i završi:

- Možeš, ali dodaj: "priča čovjeka koji ne piše priče".

Petljina cura

Stari našljednji sudija primorskoga grada Travnja, plemić Pavao Trenk, umrije napriječac u kavani Kod orla. To se dogodilo pred veče, tri dana pred Miholj dan, u jeku berbe, kada su travanjski težaci danjivali po vinogradima. Sjutradan prvu vijest o tome donese iz grada Petljina cura, koju roditelji zorom bjehu poslali da nješto donese iz kuće. Njen otac, Petar Miljević, prozvani "Petlja", čuvši to, skide kapu, prekrsti se i samo reče: "Bog da ga prosti!" pa nastavi rad kao da ništa ne bješe ni čuo. Njegova žena, Planina, pogleda ga krotko, oči joj se napuniše suzama i šapnu: "Dobri čovječe, tebe mora i bog voljeti". To je čula samo njihova cura, lijepa Stojanka, pa, pogledavši podrugljivo mater, odleti u susjedni vinograd. Njihov sin, nedotupavni Ivica, dugo je sjedio zablenut.

Do podne Petljina cura obigra gotovo sve vinograde, pa, kad se vrati, stade pričati kako je ko primio strašnu novost. Bogati i preugojeni starac Mijat Barić, nadimkom Lojko, sav se, veli, uzdrhtao i dugo je ležao pod maslinom, dokle se povratio. Mitar Radojčić rekao je: "Tako! Dakle! tako otide na drugi svijet stari bezbožnik? A tvoj tata Petlja, sve igra od radosti, je li?..."

Planina, sva crvena, diže glavu:

- Zašto bi se tata radovao?

Petljina cura sleže ramenima i odgovori, očevidno podrugljivo:

- Ne znam, mamo, šta Mitar bulazni. A najljepše je bilo čuti Markišu Brkića. Obješenjak, smjesta je sročio tužbalicu i počeo naricati, te su se svi njegovi berači previjali od smijeha. I on tu nješto pominje tatu, - njekakav sukob između tate i Trenka, kad su bili mladi...

Petlja se odmače, žena se većma sagnu, a Stojanka nastavi pričati šta je rekao Ivan Trtak, šta Ilija Bumbar, šta Školjevići, šta Jovčići. Najposlije mati je prekide:

- Dosta, nesrećnice! - pa sjede na zemlju i podnimi se.

Ta mala porodica bješe skup velikih nejednakosti. Petlja bješe čovječuljak, smeđ, četkastih brčića i rumenih jagodica. Bio je spore pameti, duše skroz djetinje. Ali i Tjelesno i umno bio je bolji nego što se na prvi mah činilo, - bio je zdrav i izdržljiv u poslu, a imao je neodoljivu težnju ka umovanju o visokim stvarima.

Planina, svom glavom viša od muža, a doista dva puta teža, bješe bistra, vrijedna, krotka. Stojanka se, uglavnom, uvrže na mater tjelesno, a Ivan na oca; ali djevojka donese na Svijet drukčiju narav, te se, pored tjelesne snage i ljepote, u njoj razvijaše požuda za gospodovanjem kao i prevelika upornost. - Slabunjavi dječko prestade rasti već u šesnaestoj godini, i postade gotovo blesast. "Petljina cura" izraste stasita, lijepo srazmjerna, kosmata, krupnih, crnih očiju, bjelolika, kao kakva knjeginjica. Među travaljskim zagrađanima postade poslovica: "Lijepa kao Petljina cura." U doba kada se ovo dešavalo, Petlja imađaše četrdeset i pet godina, žena nješto manje, cura dvadeset i prvu, sin devetnaestu.

Planinu kao udavaču prosili su Petlja i Mitar Radojčić, ali se u nju zagleda i mladi vlastelin, istom nastali sudija Trenk koji je htjede za sluškinju. Nastade metež. U ono vrijeme, ljudima Trenkova položaja moglo se što se htjelo. Od straha, Radojčići, na vrat na nos, oženiše Mitra drugom, a sudija, videći da sa Petljom ne može na kraj izaći i da će, po svima prilikama, lepa djevojka poći za njega, stvori mu krivicu, vrže ga u tamnicu i osudi na batine. Nadao se da ga, tako osramoćena, djevojka neće više htjeti, ali baš, može biti, stoga najviše, ona se uda za Petlju, prozva se Marija Petljina, pa "Petljina Planina", kako je on, od milošte, krsti.

Sve to izađe pred oči Planini kad sjeđaše pod čokotom. Još joj se u mislima nadovezaše potonje nesreće, - muško dijete kržljavo i nedotupavno, djevojka zle ćudi. I prvi put u životu zažali što je Petlja suviše bezazlen, što mu, od prvoga dana, morade biti ne samo žena, nego kao i mati!

Stojanku su već prosili, ali nije htjela poći za težaka ili zanatliju, jer se zanosila za "sitnom gospodom": trgovačkim momcima, manjim činovnicima i tako, a u potonju zavrti joj glavom njekakav kavanski i ulični svirač! To je znala mati i susjedi, samo dobričina otac o svemu tome ni slutio nije. On je često mogao čuti kako se mati i kći sporječkaju, često je gledao na licu svoje mile Planine duboke tragove brige, ali bi se brzo smirio. A Planina nemaše srca da otkrije nemilu istinu svome matorom djetetu, naviklu na savršeni domaći pokoj. Ali onoga jutra, sjedeći pod čokotom, odluči se da ga orazumi.

Ustade, i kako već bješe prošlo ručano doba, zovnu svoje da se založe. Oni se brzo okupiše. Učini im se da čuše tuđ, nepoznati glas. A kad videše dan mah kraj nje, Ali vazdašnju krotku, blagu Planinu, na jedan mah oštru, gotovo narogušenu, spustiše se sve troje u strahu. Planina riječi ne progovori.

*

Trećega dana poslije toga, na Miholj dan po podne, ćosasti Joza, krčmar Kod vola, očekivaše svoje praznične mušterije, - dvadeset i dva težačka domaćina iz zagrađa, što su se za jednim stolom gostili. Oni se iz šale prozvaše "volarima". Za dvadeset i njekoliko godina, otkad "volari" kao mladići zavedoše to društvo, ni jedan od njih ne umrije, rijetko se kad desilo da bi njeki izostao, a što je najčudnovatije, ni jednom se ne dogodi da se red dolaska pokvario! Prvi je, uvijek vavijek, dolazio Petlja, pa Lojko, pa Mitar Radojčić, pa Ivan Trtak, pa Ilija Bumbar. Ostali su dolazili kako kad, pojedince, ili u gomili, ali su svagda svi bili na okupu do tri časa.

Stojeći na vratima, krčmar mišljaše:

- Danas je Miholj dan, vinogradarski svetac, te će volari biti veseliji nego obično. Petlja je malo zakasnio.

Ali, mjesto sitnoga Petlje ukaza se krupni Lojko.

Ćoso razrogači oči i viknu:

- Šta je, ako boga znaš!? Šta se dogodilo Petlji!?

Gojazni, stari Lojko, koji dođe miran, ublijedi, povi se na dovratnik, te zapita:

- Ta, šta kažeš!?

- Eto šta! Nije došao!

- Nije došao! - ponovi čiča zaprepašćen.

- Bez nekoga čuda nije to! - veli krčmar.

- A... sačuvaj, bože, nije umro? Bogati Lojko, da je htio, mogao se provoditi u gazdinskom društvu Kod orla {što već. rade njegovi sinovi), ali ostade vjeran svojim "volarima", jer je volio Petlju i njegovo mudrovanje; volio je staroga Petljina suparnika Mitra Radojčića i njihovo bockanje, jer, i pored velikoga razmaka vremena, njihova čegrst radi lijepe Marije ne bješe prestala; volio je Ivana Trtka i njegove masne šale; Iliju Bumbara i njegovo vječito laskanje... Volio je sve, a nada sve, onu bekriju Sima Brkića, slavnoga pjevača i nedostižnoga spadala. Lojko, dakle, bješe dobričina, nimalo ponosit, ali, kao što su ljudi bogati, stari i ugojeni, obično sebični i puni predrasuda, bješe i on. Zato, pošto mu se pamet pribra, ne zapita se, kao što bi bilo u redu: "Bože, da li se, zbilja, Petlji što desilo?" - nego reče glasno: "Ako je Petlja, zbilja, načeo broj, boj se da je za njim na mene red, pošto sam danas, na Miholj dan, došao prvi!... Ovo bez njeke nije!"...

- Bez njeke nije! - ponovi krčmar Joza, unoseći šareni bokalić vina. Lojko se trže i namršti:

- Jes' čuo, ti, ćosasta tico zloguka, što uvijek na zlo slutiš? Što kobiš Petlju? Zar ga nije mogao posao zadržati?

- Dobro, de! Daj, bože, da ne pogodim!... A kakva je berba bila, gazda?

- Berba je bolja od lanjske. A što je novo u gradu?

- Eto to sa starim Trenkom.

- Čuo sam, ali nijesam za sve potanko razabrao. Ja sam noćivao u vinogradima sve do si-noć ... Je li baš umro napriječac?

Joza je bio uvjeren da Lojko zna sve i najmanje potankosti, pa iako mu bješe već dodijalo, valjda po stoti put pričati u krčmi jedno te isto, nije mogao to odbiti jednome Lojku! Poče s početka:

- Pričaju - veli Joza - da je Trenk toga dana bio veoma veseo. Kartao se u novac cijelo popodne, i bio je neobične sreće. Najposlije, pošljednje partije, pošljednju kartu diže visoko uvis, kako će njom tresnuti o sto, ali mu ruka klonu i on se sruši mrtav! Liječnici kažu: prsla mu je velika krvna žila. Pogreb mu je bio nješto nikada do sada neviđeno u Travnju. Ne budi ti krivo, Lojko, ali sam čuo gdje ti gospoda zamijeraju što ne dođe na ukop, - ti, kao najglavniji od težaka.

- Zar? - učini Lojko, sav naježen. - Nješto mi ne bješe dobro ova dva dana, a htio sam. E, bože moj, što ti je sudba!

- Sudba, dašto! - potvrdi Joza... - Bože naš, šta je s Petljom? Da imam koga, sad bih poslao da raspita. A vjeruj da ima čudnih stvari, vrlo čudnih. Eto se priča da je stara Trenkovica usnila šta će se desiti.

- Je li moguće?

- Sve na dlaku kako će biti, kako je digao kartu uvis i srušio se mrtav! To se uveliko priča i među gospodom. Da je naš Petlja ovdje sad, pa da nam to rastumači, jer on takve stvari razbira, iako se svi rugamo s njim.

- Šilji odmah po njega! - viknu Lojko, u jedan mah ljut... - Šta si mi se tu razbrbljao kao kakva baba! Pošalji smjesta ma koga!

Joza, iznenađen, izide.

U prednjem dijelu krčme, gdje bjehu vinski sudovi, tezga i stolovi za mladež, Joza zateče njekoliko mladića, zanatlija, koji istom što bjehu posjedali. Na njegovu molbu, nijedan od njih ne htjede da ide čak na kraj zagrađa, da raspita za Petlju. Njeki mesarski momak, nadimkom Arapin, poznati pijanica, reče:

- Idi do vraga ti i Petlja!

- Hajde da se tiče Petljine cure! - dodade neki od drugova.

- Petljina cura! Petljina cura! Hm! - reći će neki Škrgo, kovački pomoćnik, ćorav.

- Kako bi bilo da otidemo svi, tobože po Petlju, pa dovedemo Petljino lijepo dijete?

- Ti se šališ, - reče Ćoro - a ja ti kažem da bi došla, kad bi s nama bio Pijero muzikant.

To je bila novost ostalima, te navališe pitanjima i doznadoše da to već i vrapci pričaju kako se Stojanka gleda i sastaje sa skitačem.

Joza, kome još u početku bješe navrh jezika da im povjeri e će lijepi Pijero muzikant toga večera svirati Kod vola, slušaše sada te novosti s velikom pažnjom, reče:

- Ja to ne vjerujem.

- Što ne? Pijero je zavrtio mozgom ne samo svima švaljama i sobaricama po gradu, nego, bez malo, svemu ženskinju. A i lijep je i svira, da ga se ne možeš naslušati! Otkad je u Travnju, kavana Kod orla radi dvostruko više. Gospoda sad onamo ostaju do ponoći. Pokojni Trenk osobito ga je volio. Kažu, govorio je da taj Pijero nije običan svirač skitač, nego baš izučen. Neki opet govore da on ne svira po zanatu, nego da je od njeke velike porodice, pa, ko ti ga zna, zašto se skita.

Joza, na jedan mah oduševljen, viknu:

- E, znajte, da će Pijero večeras ovdje svirati.

Ispriča im da je govorio s njim. Veli: predomišljao se, pa je najposlije pristao. Dao je riječ da će doći. I od silnoga zadovoljstva što će se onaj Kod orla ljutiti, što će se o tome po Travnju govoriti, stade trljati ruke, pa, pljesnuv dlanima, završi:

- Veselo, momci! Pravo bi bilo da se o tome raščuje, pa da dođe dosta mladeži!... Ali već ja ću se za to postarati.

Lojko, koga bješe žagor privukao, neopažen stade na vratima volarske sobe, nakašlja se hotimično, na što se svi obazriješe.

- Je li ti, mladiću? - zovnu Lojko kovača... - Je li to istina što si pričao?

- Šta to, gazda? - pita Ćoro.

- To za Petljinu curu, da se sastaje s onom skitnicom?

- Ja se, gazda, ne bih zakleo, ali svijet priča. A i sam znam da je vioglava, da voli gizdavce.

U taj mah dođe Mitar Radojčić, jedan od onijeh ljudi što su uvijek mrgodni, što, kako se veli, "do podne sebi žele zla, a od podne cijelom svijetu".

Kad on i Lojko uđoše u volarsku sobu, Lojko će:

- Za ime božje, šta je s Petljom!? Vidiš li da ga nema?

I Mitar se malko usplahiri, jer istom tada opazi da onoga nema.

- Ne znam, - nastavi Lojko. - Nijesam ništa čuo, a ne mogu da se iščudim što ga nema... Ti znaš da je ovo dvadeset četvrta godina otkad se ovdje sastajemo, a znaš da nikad, ama nikad, Petlja nije izostao a da ne dođe prvi! Zato pomišljam da ovo nije bez neke krupne. Da nije bolestan?

- Baš ako je i odapeo, neka ga đavo nosi! - progovori najposlije Mitar... - Da nije otišao za Trenkom? Kakav je bezjak, moglo bi i to biti.

- Nemoj, tako bolan, Mitre. Nijesi ti baš takoga srca.

- A nemoj ni ti, bolan, Lojko, da mi se tu pretvaraš. Tebi je stalo za Petljom kao i meni, samo te hvata stravuljica od pomisli da svak može odjednom otegnuti! Znam ja tebe!

- Znam i ja tebe, Mlito! - viknu Lojko, razjaren što onaj pogađa njegovu skrovitu zebnju. Tu se malo dohvatiše, ali ne za dugo, pa počeše razgovor o berbi.

Dođoše Trtak i Bumbar, koji se odmah veoma začudiše, ne našav Petlju.

Ostali volari dođoše u dvije gomile. Prva, veća, zadugo je nagađala i dugo pretresala o čudnom slučaju, a u drugoj, kad stiže Brkić, Petljin susjed, obavijesti družinu:

- Petlja je ostao zdrav i veseo. Ležao je u dvorištu, na krilu svojoj Planini.

- Pi! - učini Mitar Radojčić.

- A je li s njima bila i njihova cura? - zapita Lojko.

- Nije, - odgovori Brkić... - Ja sam ranije otišao od kuće. U polasku, javio sam se Petlji, a on se kezaše od miline, a Planina se odazva. Reče mi: "Sad će, brajo, ne brini se. Ni da ga vežemo, ne bismo ga mogli zadržati da ne ode u školu, kako on zove tu vašu krčmetinu!" Ja njoj rekoh: "A što, snaho, maziš tu matoru magarčinu?" A ona će meni: "Nije moj Perun to, nego ljepota i dika moja! Pogledaj mu visoko, pametno čelo, i bistre oči i rumene jagodice, pa mi reci koji je od vas volara ljepši od njega? A koji je pametniji? Ko govori mudre riječi kao on?...

- O-ho-ho-ho! - prihvati Radojčić. - Mojih mladunaca! Maze se i tepaju jedno drugom! Pi!... Šta si joj na to rekao?

- Ništa. Učinila mi se više žalostiva, nego vesela kad je to govorila. Zapravo, ne bješe dosada njen običaj da tako govori. Mitar povrnu:

- Ja bih joj ovako odgovorio: "Mudre su riječi tvoga Petlje, baš kao i magareće njakanje. Mi smo, ženo, odavno siti tvoga lijepoga Peruna."

- A što da si ga sit, kad ga i ne slušaš, - opazi Trtak.

Bumbar dobaci:

- A meni je, pravo da ti kažem, iako ga ne zarezujem, neobično bez njega. E, evo sad, nješto mi fali. E, volim da gledam kako pućka iz lulice, da slušam kako govori one popovske riječi.

Svi to potvrdiše.

Lojko zamišljen, upredaše brkove, pa kad ugrabi trenutak tišine, zapita Brkića:

- Ti reče da je Petlja bio veseo?

- Cerio se na ženinu krilu, kao maženo dijete - odazva se Brkić.

- To nije dobar znak, - reče Lojko.

- Šta? Kako? Zašto? Šta hoćeš da rekneš? - zaokupiše pitanjima staroga gazdu.

On se zbuni, jer to bješe rekao nehotice, - mislio je na Trenka, koji je bio neobično veseo pošljednjega dana života.

U taj mah uđe Petlja.

Diže se graja, ču se u jedan mah dvadeset pi-tanja, prigovora, šala:

- Gle! Evo ga! Petlja! Petljica! Petljurina! A kamo te? Gdje si Petljancijo? Kud se odmetnu? Kakav je to red? Nije te htjela pustiti gospođa Planina? Češkala te po glavi, pa si zaspao?...

Petlja sjede na svoje mjesto, između Trtka i Bumbara, srknu iz ponuđena mu Lojkova suda, pa ih gledaše užagrenim očima, rumeniji nego obično.

- Na moju dušu, već je dobro nakresan! Gdje li se to dočepao muktiša? - šapnu Radojčić drugu do sebe.

Kad se povrati tišina, započe Lojko:

- Šta bi s tobom?

Petlja zažmuri desnim okom i odgovori:

- A, eto, brate, dugo sam razmišljao i na kraju sam smislio da... Lojko ga prekide:

- Nemoj tako, popovski, nego kaži prosto: gdje si bio dosad?

Petlja pogleda bojažljivo oko sebe i reče:

- Kod Trenkovice!

Lojko zinu. Gotovo svi se namrštiše. Neki se prekrstiše.

- Ti bio kod Trenkovice? - zapiti stari, udarajući glasom na svaku riječ... - Zašto?

- Zato što je bezjak! - reče Radojčić. Brkić veli:

- Zato da se, za vruće rane, osveti za nekadašnje!

Petlji se nabra čelo, ali dodade mirno.

- Bio sam da požalujem staru gospođu!

- Dobro si učinio! - viknu Brkić... - Ja sam ga prvi ožalio. Evo čujte.

I utanjiv glas, da bi nalikovao na ženski, započe njekakvu svoju tužbalicu, koja izaziva smijeh.

Bumbar, Trtak i Radojčić okretoše se ka Petlji. On zapali lulicu i kroz pućkanje, nešto slobodniji, započe:

- Staroj sam gospođi rekao: "Eto, stari gospodin otide bogu na istinu, bog da ga prosti! ali sveti Jovan, recimo...

- Šta ti je rekla Trenkovica, kad si ušao? - prekide ga Bumbar.

- Je li te čim počastila? - pita Trtak. Petlja, kao da ne ču, te nastavi:

- Sveti Pavao i svi glavniji sveci rekoše: "Čovječe, uvijek budi spreman na smrt".

Odjednom Petlja se zanese i stade vikati:

- Ja ne zavidim ni onima koji mnogo znaju, te varaju svijet. Ni onima koji mnogo imaju, te se ponose. Svi će oni doći pred sud vječni! Je li tako, brate Lojko?

Lojko izađe napolje.

- Čelovjek jako trava dnije jego! - nastavi veselnik. - Jesi li kad pomišljao, Ivane, kako mora biti težak rastanak duše s tijelom? Taj rastanak to su vrata od pakla! A kako će biti unutra?...

Trtak će ustajući:

- Čuo sam ja stotinu puta od tebe te riječi, koje si ti zapamtio od popova. Ali, eto vidiš, tvoj Trenk nije se borio s dušom, ni osjetio nije kad je ušao kroz ta vrata.

Bumbar promijeni mjesto.

Radojčić reče oporo Petlji:

- Što, Petljanijo, ne ostaviš ljude da na miru uživaju, nego eto bježe!? Mogao si danas nješto izmijeniti, - mogao si nam pričati šta ti je rekla Trenkovica? Šta je rekla, de? Je li spominjala tvoju Planinu?

Petlja je zbilja bio čašćen kod stare gospođe, a uz to se pridalo i neobično uzbuđenje. Nije čudo, dakle, što pomisli da ga to Bumbar pita, a njemu se uvijek najviše povjeravao.

- Šta mi je rekla, veliš?

- Da!

- Ej, ženska mudrost i vještina, moj Ilija. Mazila me, češkala me, pa veli: "Dragi moj Perune, nijesam htjela juče, ni prekjuče, da te uznemirujem, kad je najveći rad! Neću ni danas, jer je blag dan, i pravo je da se odmoriš i proveseliš u svome društvu. Ali sjutra imaćemo veliki, veliki razgovor. Tiče se sreće našeg djeteta! Krupna je stvar, moj Perune, vrlo krupna.

- Ma, ko to veli, - zapita Radojčić.

- Ma, ona, Planina. Moja Planina!

- Idi dođavola i s njom, bezjače! - promrmlja Radojčić, pa i on promijeni mjesto.

Petlja nastavi, gledajući u tavanicu:

- Ja se kao pomalo i domišljam što hoće Planina. Njeko doista prosi našu Stojanku. To je. A ja se činim kao da ne razumijem i molim je da mi odmah kaže. Velim ja njoj: "Slatka moja Planino, nemoj me mučiti." Aja! Neće, pa neće! Sjutra, sjutra je veliki dan za nas! I tako odem.

- Idući od kuće, bio sam tako veseo da bih zapjevao i poigrao na ulici, da me ne bješe stid od svijeta. U tome se sjetim stare Trenkovice. Moji su neprijatelji, i ko je mene osramotio dovijeka, i ko je meni htio najveće zlo učiniti, nego pokojni! Hajde, rekoh, da bogu blagodarim, radi moga djeteta, na ovaj način: da utješim staru! Vjeruj mi da mi je to odjednom na um palo, kad sam išao ovamo. I vjeruj da je to bilo po anđelu, - da je to meni došapnuo moj anđeo hranitelj... Ti, kanda, ne vjeruješ da ima. anđela hranitelja?...

Odjedared planuše lampe, zabruji harmonika, diže se urnebes u prednjoj sobi. I Petlja se trže. Gotovo ovi "volari" potekoše onamo, te nastade guranje, čepanje, ciliktanje.

Koliko je to "grajalo u krčmi Kod vola? I šta je sve bilo te noći u krčmi Kod vola nije umio niko tačno i jasno ispričati od onih što su onamo bili...

Sjutradan, kada se Petlja probudi, ugleda Planinu, grozno preobraženu, a ugleda je čelo glave Stojankine. Djevojka ležaše nauznak, raširenih ruku, žuta, raskolačenih očiju, a silne joj se grudi silno nadimahu i slijegahu. Petlja jedva imade snage da ustane; noge mu klecahu, dah mu se prekide, te nije mogao da pusti glas. Žena mu dade znak da izađe u dvorište, la izađe i ona za njim. U prikrajku plakaše Ivica.

- Šta je, ako boga znaš? - pita Petlja...

- Umire Stojanka?

- Samo vas dvojica ne čujte se živi, ne ulazite! - reče grozničavo Planina.

- Ama, šta je bilo? Od čega je to? Planina zavrte glavom:

- Bog sam zna od čega! Tako! Zlo dođe pa...

- Ali, umiri se... Ne odmiči se od kuće!... Može biti da će te zvati još do podne u sud!

- Mene u sud! Zašto? - pita Petlja.

- Kako zašto? Za čovjeka! Za krv!

- Za čovjeka! Za krv! Koga čovjeka? Kakvu krv?

- Pa onoga... svirača!

- Šta je bilo sviraču?

- Ništa drugo, nego ga ubiše! Zar još nijesi pri svijesti?

- Šta govoriš, ženo? Jesi li ti pri sebi? Ko je ubio svirača?

- Vi Kod vola!... Ostavi sprdnju!...

Planina se vrati u kuću. Petlja se uhvati za glavu, poteče za njom, ali se pred vratima predomisli i, onako pola odjeven, izađe na ulicu, gdje se sukobi sa Brkićem, njegovom ženom i snahom. Brkić, blijed kao smrt, nasloni se na suhomeđu i ispriča mu događaj, evo šta:

Pijera je probo nožem Arapin. Svađa je potekla zbog... zbog... ta, u piću! To se dogodilo pred zoru, pošto su se njih dvojica oteturali kućama.

Žene posmatrahu Petlju čudnim pogledom. On se prekrsti njekoliko puta, i suze mu potekoše, i reče:

- E, e, sačuvaj Gospode! Što ti je sudba i zli čas! Sačuvaj, Gospode, zle sudbe i zla časa!

- Mi nijesmo svjedoci! - reče Brkić ... - To toliko smo u dobitku.

- A pomislite, moja Stojanka zanemogla odjednom. Jedva što je živa! Snaha Brkićeva viknu:

- Šta kažeš brajo? Bog s tobom brajo! Šta je bilo? Da vidimo!

I htjedoše obje u dvorište, ali ih Brkić zadrža. Brkićka se obazrije i reče glasno da je Petlja mogao čuti:

- Grješni Petlja, da zna zašto je mladić poginuo, i šta je njegovoj curi!

Ali Petlja ne razabra te riječi. Snaha dodade:

- Bolje je što ne zna! Bolje je za čovjeka da je bezjak!

Brkić reče:

- Ko je mogao znati da je Arapin toliko zaljubljen u Petljinu curu! Ko je mogao slutiti to! Ah, Petljina cura! Petljina cura! Zadugo će se pričati o njoj!...

I zaista, dugo se o njoj pričalo u Travnju, ali ne u onome smislu kako je Brkić slutio. Stojanka brzo ozdravi. Pomože joj njena prirođena snaga i mladost, a strahoviti potres učini drugo, veće čudo, - Stojanka postade čedna, poslušna i naskoro se uda za Bumbareva sina, kršna mladića, koji je s njom bio srećan, kaogod i Petlja s Planinom.

Petlja zapamti dovijeka Miholj dan, ali ni-kada ne doznade istinu, jer i Joza i dvadeset i jedan volar i sav svijet, kao dogovorni, poštedješe dobrog čovjeka.

Kao kroz mutan san, Petlja se sjećao stasa i obličja sviračeva. Bio je - pričaše on - vitak, protegljastih obraza, crnih kao zift nausnica, kudraste kose. Imao je ruke kao kakva gospođica od plemenita roda. Kad njegovi tanani prsti igrahu po spravi, lijepe njegove oči sjaktahu kao munje, a glasovi se izvijahu, da su čovjeka žmarci podilazili.

I često bi završio, uzdahnuvši:

- Grijehota! Onako lijepa mladost otide u grob, nemilovana, neožaljena!

Doktor Ivanović

(IZ USPOMENA JEDNOG STAROG SUDIJE)

... Vi znate da sam ja svoju činovničku karijeru započeo ovdje, u Rebeniku, kao sudski pisar. Starješina mi je bio čuveni stari Trepek, našljedni sudija rebenički, čovjek naprasit, osoran, pun plemićke oholosti. A u ono vrijeme, ni ostali njegovi drugovi po porijeklu ne gledahu s manje visine na nas pretstavnike plebejskog školovanog naraštaja. Ne treba da vam kažem kako sam se spočetka teško navikavao u Rebeniku, jer iako sam seosko dijete, u Padovi se bjeh naučio na veći prostor, na veću slobodu kretanja, na veće promjene, na veći dodir sa svačim što potstiče umni razvitak. Svršio sam školovanje poslije talijanske bune, te sam se vraćao u zavičaj noseći u duši ideal slobode i volju da budem pioner u buđenju narodne svijesti. Međutim u Rebeniku ne nađoh zemljište za to, ostadoh jedini pretstavnik svega toga.

Tako mi proteče godina.

Početkom druge jeseni, nastani se u Rebeniku mlad ljekar, seljačkog porijekla, kao i ja, rodom iz ovoga kotara, kao i ja, iz prvoga kola naših mladića koji su se u Beču školovali. Zvao se dr Lovro Ivanović. Nijesam ga poznavao, neto, prije njegova dolaska, slučajno u sudu poznadoh njegova starijeg brata, imućna i ugledna seljaka, koji se mogao uzeti kao tip naših zagoraca, - čovjek visok, snažan, plav, dobrodušan. Zvao se Borilo. On mi je pričao o svome bratu đaku. Između ostaloga, reče: "Onako, nije naočit, ali je bistre glave, od djetinjstva ponešen za knjigom."

Jednog jutra zatekoh u kafani mladoga ljekara i brata mu Borila. Zaista nikada dotle ne vidjeh tako dva nejednaka brata! Doktor je bio crnomanjast, dugačka trupa, kratkih nogu, velike glave, ali te neskladne razmjere tijela popravljahu unjekoliko velike sjajne oči i pitomo lice.

Pošto se poznadosmo i narazgovarasmo, ponesoh utisak da se mladi doktor precjenjuje, da je uvjeren e će ove biti kako on želi, da je hladan i neiskren.

Ivanović je bio iz bogate kuće, - znalo se da će njegov dio imovine iznijeti do 50.000 forinti.

Doktor Ivanović uze gospodski stan, pa se dade u pohode. Najprije pohodi dva stara rebenička ljekara. Možete misliti kakvim ga srcem čekahu ti stari Eskulapovi žreci, koji su, valjada, pedeset godina, pijavicama i ricinusom liječili sve bolesti to Rebeniku i po kotaru. Pa doktor zaređa po boljim i srednjim kućama. Od ženskoga svijeta poteče gotovo jednoglasna hvala kako je lijepo vaspitan, kako se po svemu može suditi da će biti dobar, moderan ljekar!

Nabrzo se Ivanović dodvori i ljudima od uticaja, svećenicima, višim činovnicima, bogatijim trgovcima, čak i starim medicima.

Počeh se s njim sastajati svakoga dana, poslije ručka, u kafani, gdje igrasmo bilijara. Malo po malo, poznadoh ga skroz i uvjerih se da je neizmjerno sebičan, gotov na svaki kompromis sa svojom savješću. O našem narodnom pokretu govorio je s bagatelisanjem, tvrdio je da još zadugo moramo biti potpuno podložni talijanskoj kulturi, jer da nemamo ni elementarnih uvjeta za samostalni kulturni razvitak.

Ivanović je bio veoma vješt igrač na bilijaru, u tome jedini u Rebeniku prema meni. A ta je igra bila moja velika strast. Poslije nebrojenih partija bilijara, nas dvojica zapodijevali smo razgovor, pričajući jedan drugome đačke doživljaje i uspomene iz dva toliko različita svijeta, romanskog i germanskog. Po sebi se razumije da smo govorili i o našim ljubavnim doživljajima. Doktor se ponosio svojim uspjesima na ljubavnom polju; po njegovu pričanju, bio je prosto neodoljiv. Počeo je, veli, na tome polju vojevati još kao gimnazijalac, pa docnije, o školskome raspustu, u svome selu imao je harem, a već u Beču njegovim žrtvama ne bješe broja.

Jesen je bila lijepa. Doktor zavede u nas sasvim nov običaj, izlete u polje, u povećim društvima muških i ženskih. To je bila njegova zasluga, a to je mogao u ono vrijeme samo Ivanović pokrenuti i izvesti u Rebeniku. U tim izletima veselo se provodilo: jelo se, pilo, pjevalo, igralo a doktor je bio duša svega toga; sve je on predviđao, za sve se starao. Prema udavačama, da se kojoj ne bi zamjerio imao je jednu mjeru ljubaznosti. A uticaj njegov na ženske glave bio je veliki, iako su ga među sobom zvale nadimkom "doktor Patak" zbog njegovog geganja u hodu.

Zadugo nije Ivanović nijednoj srce zanio, ali, s vremenom, u odnosima prema njemu bilo ih je tri vrste: bilo je onih koje su se njemu nametale; koje su ga još proučavale; koje su bile sasvim nemarne prema njemu. Razumije se, u toj trećoj vrsti bile su: najljepše i najbogatije. Od ovih, jedna se osobito isticala objema osobinama"^, a pored toga i gospodskim porijeklom. Samo dobro oštre oči i dobro ispitljive mogle su ponjekad opaziti na doktorovu licu kao njeki oblačak sjete, kad bi se zabavljao sa lijepom i bogatom plemićkom, a i ona bi ponjekad se zagledala u njega njekako kao u nedoumici, bez izraza kakvog osjećanja. Plemenita Ana Kovićeva, jedinica u bolešljive i suviše pobožne matere, bila je veoma sentimentalna, zasićena romantičnom lektirom.

Kad nastadoše vjetrovi i magle, mi, samci, ne izbivasmo već iz kafane. Ivanović se poče družiti sa fratrima. Uz to postade oprezniji nego što je dotle bio. Na mahove pak posta veoma razgovoran i veseo. Ja sam tumačio tu plimu i oseku tim da je to u vezi sa njegovim odnosima sa gospođicom Anom, jer se već znalo da svraća u kuću, da liječi mater i ponjekad da ih obje prati u crkvu...

Njekoliko dana pred Božić vrijeme se popravi, nastade "babje ljeto", te jednoga dana mogosmo učiniti izlet. U toj prilici uvjerismo se da je doktor znatno napredovao u milosti lijepe djevojke. Ona ga je svakog časa zivkala, te za ovo, te za ono, a on je jednako imao čuvidu hladna i učtiva čovjeka, ali bi se ipak na toj čuvidi počešće opazilo trzanje i promjena boje. Ana ga gledaše pravo u oči, često izvještačenom umiljatošću, kao da ga sažaljeva i u isto vrijeme hrabri, kao da mu govori: "Žao mi te što stradaš, ali ko zna? moglo bi biti da ti to bude i naknađeno..."

Njekoliko dana poslije toga, dođe doktor kao obično u kafanu, ali neobično dobro raspoložen. Za vrijeme naše partije on je pjevušio, dobacivao dosjetke, prijateljski zadirkivao okolne, koji se, kao svagda, navrstaše oko biljara.

Poslije igre, doktor me pozva u šetnju, s njekim izrazom na licu, koji kao da je značio: "Ima velika novost." I zaista odmah započe:

- Znate li šta je novo?

- Da čujem! - rekoh, a pomislih u sebi: doista će mi saopštiti da se vjerio sa plemićkom!

- Novost je ta, - idem da božićujem u selo, kod svojih.

Rekoh nemarno:

- Pa to će biti lijepo!

- Nijesam vidio svoje, osim Borila, ovo je peta godina. A čujem da je stara bolešljiva, a imam i njekog posla u selu. Elem, sve je to za vas sporedno, a glavno je da vas pozivljem kao svoga gosta!

Tada se baš začudih, jer ni po čemu ne mogoh se nadati takome znaku prijateljstva. Doktor me uze pod ruku i nastavi:

- Vjerujte, učinićete mi prijateljsku ljubav a, nadam se, i sebi veliko zadovoljstvo, jer i vi ste seljačko dijete. Prvo i prvo, provozaćemo se po ovakvom krasnom vremenu, pa onda, uživaćemo u svojim starinskim božićnim zagorskim običajima! Polagaćemo badnjak, uranićemo na polunoćnu službu i pjevaćemo zajedno sa našim dobrim pukom:

"U se vrijeme godišta

Mir se svijetu nav'ješta..."

- Zatijem, sjutradan, ljubićemo se sa lijepim djevojkama i nevjestama, jer običaj to dopušta toga dana! "P' onda, bratikoviću si ga moj", naješćemo se pečenice sa ražnja, pogače ispod crepulje, napojićemo se domaćeg vina, nagrijaćemo se vatre na ognjištu, i tako dalje, i tako dalje. Kažite pravo: zar vas sve to ne privlači?

- Još kako! - rekoh iskreno.

- E, pa onda, stvar je svršena. Poći ćemo prekosjutra, na Badnji dan, oko osam časova izjutra. Kola će nas čekati pred gradskim starim vratima. Uzeću onoga mlađega kočijaša, Jusufa, - sigurniji je. Ostaćemo gore prvi dan Božića, a drugog dana imam posla u gradu. Dakle, dvije noći i jedan dan.

Na Badnji dan ustadoh ranije. Nebo je bilo mutno i duhao je studen vjetar. Iako sam bio uvjeren da se Ivanović predomislio, ipak se uputim ka starim gradskim vratima, pred kojima nađoh spremna kola i kočijaša Jusufa.

U ono vrijeme bila su u Rebeniku svega dvoja javna i to otvorena kola i dva kočijaša, jedan star, drugi mlad. Stari se zvao Đerek, a mladi Jusuf. Nemojte pomisliti da je prvi bio Mađar a drugi Turčin. Bože, sačuvaj! Obojica su bili naši ljudi, iz gornjih krajeva, a ko bi ga znao zašto im baš taki nadimci prionuše! Jusuf bješe pravi kolos, mlad, plav, dobrodušan, nedotupavan, užasna izjelica, ali niti je pio, ni pušio, - prava bijela vrana među svojim drugovima po zanatu. Mrzio je ženske i popove. Ljutilo ga je kad bi mu se reklo da se njeka u njega "zagledala", ili kad bi mu njeka sluškinja iz šale tepala. Da je planinac, poznavalo se na prvi mah po govoru i izgovoru, a znalo se da je pravoslavni i da savjesno drži beskrajne postove.

Kad mu se primakoh, započeh:

- Šta je, Jusufe, bolan čoče? Kuda se to spremaš po zlu vremenu, koje evo prijeti. Koga ćeš to da voziš i kuda?

Jusuf se trže kao iza sna, jer dotle bješe blenuo u nješto. I odgovori:

- A dotura voziću!

- Koga dotura, bolan? Imamo ih u Rebeniku tri, vala botu!

- A dotura Patka! - izmače se Jusufu, pa ga spopade takav smijeh da se tresao od glave do pete.

- A tako, Jusufe, je li? A bog ti i božja vjera, kazaću ja gospodinu doturu kako ga ti to zoveš, pa da vidiš šta će biti zbog toga, da vidiš kada te onaj lav ščepa u svoje kandže, pa te svega izmrvolji, kao krumpijer!

Na to Jusufa spopade jači smijeh.

- A kuda će dotur? Putuje li sam?

- A što pitaš kad znaš, kad ćeš i ti s njim! - veli priprosti Jusuf.

U tome stiže Ivanović, obučen kao da se sprema u Sibiriju, sa šubarom, bundom i u čizmama. Bješe dobre volje. Započe:

- Po svoj prilici, sprema se snijeg, a to je dobro, jer naši seljaci ne mare vedar Božić. Kažu: "Sačuvaj nas, bože, vedra Božića i oblačna Đurđeva dne." Sad, ako im donesemo snijeg u Golubac, reći će se da smo srećni gosti... Što si, Jusufe, tako zinuo put mene, kao da se spremaš da me proždereš?

- Ja, k'o velim, gospodine, sve je tako, k'o što reče! Znaš ti i to, vjere mi!

- Hajd'! Sjedajte! Tjeraj!

Posjedasmo. Jusuf se prekrsti, pa ošinu konje.

Sjeverac nam duhaše u lice. Po cesti, koja se već od grada penje, pa dalje, po vinogradima i glavicama rebeničke okoline, nije bilo vidjeti žive duše. More je bilo čivitaste boje; dugački vali pogonjahu se i propinjahu se. Dvije ili tri lađe jedrenjače primicahu se našem pristaništu klanjajući se.

Što se većma penjasmo, bivaše jezivije. Na zapadu kotrljahu se mutni, golemi oblaci, leteći jedan za drugim, a kako koji stigne na granicu neizmjerne tamne površine nebeske, onoga trenutka utone u nju! To mi je napominjalo vojske koje se spremaju na napad. Glavna je na okupu, a zaostali dijelovi prikupljaju se žurno. Borba će nastati skoro!

Ivanović je sjedio duboko zamišljen, na čelu mu se udubile brazde, a oči je okrenuo na stranu, - izraz čovjeka koji bira i omjera svaku riječ, koju se sprema da izusti. Meni se zače sumnja da on ne ide kući iz sentimentalnih razloga, nego radi svoga dijela, a mene da je poveo kao "čovjeka od zakona". Pokušah da odbacim tu pomisao, zapitah:

- Šta je, doktore? Kakve vas to krupne brige more?

- Mislim o jednom čudnom patološkom slučaju, koji me veoma interesuje, a ne mogu mu uhvatiti kraja.

- Tako! A ja u sebi rekoh da ste s mislima u Malome Golupcu, kod svojih! Doktor me čudno pogleda.

- A što? Ono, doduše, željan sam i svojih, ali do malo bićemo zajedno... Slučaj bolesti koji vam pomenuh može i vas zanimati. Da čujete!

I uze opisivati bolest njeke težakinje iz rebeničkog zagrađa. Ta žena ne samo što izgleda zdrava, neto zdrava je danju, ali noću, svake noći od deset časova, otprilike, pa do zore, spopadnu je teške muke, - trza se, pjeni, previja se od zagonetnih bolova, kojima se ne može znati povoda... Doktor reče da namjerava opis toga slučaja poslati njekom svom profesoru u Beč...

Nakon časa i po vožnje, nestade nam ispred očiju mora. U isti mah počesmo se spuštati u dolju, u kojoj se nalazi selo Mirac. Na pomol Mirca, počeše padati prve pahuljice snijega. Za njeko vrijeme nalijetahu iskosa" meni s boka, pa vrlo brzo zagustiše. Jusuf zaustavi da se konji izduhaju, pa ih potjera dobrim kasom. Cesta je okretala nadesno, ka selu, te nam vjetar sa snijegom zađe iza leđa. Proletješe nam ispred očiju gomile kućica sa slamnim krovovima, nad kojim se povijaše dim. Pri dnu doline, srete nas njeki seljak, goneći njekoliko goveda i konja. I on doviknu:

- Kuda ste krenuli po ovakvom vremenu, ako boga znate? Ne vidite li da će udariti salauka!

Jusuf se okrenu k nama i odmahnuv glavom započe:

- I ja k'o velim...

- Muči, kljusino! - prekide ga doktor... - Ti k'o nješto veliš! kao da i tebe njeko može slušati! Tjeraj i gledaj svoj posao.

Okrenuv se k meni nastavi.

- Prošli smo trećinu puta, a još nije podne. Istina je da dolazi opet brijeg, većma strmenit, ali ispod njega, s onu stranu, nastaje ravnica, mnogo duža od mirčanske. Dalje su manje uzbrdice. Računim da ćemo stići prije sumračja.

Kad stigosmo pod brijeg koji je doktor pomenuo, Jusuf siđe s kola i uputi se pješke, uporedo sa dešnjakom. Tada istom zagusti snijeg, te sam gledao stvari oko sebe kao kroz kakvu koprenu, a odjednom, od brzine kovitlanja pahuljica, počeše me boljeti oči, te oborih glavu i zažmurih.

Vjetar je popuštao, ali je bio oštriji. Malo po malo, poče nestajati konjskoga bahata i zvrke točkova, te se vožasmo kao po kakvoj debeloj ponjavi. Nas dvojica pogureni, nijemi, stenjasmo pod bijelim oklopima.

Jusuf poče nješto govoriti, ali nijesam mogao razabrati riječi. Najposlije zaustavi kola i onda sam mogao čuti jasno ove uzvike:

- Aj, aj, moj stari Doro! Okupao si se u svome znoju, a šiba te studen vjetar! Jao tebi i sa mnom, striko Doro! Dobro je govorio meni moj pokojni kum: "Jusufe, sinko, veli, ko ti je kriv što nijesi pop, nego kočijaš." Te i ja tebi, moj matori: "Bolje bi bilo da nijesi konj, no recimo dotur! A šta ti mogu? Tegli, kada ti je suđeno! A-e-ist!

Rekoh doktoru:

- Čujete li mudrovanje našega Jusufa, kako žali konje i svjetuje ih da budu pokorni sudbini! Na to će Ivanović srdito:

- Neka ga đavo nosi i s njima! Bolje bi uradio da pohita, jer suviše sporo odmičemo. Pa se ispravi i viknu momčini:

- Čuješ ti, kljusino, ne štedi toliko tu tvoju braću, nego šibaj! Omrkosmo u planini.

Jusuf odgovori žalostivo:

- Ne može se, gospodine doture, i konji su božji stvorovi! Što se ne može, ne može!

Bilo je dva popodne. Već mi se prsti na nogama bjehu počeli mrznuti, te počeh lupkati stopalima. Doktor uze psovati u sebi. Snijeg već nije padao pahuljama, nego golemim loparima. Kola su se čas zaustavljala, čas kretala; konji su na mahove rzali, a Jusuf je sve jednako tješio blagim utjehama.

To je užasno dugo trajalo.

Najposlije, kočijaš sjede na svoje mjesto i okrenuv se reče:

- Evo nas u ravnici, na pomol Konjevice. Ako zapovijedate, možemo malo svratiti u krčmu.

- U kakvu krčmu? - zapita doktor ljutito, ali i radoznalo... - Otkad u Konjevici ima krčme?

- Od prije tri godine. Može se lijepo što založiti i popiti.

- Dobro! - viknu doktor... - Poćeraj živo, pa svrati.

Konji pojuriše. Doktor poče trljati ruke, nekoliko od studeni, toliko, očevidno i od zadovoljstva. Veli:

-Pametna je stvar što se tu otvorila krčma, jer je Konjevica sredokraća između Primorja i Bosne! Dakle, tu ćemo se potkrepiti, pa ćemo dalje veselo.

- A koliko je daleko od Konjevice do Maloga Golupca?

- Najviše čas i po, a uzbrdice su blage. Moje je selo treća dolina od grada, - velika i rodna dolina. Imamo i lijepih dubrava i žive vode u izobilju. Ljeti bi se moglo lijepo živjeti u Golupcu. Sagraditi vilu, pa...

Ne dovrši što je htio reći, a ja dopunih u sebi ovako:Pa sa svojom lijepom, mladom plemićkom ljetovati tamo. "Jer, očevidno, to mu je bilo u pameti!

Usred mećave i nevidjelice kola stadoše. Jusuf viknu: "Evo nas pred krčmom! Silazite ako hoćete." Ja nazrijeh nješto veliko, četvrtasto, crno, blizu ceste. S mukom siđosmo i uputismo se ka crnilu. Ono što mi se vidje četvrtasto bjehu mračna vrata od krčme. Primakav se, vidjeh nad vratima dva prozora, a uz tu zgradu pribijala se druga niža, niža, iz koje kuljaše dim. Doista nas niko ne ču iznutra, ali mi začusmo smijeh zvonka ženskog glasa.

Viknuh ispred vrata:

1 Pomoz' bog vama, unutra!

Smijeh prestade, a zamijeni ga strahovita psovka i nastade njeko komešanje. Kako bjeh

kročio unutra, ustuknuh i spremih se na odbranu, zaoštri mi se e vid i vidjeh ovo: u polutami, za tezgom, nazrijeh njeku stasitu, mladu ženu koja, koja problijedi kao smrt! S desne strane, gdje bijahu velik sto i klupa, njeki omalen čovjek, s nožem u ruci, hoće da se otme drugom, koji ga je uhvatio sastrag, za haljine. Njegove zakrvavljene oči bjehu obraćene na nas. Na prvi mah pomislih da hoće da kidiše na Jusufa, ali ovaj utrča vičući:

- Što bi doturu!?... Što pobježe!?... Šta je, Pavle!?...

Pa se Jusuf skloni u prikrajak, i stade vikati: - Pavle! Pavle! Drž' ga!...

Tada razumjeh kome je dar bio namijenjen. Pavao se otrže i htjede poteći iz krčme, ali ga ščepah odostrag za mišice, podmetnuh mu nogu i on pade ničice, a ja legoh vrhu njega svom težinom! Nož mu iskoči iz ruke, mlaz krvi šiknu ispod glave mu. Stadoh vikati:

- Držite! Pomozite, Jusufe, konopac! Brzo donesi konop iz kola da vežemo ovoga ludaka!... Poludio je doista!

Iza vrata, koja bijahu iza tezge, kroz koja se izlazilo u manju zgradu, nastade zapomaganje one žene:

- Jao! Nemojte gospodine, vas nije htio! Jao, milostiva majko božja: nije htio vas, nije htio vas, nego Ivanovića!

U bjesnilu viknuh:

- Vezujte ga!... Jusufe, kamo te?

- Ev', ev', ev', - viče Jusuf, unijevši uže. Njeko kleče pored mene i dirnu me u rame. Bješe star seljak. On započe:

- Ustani, gospodine, ako boga znaš! Ne vidiš li da je može biti mrtav!

Užasnut, skočih. I ona dvojica zanijemiše, ukrutiše se, zjenice im se raširiše. Ali opazismo da Pavlu noge cepte, te njih dvojica lagano ga okrenuše nauznak.

Bješe strašno pogledati ga! U padu raskrvavio usta i ugruvao čelo, te mu je lice bilo od tri boje! Rasta je bio osrednjeg, ali žilav i čvrst, malene glave, gustih crnih brkova.

Stari seljak poprska Pavla vodom, pa mu obojica pomogoše da se digne, pa ga posadiše na klupu, leđima uza zid.

Nakon podužeg tajca, Pavle se povrati i oči mu živnuše. Stari ga zapoji vinom, a on skrenu oči na mene. U tome pogledu nije bilo ni prijetnje, ni mržnje, nego neizmerna tuga. Ja započeh:

- Nesretniče, što si htio! Na koga si htio kidisati i zašto?

On lagano zamaha glavom. Jusuf se umiješa:

- E, brže, treba da govoriš! Ovo je gospodin sudija!

Na to stari seljak skide kapu i zausti nješto, ali Jusuf nastavi:

- Ćio si da proburaziš dotura! Nije šala! Deset godina tamnice ne vali ti!

Ja naredih Jusufu da odmah preže, da stignemo nesrećnoga doktora, koji može zaglaviti po onoj "salauci". Zatim se okrenuh seljaku:

- Govori ti, što znaš! Brzo! Nemam kad čekati! Dakle, ko je ovaj čovjek i zašto je htio •ubiti dra Ivanovića?

Starac sleže ramenima:

- Ne znam, tako mi oba svijeta, gospodine! Ja sam odovud iz sela. Došao sam da kupim pića. Tako smo tu sjedjeli i razgovarali se i šalili se, kad vi naiđoste, pa eto što bi!... A krčmar se zove Pavao Razmanović, iz Maloga Golupca. On je ovđe, nema ni četiri neđelje.

- Zovni njegovu ženu! - prekinuh ga ja.

- A ono mu je sestra, - reče stari. Pavao huknu, ispravi glavu i gledajući me pravo u oči izreče promuklim glasom:

- Ivanović je osramotio moju sestru. A sad imade obraza ući mi u kuću!... Ubio bih ga da je Savaotov sin!...

Sve se okrete oko mene. Pobjegoh. Skočih na kola i viknuh Jusufu:

- Ćeraj što brže.

Snijeg je vijao jače. Ni naprijed, ni sa strane, nije se moglo vidjeti ni na tri koraka!

-Ćeraj Jusufe, ćeraj, - ponovih... - Nesrećnik će zaglaviti.

Jusuf nemilostivo šibaše jadne kljusine a meni se činilo da na mjestu tapkaju, da se ne odmiču. Držao sam u ruci časovnik i svakoga trenutka kresao žigicama; činilo mi se da se skazaljke se ne miču!

Jusuf se okrenu i reče nješto, a ja mu viknuh:

- Ne osvrći se, ne govori, molim te, nego gledaj pred konje i sa strane, nećeš li ugledati dotura!... Viči ga po imenu!

Jusuf stade vikati kroz mećavu:

- Doture-e-e! Doture-e-e! E, ima li koga na putu?... Doture-e-e!...

- Šta da radim, ako ga ne nađemo!? - pitah se u očajanju. Ako je od straha i umora pao u nesvijest, te ga zatrpao snijeg!

Jusuf neprestano šibaše i dozivaše. U njeki mah kola stadoše i Jusuf skoči s njih, viknuv:

- Evo ga! Skočih i ja.

Doktor, u snijegu do koljena, poguren, oslonjen objema rukama na štap, stajao je na cesti.

- Doture!... Doktore!... - povikasmo oba u jedan glas, pa ga uzesmo među se pod ruke i dovedosmo da kola. Jusuf iščupa iz pozadine rukovijet sijena, te mu obrisa haljine i pomogosmo mu da se popne. Ivanović je, dršćući užasno, naglo dihao. Jusuf iščupa još sijena, kojim istrlja konje. Istom, pošto se odmakosmo, doktor šapnu:

- Kakav doživljaj? Šta kažete, a!?

- Vi ste ljuti? - dodade, pošto ne prihvatih riječ. - Prepali ste se jako?

- Ne koliko vi, zaista! - rekoh najposlije.

- Otkuda sam, vraga, mogao znati da su Razmanovići tu, na Konjevici, da drže krčmu? Jusuf je to mogao znati!

- Ako je Jusuf to znao, nije mogao slutiti da vi dugujete Razmanoviću za čast njegove sestre.

Ja postadoh krut, a on s mukom izgovaraše riječi, što sam pripisivao uzrujanosti.

- A vi to vjerujete? - zapita on još laganije.

- Ne potrza se nož ni za što, poslije pet godina!

- Hoćete li mi ispričati sve što je bilo? Ispričah mu sve redom što se u krčmi dešavalo i govorilo, svaku riječ, svaki pokret. Govorah lagano, usiljavajući se, ali htjedoh da čuje sve potankosti. Za vrijeme moga govora, on je ječao, lagano, savlađujući se. Kad svrših, on prihvati:

- Grijeh mladosti, a... najposle i nije, jer je Anđuša bila svačija!

- Ne vjerujem, - ote mi se sama riječ.

- Pardon, gospodine...

Odmah doktor jeknu glasnije. Iz daljine se začuše pucnji, a nazrijeh i svjetlomrcanja pod brdima. Valjda je Mali Golubac na pomolu. Zapitah Jusufa, a on odvrati:

- Jest, ja! Ono sad prilažu badnjake. I konji sad sami idu brže, jer slute da su na domaku.

Zaista nesrećne životinje kasahu gušeći se. Jusuf ponovo uze tepati.

Doktor huknu i prošapta:

- Groznica... Jaka groznica.

Nu, pomislih, jevtino si prošao prema onome što ti se spremalo! Odležaćeš groznicu, pa ćeš opet sve zaboraviti... Pitah se, ko je upravo spasao doktora, stari seljak, ili ja? Ili oba skupa? Ali, ko je od nas dvojice većma spriječio nesreću? Bez sumnje da ne bi mene, Razmanović bi stigao Ivanovića.

- Meni je zlo!... Brže! - reče on, dišući naglije nego do tada.

Kroz mrak uđosmo u Mali Golubac. Iz kuća se viđahu veliki plamenovi. Pred jednim dvorištem ugledasmo zapaljenu buktinju, a prema plamenu poznadoh glavu krupnoga Borila. Zublju je držao njeki mladić. Do njih bjehu dvije ženske, njeka sitna baba i mlada, stasita žena. Kad se kola primakoše, gomilica se stade primicati, a ja brzo iskočih i rekoh:

- Pomozite doktoru da siđe. Razbolio se na putu.

Pa kroz dvorište uđoh pravo u prostoriju pri zemlji, gdje je na sredini poda gorjela velika vatra. Do srednje zgrade, bila je dvobojna, manja kuća, a sa strane dvorišta staje.

Kraj ognjišta sjedio je seljačić i okretao je ražanj sa prasetom. O verigama višaše kotao, a na žaru bjehu pristavljeni lonci. U kutu je bio razboj: za njim pregradak, duž stijena kovčezi i haljine i seljački, drveni krevet; na drugoj strani, oružnica sa dugim puškama, jataganima i kuburama. Ele, bogata seljačka kuća, uz koju ima još i "kula".

Sjedoh na domaćinsku tronožnu stolicu sa naslonom. Tu zapalih prvu cigaru od Travnja.

Začu se tutanj koraka u kuli, - najprije na drvenim stubama, pa po podu. Dječak blenuo u mene te zaboravio okretanje. Ja ga opomenuh i počeh ga pitati o sitnicama. Bješe siromašak, iz sela, slušče u Borila. Doktora ne poznaje. Borilo ima još dva momka. Najbolja im je mlada gospodarica. Stara se uvijek liječi travama i čeka sina da dođe da je izliječi. U selu se priča da je doktor izučio četrnaest škola - šest malih i osam velikih!

Uđe Borilovica, žena, po stasu i snazi, prema mužu. Pozdravi se sa mnom, pa samo što reče: "Šta bi braju?" pa odmah se dade na spremanje večere. Za njom uđe momak i unese morsku ribu, koju smo im mi donijeli. Za njim, troje-četvoro djece, koja se skloniše u kući. Za njima, Jusuf, koji sjede kraj vatre. Najposlije dođe Borilo, pruži mi ruku i reče:

- Dobro došli!

- Daj bože! - prihvatih... - Vidje li, što se desi? Doktor je prozebao. Borilo zavrti glavom i reče:

- I ne prozebao u onakoj trci i strahu po mećavi!

- Dakle, znaš već. šta je bilo?

- Od Jusufa sam čuo.

Domaćica postavi za nas dvojicu odvojeno, na trpezici, a veliku namjesti s druge strane ognjišta. Domaćin ustade a za njim momci i djeca. Ustadoh i ja. Borilo se prekrsti i svi u glas s njim započeše "Oče naš". Momak skide pištolj s oružnice, i s vrata oglasi večeru, pa posjedasmo.

Naklatismo se svojski, osobito Jusuf i ja. Bilo je za jelo: kuvana krumpira i graha, ribe pečene i pržene, pogače i uštipaka. A za, piće prekrasne hrvaštine (vina crvenkasta, tanka, reska).

Poslije večere, domaćica isprati djecu u pregradak, momci otidoše da pripaze na stoku, a ja i domaćin ostadosmo sami. Ja sam pušio, a Borilo odupro lakte na koljena, a dlanima podnimio se, pa gleda u vatru. U njeki mah zapitah Borila:

- Prijatelju, kakva bješe cura Razmanovića, dokle bješe u selu?

Borilo me pogleda s izrazom kao da se domišlja: šta hoću tačno da znam?

- Pitam te, je li ona bila... svačija? - dodadoh.

On odmahnu glavom:

- To bi bio grijeh reći!

Nakon njekoliko trenutaka, nastavi:

- Razmanovići su nama neki daleki rod. Njih dvoje, Pavao i Anđuša, za rana ostadoše sirotani. Pavao je mnogo stariji od sestre, jer je bilo još djece među njima, koja pomriješe. Anđušu uze u kuću naša stara, kao pomoćnicu. Bilo joj je istom šesnaest godina. To se desilo one godine kad je ovaj naš svršio gimnaziju i proveo s nama osam nedjelja, a zatim otišao u Beč... Šta da vam pričam? Pred Božić, otkri se da je djevojče pod bremenom... Možete misliti kako nam je bilo! Da nas je polovina u kući pomrlo, ne bismo žalosniji bili. Prikrivasmo bruku do Uskrsa, pa onda, dogovorno s njenom tetkom iz drugoga sela, otpravismo je onamo! Ali se stvar razglasi, te dođe do ušiju i Pavlu, te stiže bijesan da, na vrat na nos, rasproda ono svoje siromaštine, a k meni dođe, to toliko da mi kaže da će mi ubiti brata! Nudio sam mu dvije najbolje svoje njive, obećavao mu da ću udati Anđušu, sve je bilo uzalud, nije htio da čuje ni za što!... Ovome našemu pisao sam sve i svjetovao ga da za živu glavu ne dolazi kući, dok se stvar ne zaboravi...

Borilu potekoše suze.

Stana se vrati iz pregratka, pogleda rasplakana muža, pa sjede do njega i pokri lice rukama. Poslije duga muka, zapitah:

- Je li živo dijete?

On potvrdi glavom. U čudu, žena pogleda muža, pa mene, pa zapita:

- A, o tome je riječ bila?

- O njemu, da, - veli on... - A ti i ne znaš što je bilo na Konjevici?

Pa joj ispriča. Žena je prste lomila i davala svakojake znake čuđenja i strahovanja. Kad on svrši, Stana reče:

- Eto vidiš, Borilo, kako pogodi onaj moj san? I pamti šta ti kažem, neće na tome ostati!...

A Borilo poče:

- Jadan ti san, da sam znao e je Pavao na Konjevici! On je tamo ima nekoliko nedjelja. Kad sam ja jesenas prolazio, bio je krčmar neki Ličanin...

Borilo ustade, rekavši:

- Odoh da zamijenim jadnu maju, koja ne sluti od čega joj se sin razbolio. Nemojte joj ni kazivati.

Pošto otide, Stana će meni:

- Moj gospodine, da vi znate šta nas je zbog mladoga jada stalo! Srećom, dijete je muško. Kao jabuka je, - na mater! Ovaj moj prosto gine za njim. Hoće, veli, da ga dovede u kuću, kad navrši šestu godinu...

- Ama, rekoh, zna li doktor da ima dijete?

- Kako ne bi znao!? - veli žena i osmijehnu se sjetno... - Ali ga vidio nije, a nije mogao i da je htio, jer već nije dolazio kući, ovo je peta godina. A ne bih rekla da ga srce za njim boli... A eto, mi čusmo da hoće da se ženi, da uzimlje njeku velikašicu?

- Od koga ste čuli? - pitam ja. Žena se zbuni, pa namah reče iskreno:

- Pa... pisao nam je.

- Tako? Ja mislim, on je najviše stoga i došao ovamo?

- Valjda, - potvrdi ona.

Dalji razgovor prekide nam baba Ivanovićka, sitna starica, žutih obraza, neobično živih očiju. Pošto se pozdravismo, reče:

- Lovro je sav u vatri i tuži se da ga probada u grudima, rano moja! Ma kažite vi meni, je li on zdrav pošao? Je li se što tužio prije polaska?

- Pa jest, - rekoh, ne znajući šta drugo da kažem.

- Bože moj, pa zašto je onda putovao? Živa sam premrla! Snaha je nješto ružno o njemu sanjala, - jesi li pričala gospodinu?

- Nijesam, majo, - nijesam imala kad. Hodi, majo, večeraj.

- Ja mislim da take snove, koji na zlo slute, treba tumačiti s protivne strane! Tako su stari tumačili. Šta vi mislite, gospodine? - zapita baba, sjedajući za sto.

- Tako sam i ja slušao, majko, a vi seljaci to bolje znate.

Jusuf i dva domaća momka uđoše da se griju i da se naliju, pa uzeše pretresati pitanje: je li prase pečeno? Umiješaše se mlada domaćica, pa i stara. Bilo je tu dokaza "za" i "protiv", dok najposlije stara nožićem malo raspori pečenicu, te uvjeri sebe i ostale da prasetu treba još najmanje "dobra ura vatre".

Poslije toga, bilo je i malo šale. Stariji momak Ivanovićev reče Jusufu:

- Valaj, šteta za tebe, što se ne mrsiš! Omastio bi brke!

- Je li ja, je li? - zapita Jusuf, gledajući onako usplahireno, kao što gleda čovjek koji se nalazi u velikoj nedoumici šta će da odgovori... - Ja k'o velju, k'o čuo sam od starijih kaluđera, brte si moj, da čovjek, veli, na putu i u tuđoj vjeri smije premrsiti.

Svi se nasmijaše, pa i stara.

Ja klonuh. Umor, jelo, piće, vatra činjahu svoje. Slušao sam te razgovore, kao da iz daljine dopiru. U tome dođe Borilo i reče:

- Lovru je sve gore! Idi sad ti, Stano, gore a ti, stara, prileži.

Ali one obje otidoše. Onda će Borilo meni:

- Vidim da se jedva držite od drijema. Ako zapovijedate, hajdemo u kamaru. Postelja je gotova.

Ustadoh s nategom i rekoh pokazujući krevet:

"Ovdje je meni dobro" Svukoh gornje haljine i legoh. Osjetih da me on pokri, pa onoga trena utonuh u nesvijest, kao nikada dotle...

Kad se probudih, nijesam se mogao osvijestiti. Osjećao sam se dobro odmoren, ali u isti mah veoma lijen, u onom blaženom raspoloženju duha i tijela, kako se samo mlad čovjek osjeća poslije dobro zaslužena spavanja. Pipam pod sobom vunen prostirač, pod njim slama, nad sobom potežak vunen pokrivač. U pomrčini, kroz neku pukotinu, otsijevaše kao pramen svjetlosti, kao od daleka požara; ozdo, sa poda svjetlomrcaše plamičak i mirisaše dim; iz ugla dopiraše nečije rkanje; napolju lajahu psi... Pa odjednom, kao što to biva, sve mi izide pred oči, sve, u svima potankostima, neobičnom brzinom!

Pitah se: je li moguće da sam sve to doživio za jedan dan? Ta, čini mi se da je od onoga razgovora sa Jusufom pred gradom proteklo tri dana! Još se zapitah: je li moguće zamisliti ovako dva nejednaka brata, onoga junaka, priprosta, duševna i poštena, i onoga, nitkova, sebičnjaka i lažova, u čijoj se koži skupila sva čovječja nevaljalstva, sve gadosti!? Kakva je to nemila šala usudova? Zar ne bi bolje bilo po naš narod da ostane u mraku neznanja, nego da se od njega odvajaju taki sinovi, koji će mu na taj način iz svijeta donositi tobože luču vidjela? Da je taj ostao neuk, doista manje bi štete od njega moglo dolaziti...

Napipah žigice, upalih svijeću na stolici. Bješe pet i po časova. Obukoh se i izidoh u dvorište, gdje mi veličanstven prizor zaplijeni oči. Sa sredine neba sijao je pun mjesec i rasipao zlaćanu svjetlost po sniježnoj smrzloj površini. Milijuni trepetljika treperahu na sve strane. Kratke i duge sjenke pružahu se po neizmjernoj bijeloj ravnici. Konture zgrada, drveta, brjegova, oštro se održavahu prema čistini neba. Pijetli pojahu, psi lajahu, različiti glasovi stoke sa svih strana dopirahu. Sjetih se da osviće Božić, te, čisto očekivah još da čujem pjesmu nevidljivog zbora nebesnika: "Slava na visini bogu, a na zemlji mir među ljudima dobre volje!" - A tih ljudi "dobre volje" svakako bješe dosta u Malom Golupcu! Svi oni tada spavahu, pošto potkrijepiše dušu molitvama i slavopojkama malome Isusu i njegovoj prečistoj materi.

Obuze me jeza i otrže me od božanstvenog priviđenja. Vratih se i sjedoh kraj ognjišta. Plamen laznu i osvijetli dva dječaka, koji spavahu na ponjavi. Bješe onaj mali pecibrav i drugi, nješto stariji. Spavahu duboko, s uživanjem, kao što je doista spavao mali "car svjetova", pod okriljem svoje majke i blage stoke, u vitlejemskoj štali, - kako doista ne počivaju obični carevi zemaljski!...

Brava škrgnu i uđe Borilo, iznuren, blijed sa crnim kolutovima pod očima. Sjede i briznu u plač.

To me povrati u zbilju života, od koje se bjeh mnogo udaljio. Zapitah:

- Šta je, Borilo?

- Zlo je! - odgovori on kroz jecanje... - Zli udes! Došao mi je brat tobože na božićkovanje, poslije toliko vremena, a ovamo doveo ga je zli udes njegov. Došao je da ga sahranim!...

- Neće biti tako, čovječe, - rekoh. - Nije svaka bolest na smrt.

- Bojim se, da ova jest, - veli on, gušeći se ... - Ne varaju znaci i slutnje... Vi ljudi od škole ne vjerujete u snove ali... Ne vjerujete ni u sudbinu, ali... Njega je stigla! Nije kriv Razmanović, što ga je sudba namjestila na Konjevici. Strava me hvata, srce mi se ledi, ali se bojim božjeg prsta!... Nije već pri svijesti!

Ustadoh naglo i rekoh:

- Hajdemo gore zajedno.

Nađoh doktora gdje leži otvorenih usta, usijanih i ukočenih očiju, žutih, utonulih obraza, - tako preobražen da ga ne bi poznao, - da ne bi motao vjerovati e to može biti za nekoliko časova. Dihao je naglo i, nakon svakog drugog-trećeg dihaja, ječao je. Sa strane sjeđahu mati mu i snaha, pogružene, očajne. Sve troje upriješe poglede na moje lice, da bi na njemu čitali utisak.

- Doktore! Doktore! - počeh ga zvati. Bolesnik skrenu malko one velike, zažarene oči na mene.

- Šta je to, doktore? Jedva čujno odgovori:

- Finis!

Rekoh nješto, - izreku njeku hrabrenja, zatim, povukav domaćina za rukav, izidoh iz sobe.

Borilo i stara stigoše me na dnu stuba. Kad izidosmo u dvorište, oboje me na jedan mah pitaju:

- Šta je ono rekao?... Šta je?

- Čujte, prijatelji! Ovdje treba zbiljska i brza pomoć, koju mi nijesmo kadri dati. Trebaju liječnici! Sad je oko šest časova. Do devet, mogu biti u gradu. Odmah ću potražiti i poslati vam oba naša stara ljekara, koji mogu biti ovdje odmah po podne. Borilo, probudi kočijaša i naredi mu da odmah upregne!

- Zar na Božić, prije svitanja, da mi ideš iz kuće, a došao si mi u goste!?... Pišite doktorima, pa neka nosi Jusuf, pa će biti svejedno, ako je suđeno, pomoći će!

- Ne! - rekoh odlučno, - ja idem... Drugo je živa riječ, a drugo je pismo, a u ovakvoj prilici ne možemo se osloniti na Jusufa. Ne zadržavaj me, ne dangubimo, poslušaj ti mene!

Baba uzviknu:

- Zlatni moj gospodine, to te bog uči doista! Pusti ga, Boro, jer on zna šta radi, ka'ono onaj, koji je bogu po volji!

Na to Borilo otide u štalu, baba uđe u kuću, a ja, da mi se živci smire, uzeh hodati po dvorištu.

Jusuf čupav, podbuven, mrzovoljan, kao čovjek koji bi rado otspavao još dva-tri časa, izvede konje da napoji. Borilo koji bješe za njim izišao, uđe u kuću.

Iznenadiše me kavom, što je u ono vrijeme bila velika rijetkost po našim selima. Popih dvije zdjelice. Ona dva mališana još spavahu. U pregratku djeca grajahu. Ja sam hrabrio mater i sina, kako sam najbolje znao. Dadoh im riječ da ću poslati oba starca, pošto, poto! Razumije se, uzeće ona druga kola.

Pozdravih se sa starom. Borilo me isprati do kola, noseći vunenu šarenicu da noge obavijem. Navukoh jaku i natukoh kapu pa odlijetjesmo.

Selo bješe budno. Po dvorištima, pred njima, po putovima, bilo je čeljadi i svi nas posmatrahu sa čuđenjem. Pošto izidosmo iz sela, konji potekoše kasom, a Jusuf se obazrije i poče:

- A naš dotur umrijeće, a? To me nemilo dirnu, te viknuh:

- Jezik pregriz'o, da bog da! Što zlo proričeš, uzmo jedna!

Jusuf se nimalo ne zbuni, niti se uvrijedi, nego slegnu ramenima i veli:

- A, bogme, to njegovi kažu. Pa onda, br'te moj, nije bog uzalud posl'o onaj san njegovoj snaji. Pa onda, ako ćemo pravo znam i: ja nješto!

Sjetih se one napomene Stanine o snu, o kome se u kući pominjalo, a kako sam već bio u mističnim strujama, to me zagolica, te mu rekoh da mi ispriča.

- Br'te moj, ružan je to san! - započe Jusuf. - K'o veli, k'o ona, snaja Stana, veli: "Čekamo ti mi moga djevera dotura, k'o znamo da će doći u selo. Cijelo selo čeka ga. Obaška su muški, obaška ženske. Muški su svi na broju, i stari i mladi, i ženjeni i neženjeni, ali među ženskima nema jedne stare, neto sve listom cure i nevjeste. I još nješto. Ljudi su svi u težačkom ruvu, a sve što je žensko u ruvu je stajaćem i okićeno. I još nješto, - što je najgore zlamenje, u toj gomili nijednoga djeteta ne bješe, a djeca su život, znaš? Kad, veli, ugledasmo u daljini konjanika na bijelu konju, u bijeloj odjeći. Ko snijeg se bijeli! Sav onaj narod graknu od čuda, a konjanik k nama, leti k'o munja, pa kad nam se primače, odjednom nestade bijelca pod njim, a on, ostavši na nogama, poče igrati. I svi poznadosmo da je to naš Lovro, bez haljina, u košulji prebijeloj! Tada se uhvati kolo oko njega i zaori se pjesma, a u tome se probudih".

Jusuf umuknu, ne skidajući očiju s mene. Ja slegoh ramenima, a on kao odmahnu glavom i završi:

- Ako to nije jasno, onda nije ni ovaj dan, što nastaje. P' onda, br'te moj, znam i ja nješto!

Koga to đavola on zna! rekoh u sebi. Šta je tome blesanu navrlo jutros da se po drugi put pozivlje na njekakvo svoje "znanje".

Na istoku zarudješe prvi pramenovi, kao otsjevi dalekog požara. Malo pomalo, rumen se raskola po istoku, te sunce pomoli svoje sjajno lice. Jusuf zaustavi kola, skide kalu, ustade, prekrsti se tri puta i izgovori:

- Sunce na istok, gospod bog na pomoć! Daj nam, bože, srećan put i srećan ovaj dan! Ko danas slavi rođenje Ristovo, slavio ga u miru i veselju!

Pošto sjede, okrete se trupom napola i stavi novu torbu preda se i reče:

- Baba poklonila Jusufu novu novcatu torbu - šta misliš!

Iz torbe izvadi cijelu pogaču, pečenu plećku prasetine, i sklenicu vina, a zatim izvuče iza pojasa nožić i dade mi ga, rekavši:

- A to je popudbina! Jedi gospodine! Ni na kraj pameti ne bješe mi da bih mogao jesti u to doba, ali kad neočekivano dođe preda me lečenje i pogača, prohtje mi se silno, kao da sam dotle samo to želio. Brzo svukoh rukavice i naklopih se, gotovo kao što bi i Jusuf, samo što bi on žvatao sporije.

Ne bjeh ni opazio da smo već stigli do zlosrećne konjevičke krčme. Bila je zatvorena, ali vrata na manjoj zgradi bjehu otvorena, a kroza njih kuljaše dim. Jusuf otrča onamo i stade u dimu, pred vratima. Po pokretima ruku, sudih da s njekih razgovara što je vrlo malo trajalo. U čudu se pitah šta to može biti? Valjda njeka poruka od Borila Razmanoviću? Kad se vrati, mrdnuh glavom a on, sjedavši odgovori:

- A ništa. Neka znaju da i ja nješto znam. Ja ga gurnem i pokažem ostatak jela, - tri četvrtine pogače i polovinu plećke.

- 'Vala! - veli Jusuf. - K'o velim: "Na putu se!" I to baš na putu putujem, a ne, recimo, da sam u kući. Dakle, velim, da se, s pomoću božjom, smijem omrsiti!

Prekrsti se, pa započe lagano "slagati".

Mene vino zagrija iznutra, a spolja me ozari sunce, te zadrijemah. Kako li se ugodno iznenadih kad me trže glas Jusufov...

Bjesmo pred starim vratima grada Rebenika, odakle smo trojica pošla, dvadeset i četiri časa ranije!

Ja preporučih Jusufu da ne priča po gradu događaj u krčmi. Dadoh mu napojnicu, pa otidoh smjesta ka bližem starom liječniku, kojega zastadoh u kući. Ispričah uglavnom šta je sa Ivanovićem i dodadoh da je baš njegova želja da mu obojica priteku u pomoć. Znao sam koliko će im to polaskati. Starac izjavi da je smjesta gotov na polazak, a posla svoga momka s pismom onome drugom.

Otidoh u svoj stan i legoh, te spavah do mraka. U kafani me odmah zaokupiše pitanjima. Bješe se razglasilo da je u Konjevici bio atentat na nas dvojicu, ali da sam ja savladao i razoružao napadača. Ja ispravih priču, a izvrnuh da je napadač bio pijan.

Sjutradan bio sam pozvan na ručak u Trenka. On i stara gospođa odmah me dočekaše pitanjima o događaju. Razumio sam da oni znaju istinu, te ne izostavih ništa, jer mi je namjera bila da se Razmanović ne potrza na sud.

Prođe i treći dan Božića, a ne dobih nikakve vijesti o bolesniku, - doktori se ne bjehu vratili. Ali, dan za tim, istom što bjeh ustao, dođe mi u stan Jusuf i od prve reče:

- Eto, umro dotur!

Za njekoliko trenutaka nijesam mogao progovoriti.

Jusuf nastavi:

- Umro je sinoć, priča Đerek. On, Đerek, br'te moj, ostao je sa doturima u Golupcu sve do noćas. Oni su se hranili u popa, a on u Ivanovića. Jad i žalost velika, veli, i u selu! E, nije šala, izgubiše svoga prvoga gospodina, - znaš, do sada još nije bilo gospodina iz Maloga Golupca!...

Zadugo ćutasmo obojica, pa Jusuf dodade:

- E, eto vidjeste li, što učini žensko! Đavo neka ih nosi!

Otkrovenje

U ono vrijeme, u gradu Travnju, najznatnija ličnost bješe konte Berislav Borkić, stariji gospodin, koji ostade neoženjen, koji nije mario ni za koga, ni za što, osim za lov, za knjige i putovanja. Njegovu djedu Viktoru, kao i svoj ostaloj vlasteli iz Primorja, početkom XIX stoljeća, Francuzi oduzeše feud i podijeliše ga težacima. Starac ne preživje kraj francuskog vladanja, a njegov sin Lujo, dočekav početak austrijskog vladanja, odmah poče tražiti djedovinu, ali se parnica bez uspjeha proteže sve do kraja Lujova, koji ostavi svoga jedinca Borislava u velikoj nevolji. Ovaj nastavi parbu i imade sreću da je dobije. Država mu vrati sve zemlje i kuće, od starine Borkićeve, i još mu dade naknadu u novcu, za svu pretrpljenu štetu od vremena djeda Viktora. Mladom vlastelinu bila je onda dvadeset peta godina, i od onda poče živjeti kao što napomenuh. Kao dijete, bio je pitomac franjevaca, koji razviše u njemu ljubav prema latinskim klasicima; lovačku strast naslijedio je od svojih predaka, a želja za putovanjem probudila se sama. Zimu je uvijek provodio u zavičaju, a proljeće i ljeto u inostranstvu. Bio je na mahove druževan i ljubazan, ali većinom osamljen.

Poslije konta Berislava Borkića, u ono vrijeme, u Travnju, najznatniji bješe okružni načelnik Ivo Dražić, lijep, mlad i uman čovjek. Njegova sestra Berta, takođe je prednjačila među ženskim svijetom, ali je udata bila za najomrznutijim čovjekom u Travnju, njekim Tonijem Boninijem, koga prozvaše "Toni Beštija" i koji je bio upravnik carinare.

Beštija bješe čovjek od pedeset i njekoliko godina, kukast, velika podvoljka, riđijeh, četkastih brkova; odijevao se kicoški, u pokretima i držanju gradio se graciozan i elegantan i vječito je težio da se pokaže duhovit. Bješe strastan i vješt kartaš, - po vještini nenadmašan i sumnjiv. Druga glavna osobina bješe mu laganje. Kako je imao maniju da muška društva zabavlja "masnim" pričicama, tako je ženska društva gnjavio kojekakvim sentimentalnim događajima, koje je uvijek prikazivao kao svoje doživljaje. To bi, najposlije, bila nevina manija, da se ljudi inače u svakidašnjem životu mogahu osloniti na njegovu riječ. Ali, kaogod što je dosta bilo da Toni započne: "E, gospodo, da. vam ispričam nješto, baš čudno i nevjerovatno, što mi se desilo prije njekoliko godina!" pa da ga njeko prekine uzvikom: - "Nemoj, molim te, nego kaži gdje si to pročitao, u kome romanu ili feljtonu!" tako je isto dosta bilo da se njeko pozove na njegovu riječ, da kaže: "To je rekao Toni Beštija!" pa da svaki odmahne rukom. Koliko je god bio ponizan prema moćnim, toliko je bio grub prema podložnim činovnicima, a brutalan prema carinarskim stražarima, fakinima i ostalom svijetu, koji je od njega zavisio.

Njegova žena Berta, i tjelesno i duševno bješe mu sušta protivnost, - od onijeh, za koje se vječito ponavlja jedna te ista izreka: -" Grjehota što ne nađe sebi para!" Grijeh za to ponese u grob njena mati, žena bolesna, koja se svakoga časa nadala smrti, te u želji da vidi kćer udomljenu, dade je za prvoga koji se javio kao prosilac, za Boninija, koji je bio rodom odnjekud s juga, a počeo svoju činovničku karijeru u Travnju. Cio mali grad ožali Bertinu sudbinu. Berta se predade pokorno svojoj sudbini, nastade da se navikne na svoga nepara, a u srcu tugovaše za idealom svoje mladosti, - za kontom Berislavom Borkićem!

U doba kad će se desiti ovo što ću ispričati, Berti je bilo četrdeset godina, bila je stasita, crnomanjasta, gospodske glave i držanja. U svemu odmjerena, sa svakim umiljata, istinski pobožna (bez bogošizma, koji karakteriše primorske zrele žene, bez i malo naklonosti ka ogovaranju i pakosti), bješe omiljena u svima društvenim slojevima.

Bertin brat, okružni načelnik Ivo Dražić, nije bio oženjen, te se po sebi razumije i da ga je sestra na to nagovarala i da su mu se travanjske udavače nametale. Lijepi gospodin Ivo, iako se radije udvarao mlađim i ljepšim, ipak je diplomatski bio oprezan da se suviše ne angažuje. Naravno, to nije pomoglo da najmanje njih šest, iz boljih kuća, ne misle e imaju jakih razloga nadati se da će se nazvati "Dražićka".

Jednoga dana dođoše u Travanj, ka nekoj svojoj rodbini, njeki trgovac iz Gulina, sa svojom kćerju, djevojkom, koja je bila ružna i bolešljiva, a otac joj prostačina. Zatim, vidješe notara Iva u šetnji i u kafani s njima. Zatim se doznade da je bio na večeri s njima, kod pomenute njihove svojte, i dozna se da djevojka nosi pedeset tisuća talira prćije. Koliko li srdaca pretrnu na taj glas! To je trajalo pet dana. Šestoga, Gulinci otidoše otkuda su i došli, a sa zadovoljstvom se opazi da ih gospodin Ivo nije otpratio do lađe!

Za deset dana, okružni načelnik ne svrati nijednom kod sestre Berte, niti se dade vidjeti va ulici, - što se među činovništvom i građanstvom tumačilo kao da mu je krivo i da ga je sramota zbog neuspjeha kod bogate djevojke. To potvrdi i rodbina onoga bakonje iz Gulina. Lako je zamisliti dosjetke i nadovezivanja, koja se pronošahu po gradu.

Načelnik dobi otsustvo na dva mjeseca i otide njekud, a nakon desetak dana, stigoše iz Gulina u Travanj svadbeni oglasi: "Ivo Dražić, kotarski poglavar travanjski, ženi se sa gospođicom Anom Koložbatovića iz Gulina."

U Travnju diže se pravi "uraban". Jedan dio ženskoga svijeta prosto promahnita od ljutnje; drugi dio pomami se od radosti. Rodbina staroga gulinskoga glavara i Ivova svojta učiniše gozbe. Njegovi vršnjaci pozavidješe mu. Njegovi drugovi predviđahu dalju njegovu sjajnu karijeru, - prorokovahu da će prije četrdesete biti kraljevski savjetnik. Bilo je struja sa različitih tačaka orizonta, ali sve skupa stekoše se u jednu, - u veliku oluju!

Ali, kao i svako čudo, trajalo je i to tri dana, te se, uglavnom, povrati mir.

Jedna jedina duša u Travnju bješe zbog toga događaja istinski i duboko ožalošćena, bez ikakvog sebičnog povoda. To je bila Berta. Ona je u skrovitosti plakala, a javnosti o tome je što je moguće manje govorila, ni hvaleći niti osuđujući događaj, gradeći se nemarna.

Mladenci se vjenčaše u Gulinu pa otputovaše u Mletke, odakle, na mahove, stadoše slati u Travanj denjkove i kovčege pokupovanih stvari za kuću.

A tri nedjelje pred Božić, mladi par stiže u Travanj, te imadoše kad i da namjeste i da učine glavne posjete do praznika; pa drugoga dana Božića uveče mladoženja dade gozbu u svojoj kući.

Za dugačkim stolom, okićenim cvijećem, osvijetljenim ozgo polijelejem sa trideset i šest svijeća, sjedjelo je oko pedeset zvanica, što dama, što gospode, među kojima i desetak siromašnih ženikovih srodnika i srodnica.

Radi obilja rijetkih jela, skupih pića, finoga posuđa, kao i zbog poslužitelja u livrejama, siromašna Dražićeva rodbina sjeđaše zablenuta i njeke od gospođa izražavahu divljenje. Na to će elegantni ljekar gospođi poreznikovoj, do koje je sjedio: "Gozba je prema prćiji!"

Gosti su jeli u tišini, dok ne počeše pucati zapušači iz šampanjskih staklenica. Tada se svi pogledi skrenuše na začelje stola, gdje je sjedio stari kanonik, tajni papski komornik, gospodin Riba, starac od osamdeset godina, spore pameti i spora jezika, koji se uzvrpolji, pa se okrenu susjedu, kontu Borkiću i reče mu:

- Molim vas, konte, zamijenite me vi. Znate, ja već nijesam za take zdravice! Toni Beštija dodade:

- Ako ćemo pravo, konte, vama to i dolikuje, baš kad biste bili i mlađi, jer ko umije kitnjasto besjediti kao vi?

Borkić, stasit, snažan čovjek, bujne prosijede brade i kose ustade. Za ono njekoliko trenutaka što je Borkić čekao da nastane potpuna tišina, svi se pogledi priljubiše na njegovu mušku pojavu, na prirodno dostojanstveno držanje. Njegove oči izražavahu duhovitost. Na ženskim licima ogledaše se ona sjeta, što je žensko srce osjeća pred muškom ljepotom, kojoj se primiče kraj.

Konte nazdravi prosto i kratko, - u ime gostiju, čestita mladencima bračnu vezu i poželi im svako dobro u budućnosti.

Uz kucanje čaša i urnebesne uzvike: "Živjeli mladenci" promoli se neraspoloženje zbog suvoparne napitnije, jer južnjaci, u takim prilikama, traže sentimentalne, sladunjave i efektne fraze, kojima se opijaju kao i vinom.

Toni Beštija šapnu svome susjedu i zetu, pretsjedniku suda Vojvodiću:

- Jesi li ga čuo? Izbrojio je riječi, kao da sastavlja depešu! Kakva neljubaznost! Koga je vraga došao na gozbu!

Šampanjac se toči kao voda, budeći veselost i iskrenost. Žagor prekide opštinski načelnik, glomazan i priprost čovjek, koji, mucajući i zapinjući, nadugo i naširoko čestita poglavaru u ime građanstva.

Elegantni doktor, koji se udvarao poreznikovoj gospođi, tada bezobrazno poče joj piljiti u oči i gotovo na uho šaputati. Ona, bujna plavuša, vrtjela se na stolici, čas odazivajući se kavaliru, čas zapodijevajući razgovor s drugim. Muž joj bolešljiv čovječuljak, veliki diletant u numizmatici, sjedio je na protivnoj strani i svraćao mlitavi i tužni pogled na njih dvoje. Tri matore sestre, kćeri upravitelja telegrafa, na glasu bogomoljke, sjedeći jedna do druge, nerazdvojene kavaljerima kao ostale dame, okrenuše leđa mladom kapelanu, marljivom stihotvorcu, koji im je dotle pravio društvo, te već ne dizahu očiju sa poreznikovice i njenog obožavatelja, neprestano čavrljajući sve tri u isto vrijeme.

Opet žagru prekide novom zdravicom pretsjednik suda, dva puta dužom od načelnikove.

Za to vrijeme protonotarijus zaspa naherene glave, a općinski načelnik zaspa preklonjene glave. Mlada domaćica otimaše se drijemežu i građaše se da s pažnjom sluša njeku prepirku između dva susjeda. Pretsjednik suda započe živu raspru sa dvojicom mladih sudija. Njegova žena, rođaka Tonija Beštije, gospođa Roza, sitna, obla, neobično svježa za svoje godine, sva se tresla od smijeha, slušajući muškobanjastu udovicu, snaju neženjenog načelnika, koja mu je upravljala kućom, a i njim. Pretsjednikova kći, dvije poštareve, jedna apotekarova i dvije trgovačke, sve lijepe djevojke, ukrštavahu poglede i razgovore sa mladićima: sudskim pristavom, advokatom, tajnikom kotarskog poglavarstva, Dakićevim bratom pravnikom i ostalim.

Dođe red i da Beštija nazdravi. Ustade pa drekom i patosom loša glumca, koji deklamuje loše stihove, stade gnjaviti zvanice. Berta pocrveni i snizi se kao da bi se htjela skriti. Ostali ga časkom slušahu pa, malo tiše nastaviše prekinute razgovore. Mladoženja privuče pažnju na sebe, jer ne spusti glas; zabavljaše svoju rodbinu, pričajući šta je sve nakupovao od pokućanstva, od nakita, ukrasa, posuđa, haljina, itd., šta je za šta platio, uživajući u njihovim naivnim uzvicima divljenja. A trutasti carinar, klimatajući kratkim rukama, deklamovaše dalje, iako ga niko ne slušaše. Kad svrši, sjede i zapali virdžiniju.

U tolikoj gradi, između dva spavača, konte sjeđaše mirno, gledajući neodređeno, ali pogledom koji obuhvataše i svaki pokret.

Odjednom Roza Vojvodićka viknu rođaku Beštiji:

- Kako si se usudio, kako smiješ pušiti, ti jedini u ovolikom društvu!?

Svi pogledaše drijemljivu mladu, koja se trže i reče:

- A, molim, slobodno je pušiti. Izvolite, gospodo.

Na to, kao po komandi, u jedan mah planu preko dvadeset žigica, - zadimiše cigare i cigarete.

Domaćin viknu poslužiteljima:

- Donesite iz sobe za pušenje sve cigare. Mlada dodade:

- Ako je po volji, gospođe i gospođice, mi možemo u dvornicu.

Ali se nijedna ne pomače. Nastade tišina, u kojoj se čulo rkanje načelnikovo, koje prekide muškobanjasta snaha, udarivši nogom ispod stola. U isti mah probudi se i monsinjor Riba, jer mu dim zagolica nos.

Beštija se okrete Borkiću:

- Bez zamjerke, konte, može se li se znati koji vam je ovo Božić po broju?

- Može, dragi moj, - odgovori konte, gledajući preko njegove glave... - Ovo je meni pedeset šesti.

Roza, doista nješto kivna na rođaka, ili inače nervozna, opet se pakosno umiješa:

- A tebi je, Toni, isto toliko, pa izgledaš mnogo stariji od konta!

Beštija mrdnu prezrivo glavom pa nastavi:

- Pitam vas zato, dragi konte, što bi nas sve zanimalo kad biste nam htjeli ispričati koji je od tolikih Božića bio najznatniji u vašem životu... Je li te, gospodo i gospođe, da bi vas to zabavljalo?

Borkić se nasmeja i odgovori:

- Svakako prvi Božić, koji sam zapamtio.

- Ne to, ne! - doviknu poreznikovica... - Ispričajte nam, konte, svoj prvi ljubavni doživljaj ili ispričajte nam, zašto se nijeste oženili?

Beštija opet upade u riječ:

- Zar ne znate da je konte u tim stvarima veoma zakopčan? Ali, ja vam mogu ispričati jedan svoj ljubavni doživljaj, koji se baš desio o blagdanima. Neobično interesantno, vjerujte!

Gospođa Roza reče:

- A to ne! Prvo i prvo, konte nije rekao da neće pričati. Sad, bio to ljubavni ili ma kakav događaj, svejedno! Desio se on na Božić. ili na veliki petak, i to mi je svejedno! Samo neka nam on priča, - jer bih njega slušala cijelu noć, a tebe ni minut!

Njeke zapljeskaše hrabroj Rozi. Ona sklopi ruke obrnuv se plemiću:

- Dragi gospodine konte, evo ja vas u ime cijelog društva lijepo molim da nas pozabavite kakvim svojim doživljajem.

Gotovo se svi pridružiše toj molbi, pa i Berta reče uzdrhtalim glasom:

- I ja vas molim.

Borkić je čudno pogleda i poblijedi, pa stade istezati bradu, pa naglo ustade i otide u pušionicu. Za njim nagoše i ostali, a ženske se razrediše po dvornici. Niko to ne zamjeri kontu, jer je u svakome bila puna glava drugog čega; ali Bertu uvrijedi kontovo vladanje.

Domaćin se skloni sa svojom rodbinom u prikrajak. Beštija, kapelan, poreznik i Vojvodić počeše se kartati, mladići se pridružiše ka djevojkama, starije dame napraviše zasebne gomilice, monsinjora otprati momak kući.

Konte, jednako istežući bradu, uze šetati po pušionici, po dvornici, po hodniku, sasvim kao da bješe usamljen, - što takođe ne privuče pažnju, jer je često bivao nastran i rastrkanih misli. Ali Berta, zastavši iza vrata od dvornice, kao da tobož posmatra njeku sliku, praćaše svaki njegov pokret.

Najposlije, konte je zamotri, pa stade pred nju a ona vidjevši ga tako uzrujana zapita ga:

- Šta je vama, konte?

- I vi!... I vi... - poče on, ali zape.

- Šta je, za miloga boga!? - reče Berta, odjednom užasnuta... - Šta vam se dogodilo?

- Što nijesam mogao slutiti, - odgovori on šapatom, pa se isprsi kao da mu trebaše sva snaga tjelesna i duševna zbog njeke vrlo teške odluke! U isti mah gledaše je prekorno... - Vi!... Vi!... Vi da se usudite da mi postavite onako pitanje!

Berta, ponovo uvrijeđena, ožalošćena, iskolači oči, preblijedi jače, usne joj zadrhtaše. Jedva je mogla izgovoriti dvije riječi.

- Ja!?... Šta!?

- Vi,- nastavi on istim glasom. - Vi, koji znate sve, - koji ste uzrok svoje i moje nesreće, - koji ste odbili moju ruku, jer ste mislili da ću ostati siromah dovijeka, vi me pitate, pred ovolikim svjedocima, zašto se nijesam oženio!?

Berta se uhvati za čelo i posrnu, ali kad je on htjede prihvatiti, dočeka se dlanom o duvar, pogleda ga još većma užasnuta i izreče na prekid:

- Vi... mene... prosili!?

To je bilo otkrovenje.

Na to se kontu okrete svijest, pogleda uplašeno oko sebe, pa pobježe...

Bez i jedne dalje riječi, oboje razumješe šta je bilo, - što nijesu znali punijeh dvadeset godina! Mati Bertina krila je tu proševinu od kćeri, a njemu rekla da ga djevojka neće.

Berta se spusti na stolicu, obori glavu i činjaše joj se da polako tone u dubinu zemlje!

Napomena

Pripovetke koje donosimo u ovoj knjizi prikazuju život Dalmacije, ili, da kažemo još bolje, Primorja, u onom smislu kako je Matavulj upotrebljavao tu reč, tj. krajeve i ljude počinjući od Dubrovnika pa na sever duž našeg Jadrana, sve do Rijeke. Matavulju je njegov rodni kraj pružio glavni i najveći deo materijala za njegovo književno stvaralaštvo. Iako nije stalno živeo u Dalmaciji, nego naprotiv, najveći deo života proveo van Dalmacije, u Crnoj Gori i u Srbiji, on je i docnije često dolazio u zavičaj, održavao vezu i s porodicom i sa svojim zemljacima i pisao o Dalmaciji celog života. Zato i priče koje donosimo u ovoj knjizi obuhvataju vreme od 1886 do 1907, dakle skoro od samih početaka njegovog književnog rada pa do na nekoliko meseci pred Matavuljevu smrt.

Odavno je već utvrđeno da je ovaj deo Matavuljeve pripovedačke proze koji prikazuje Dalmaciju najbolje što je ovaj značajni naš realista dao. Koliko je to ostvarenje zamašno može se videti jasno možda tek ovako kad se priče nađu sabrane u jednoj knjizi, a ne rasturane po manjim zbirkama i pomešane s pripovetkama iz drugih krajeva.

U ovu knjigu mogle su možda ući još i neke druge priče (Slikareve uspomene, Bakonja u Beogradu), koje su ostale za narednu knjigu Matavuljevih pripovedaka sa motivima iz Srbije i iz drugih krajeva van Primorja i Crne Gore, jer se i one, po ličnostima koje su u tim pričama naslikane, vezuju za Dalmaciju i Dalmatince. Što i one nisu unete u ovu knjigu to je zbog toga što se ipak pretežno odnose više na druge krajeve.

Načelo koga smo se držali pri uređivanju ove knjige isto je kao i za treću svesku Matavuljevih Sabranih dela u ovom izdanju (Deset godina u Mavritaniji, Pripovetke).

Pripovetke su date ovde onim redom kako su prvi put objavljivane. Time su, razume se, razbijene one celine koje su predstavljale pojedine zbirke onako kako ih je napravio sam autor. To se moralo učiniti već po principu s kojim se prišlo uređivanju Sabranih dela Matavuljevih, kao i iz potrebe da ovo izdanje ima što manje svezaka i da se sve priče grupišu po svojoj unutrašnjoj srodnosti. Da se na to odlučimo bilo nam je utoliko lakše što je najveći deo zbirki koje je sam autor pripremio za štampu činio celinu samo formalno. Hronološki red ima i tu dobru stranu što pruža veću mogućnost da se prati sam razvoz pisca. Sem toga, neke pripovetke u ovoj knjizi nije sadržavala nijedna dosadašnja zbirka (Guske, Ćukan Skakavac).

Najpotrebniji bibliografski podaci dati su i ovde, kao i ranije za ostale sveske, u Sadržaju. Prvi podatak tu kazuje časopis ili list gde je neka pripovetka prvi put objavljena, drugi, zbirku u koju je priča docnije uneta. o preštampavanjima posle autorove smrti ni ovde nije vođeno računa.

Pojedine pripovetke date su ovde prema tekstu u zbirkama, koje su navedene u napomenama uz Sadržaj, One priče koje autor nije dospeo da unese ni u jednu svoju zbirku date su prema tekstu iz listova gde su objavljene.

Te pripovetke koje Matavulj nije uneo ni u jednu zbirku čine i još po nečemu izuzetak od ostalog pripovedačkog rada njegovog. Za njih nemamo drugoga teksta, niti kakve druge redakcije do one koju čitalac nalazi u ovoj knjizi. Sve druge svoje radove, skoro bez izuzetka kako manje tako i veće, Matavulj je, kao što se može videti iz ranije objavljenih svezaka njegovih Sabranih dela, popravljao, često i prerađivao, katkada po tri-četiri puta. Takav je slučaj i s pripovetkama u ovoj knjizi. Nema nijedne (sem onih koje autor docnije nije preneo u zbirke) koja bi se doslovce slagala s tekstom koji je prvi put objavljen u nekom časopisu, kalendaru ili listu. Te promene, i ovde, kod ovih pripovedaka, idu od malih, sitnih stilskih doterivanja do zamašnijih prepravaka koje ponekad menjaju suštinske delove pojedinih celina. Priče u novoj, poznijoj redakciji uvek su bile bolje. Matavulj je ne samo doterivao stilski pojedina mesta, činio tehničke izmene u podeli svoga teksta na glave i pasuse, nego zamenjivao jedne detalje drugima, unosio i nove pojedinosti, činio izmene u kompoziciji pojedinih delova u priči, upotpunjavao ili čak i menjao neke ličnosti u svojim pričama, ako čak nije u pitanju i šira prerada nekih priča u celini. Najčešće, međutim, pisac je brisao samo po neki detalj, katkad i čitave rečenice, nekada cele pasuse, a ne retko i čitava poglavlja iz prvobitnog teksta. U novoj redakciji, da pomenemo samo to, najgore su prolazili opisi; njih je pisac često svodio na tako mali opseg ili čak sasvim izostavljao da je poneka njegova pripovetka u novoj redakciji gubila skoro sasvim onu usku lokalizaciju koju je imala u prvobitnom tekstu, ne gubeći time nimalo svoju lokalnu boju i svoj opšti kolorit.

Tako je, na primer, priča Pošljednji vitezovi, u prvoj redakciji pod naslovom Konte Ile Deseti i Ilija Vulinov, imala u početku dve glave koje nisu bile ništa drugo nego opis Šibenika, opis koji je sam za sebe lep i vrlo plastičan, ali koji je priču u celini samo nepotrebno opterećivao. U novoj redakciji pisac je obe te glave izostavio, pa je, samim tim, i početak priče u drugoj redakciji morao doći drukčiji. U istoj priči činjene su i neke druge sitnije izmene, pa je i kraj pripovetke nešto drukčiji nego što je bio najpre.

Početak priče Mrvica filozofije (u Bosanskoj vili, gde je ta priča prvi put objavljena, naslov je glasio Mrvica filožofije) u prvoj redakciji glasio je:

"Ovijeh dana donese mi pošta sa našega primorja jedan smrtni oglas, u kome pisaše, da je plemeniti gospodin A. O., ćesarski major u penziji, umro u 75 godini života. Potpisane kćeri: Eulalija, Aurelija, Slavija.

- Gle! - rekoh... umrije mrvica filožofije. Jadne tri djevojke..."

To je brisano i učinjene su još neke druge izmene. Tih izmena sitnijih detalja naći ćemo u većem broju i u pričama Vodene sile, Sve je u krvi, Snaga bez očiju, Pijero i Dzandza i Ljudi i prilike u Gulinu. Ova poslednja je u časopisu objavljena pod opštim naslovom Primorska obličja (isto kao i pripovetke Jako i Ivanka, Uskrs Pilipa Vrlete); iza nje je pod brojem II dolazila Istorijska sjednica i pod br. III Uskrs Pilipa Vrlete. U zbirku su i Ljudi i prilike u Gulinu i Istorijska sjednica uneti kao jedna celina pod prvim od ova dva naslova. Razume se da su u novoj redakciji činjene) i neke druge izmene (i završetak priče je nešto drukčiji), ali celina priče u suštini ostala je ista, što je slučaj i sa svim ostalim pripovetkama ove knjige. Bilo ,da je iz čisto književnih i estetskih razloga činio veće ili manje izmene svoga teksta, bilo da je u novoj redakciji, najčešće iz želje da prikrije žive modele za svoje ličnosti, menjao imena, bit priče ostajala je ista.

U nekim slučajevima pisac je raniju svoju pripovetku s malim izmenama unosio u celini u neku docniju veću svoju priču. Takav je slučaj sa Zavjetom: ovu priču autor je docnije dao kao drugi deo svoje pripovetke U tuđinstvu. Zato se nismo ni odlučili da Zavjet unesemo u ovu zbirku kao posebnu pripovetku.

Izuzetak od svih pripovedaka u ovoj knjizi čini priča Bogorodica Trojeručica. Jedino nju imamo u tri varijante, i sa tri prilično različita naslova: prvo, Čudotvorna ikona (u Javoru, 1893), drugo, Trojeručica, (u Delu, 1894) i najzad, treće, Bogorodica Trojeručica (u zbirci Nemirne duše, 1908).

Dve poslednje varijante su u suštini ista pripovetka, ma da i tu ima znatnih razlika. U redakciji iz 1894, na primer, priča je bila podeljena na glave a glave numerisane; u zbirci ta podela na glave nije zadržana. U konačnoj redakciji, sem toga, izostavljena je cela I i II glava redakcije iz 1894, u kojima se prikazuje ćud Slavkovog oca Aćima, Slavkov ateizam i Jelenino povođenje za njim, pripreme za put, ispraćaj na brod i sl. Čudotvorna ikona je, međutim, tek zametak docnije priče. I ovde, istina, imamo Jelenu, koja s tetkom putuje brodom u Trst k bolesnoj majci, imamo Kotoranina Iva koji devojci prodaje čudotvornu ikonu, koju ona, kad dođe u Trst, stavlja iznad majčine postelje; nemamo Slavka" ali imamo mladića koji ovo priča kao svoj doživljaj; vidi se da je taj mladić i zaljubljen u Jelenu, ali na tome i ostaje. Majka je ozdravila; Jelena se udaje za nekog drugog. Ali ne samo što je kraj priče drukčiji i sudbina glavnih lica u pripoveci drukčije opredeljena u docnijim varijantama, nego i sve ono što nalazimo zajedničko u Čudotvornoj ikoni i docnijim redakcijama, toliko je u ovoj prvoj redakciji nerazvijeno da bi se skoro moglo uzeti da su druga i treća varijanta, posmatrane ujedno, nova priča.

Ono što je najmanje podlegalo promenama pri novom redigovanju, to je čini nam se, bio dijalog. On je u relativno najvećoj meri prenošen bez izmena u poznije varijante. (Iz toga bi se, što ne spada u okvir ovakve napomene, mogao izvoditi poseban zaključak o vrednosti i značaju dijaloga kod Matavulja.) Zato su one priče koje su u najvećoj meri sazdane iz dijaloga pretrpele i najmanje izmena (Povareta, na pr.). Za to, razume se, može biti i drugih razloga. Pripovetka Rkaćki patrijarh mogla bi se uzeti kao primer prostog preštampavanja u zbirku.

Ne ulazeći u detalje pojedinih redakcija (u Kraljici su, na primer, pored ostalog, izostavljeni stihovi narodne pesme u kojima se opisuje bura) dodajmo još da su neke priče (Povareta, Goba Mara) bile u časopisima objavljene u istočnom narečju.

Jezik piščev svuda je strogo poštovan; pravopis je samo prilagođen današnjim zahtevima, pa i to ne suviše strogo, kako bi se što više sačuvao tekst originala onakav kako ga je sam autor priredio za štampu. Zato su ostavljene i izvesne neujednačenosti (brastvo i bratstvo, bogastvo i bogatstvo), neujednačenosti u južnom govoru, naročito u pričama koje su objavljene samo u časopisima kao na pr. Ćukan Skakavac: sjeđele, sjedile, siđele, gdje, gđe, djeca, đeca i sl., kao što nisu u svim slučajevima sprovođena ni tzv. jednačenja suglasnika (podsudnjak u potsudnjak, niti od sele u otsele), pošto bi se tim jednačenjima u ovakvim i sličnim rečima i izrazima pomutilo njihovo značenje. - Sem toga, ispravljene su neke očigledne štamparske greške.

Rečnik

aber (haber; tur.) - vest, glas

abokat - advokat

avdes (od persiskog) - pranje muhamedanaca po propisima vere

ađunto (tal. aggiunto) - pomoćnik, pristav

amo - ovamo

antrešelj (iz latinskog) - kod samara na natovarenom konju onaj prostor između dve strane; ono što se na natovarena konja stavi između strana; suvišan teret

arum (od arapskog) - jogunast; tvrdoglav, ćudljiv

bazdjeti <bazdio) - smrdeti

bakonja - gospodin, veliki gospodin

bakočiti se - razmetati se. kočoperiti se, hvaliti se

bajam - badem

banđenik (od tal.) - krivac koji se uklanja ispred vlasti i živi kao hajduk samo što ne čini nikome ništa; čovek izvan zakona

banovac - neka vrsta sitnog metalnog novca (koji je služio i kao nakit)

barabar (od pers.) - naporedo, jednako, ravno, zajedno

barbarez - gusar, razbojnik, varvarin

barjelo (od tal. barile) - barilo, burilo, bure (mera ili sud za tečnost)

beden - bedem

bezjak - bena, bestija, tikvan, budala

belaj (od arap.) - zlo, nesreća, beda

benevreci - čakšire

bijela nedjelja - nedelja dana pred uskršnji post (kod pravoslavnih; zbog toga što se tada jede beli smok)

binjektaš - kamen s kojega se uzjahuje na konja

bir - ono žito što su vernici davali popu svake godine

biriketa - grlo

bleka - tušica, beznačajan čovek, bena

bjankarija (tal. biancheria) - rublje

bjelokorac - nož belih kora

bluna - bena, tušica, luda

bon - bolestan

borme - bogme (bogami)

brašenica - jelo što se nosi na put

brdila, - dve male grede sa žljebom u kojima stoji brdo kod razboja (natre); brdo - poređane i dobro učvršćene vrlo tanke letvice (kao zupci u češlja) kroz koje prolazi pri tkanju osnova sa zadnjeg vratila na prednje

briškula - jedna igra karata

briškulati - igrati briškule

bubine - gliste (u želucu)

bublica (demin. od buola) - guka, gruda, grudva, kila, grumen

bubotak - kamenica, oblutak; udarac (kad ko koga bubne)

bubulj - kamenica, oblutak

buraga, burača (od tal. boraccia) - meh, meščić (kao čutura od kože)

va bene (tal.) - dobro! u redu!

vabac - ptica koja se stavi da vabi druge ptice, kad se hvataju, love

vavijest - svest

van - sem, osim

vapor (od tal.) - lađa, brod

vardanja-vika, huka, učka, gungula, galama

varićak - mera za žito; sud kojim se određuje ta mera

velenca, velenac, - šarenica, šarena prostirka, ćilim

velija (crkv. slov.) - velika

vekanje - veketanje (od glagola veketati; za ovcu se kaže da bleji, a koza vekeće)

vermati (od pers.) - mariti za nešto, voditi brigu o nečemu; odobravati

vidjelac - zduhač; vidovit čovek

vidjelica - vračara; u sumrak ili u toku noći kad se ipak još vidi kaže se: "Ima vidjelice"; sveća

vinta (od tal.) - pretvaranje

viorin - forinta

virginija - cigara, vrsta duvana

vjedogonja - čovek iz koga, po narodnom verovanju, iziđe u snu duh pa se bori s drugim sličnim duhovima (v. Vukov Rječnik)

vrčati - gunđati, ljutiti se, frktati (na nekoga), imati|nešto protiv n-koga ili nečega; presti (kao mačka)

vtori (starosl.) - drugi

vučija - bure, koje ne stoji pološke nego uspravno kao kaca (sud u kome se donosi voda)

galiot, galiotić, - mangup, mangupčić

galiotstvo - mangupluk, nestašnost

gaman - lakom, pohlepan

Gvarda un prete grego un kavron - Vidi pravoslavnog popa jarca

gvozd - kamenjar, vrlet; kamen u planini koji štrči u visinu

gvozdenzub - biće iz narodnih bajki (gvozdenih zuba) kojim se plaše deca

gladun - čovek koji pazi na svoju spoljašnjost; kicoš

glomot - tarlabuka, urnebes

glota - siromašan, sirotinja; sirotinjska nejač (žena i deca); korov

god - praznik

gončin - koji goni trgovačku stoku, gonilac stoke; hajkač

gronuti - pasti, spasti, opasti (govori- se za kišu, suze, voće); gronu kosti, -rasi, tj. čuje se njihovo ropotanje; biti sklon padu; biti ostareo

dvaš - dvaput dvizac (mn. dvisci) - ovan od dve godine

deto (tal. detto) - rečen; spomenut, naveden; odnosno

diavolo (tal.) - dovraga

distinto (tal.) - istaknut, ., značajan, odličan

dram - gram, delić

đubar - đubre

egređo (tal. egregio) - izvrstan, vrli, odličan

eminentaš - odlikaš, odličan đak

espap (od arap.) - roba, trgovačka roba, haljine, odelo i dr.

žbir (od tal.) - špijun, dostavljač, uhoda

živolazan - živahan

žitije - životopis, životopis svetaca

žoljav - žgoljav

žrc - žrec

Žudija - Jevrejin

zabaviti - zameriti, prigovarati, naći kome kakvu manu

zagrađanin - čovek iz predgrađa

zagrađe - predgrađe

zadruga - kućna zajednica (kad više odrasle i poženjene braće živi u zajednici, nepodeljeno)

zakračunati - zamandaliti, zatvoriti iznutra zasovnicom

zakračunati - zadimiti (zapaliti cigaretu odbijajući krupne dimove)

zamuka - zarada

zaoglaviti - metnuti konju oglav; doći u nezgodnu situaciju ili nametnuti nekome takvu situaciju

zapt (od arap.) - držanje, čuvanje, upravljanje (u političkom smislu); stega, oštar i strog način upravljanja

zarediti se - zakaluđeriti se, zapopiti se

zvaće - poziv

zgon - komad zemlje između dva međaša, ona zemlja što ostane kao međaš neuzorana između dve njive

zdepan - nezgrapan

zduhač - čovek s nekim naročitim duhom (narodna praznoverica), kaže se i za vola da je zduhač; v. vjedogonja

zijeh - zev, zevanje

izvanjac - čovek koji nije rodom iz kraja u kome živi; stranac

izgomet - izmet, smetlište; izrod

izdurati - izdržati, podneti, pretrpeti

izmet (tur.) - služba, posluga

izmećar (tup.) - sluga

iznititi - ispresti, izmisliti

izoglaviti se - istrgnuti se, otrgnuti se, oteti se

ilištik - ilindanski mesec, juli

iluštrišimo - preslavni

impjegat (tal. impiegato) - nameštenik, službenik

ino... ne može na ino - ne može drukčije

ispraznost - taština; osobina onoga što je isprazno, prazno

italianisimo - onaj koji se oseća Italijanom do najvećeg stepena

ići na tambur - biti izložen licitaciji, rasprodaji; isto što i "otići na doboš"

jažica - jažvica, mali jaz

jali - ili

jara - staja, pojata

jedanak - odmah, istog trena

jednoničiti - jesti jedanput dnevno

ježnja - jeza

ježuriti. - nabirati, blago nabirati (vodenu površinu)

jematva - berba

jenđa (arap. turs.) - žensko koje ide sa svatovima po devojku

ječerma - vrsta jeleka, pršnjak bez rukava

kabana, - kabanica, ogrtač

kadiluk (turs.) - oblast, kraj; područje jednog sudije

kamara (od lat.) - soba

kamatnik - čovek koji daje novac pod interes, na kamatu

kanonik - pop član kapitula (biskupova veća u glavnoj crkvi)

kaparan, koporan - deo odeće: kratak ogrtač s rukavima ili bez njih

karantan - neka vrsta sitnog novca

karisimo (tal.) - najdraži, najmiliji

karo, karisimo mio (tal.) - dragi, najdraži moj

kartica - hartijica

kvondam (lat.) - negda, nekada

ke nova (tal.) - šta ima novo

klaustar (latin.) - manastir

klečan v. klečati

klečati - tkati, ali tako da se u pravo tkanje utkiva kakva šara rukom, ne čunkom

klisiti - klisnuti, skočiti, otrčati

kličan - od išaranog sukna, od šarene vunene tkanine (v. klečan)

klobuk - šešir

klu (franc. clou) - klinac, ekser; u prenesenom značenju: glavna atrakcija, ono što najviše privlači pažnju

koza vuole? - šta hoćete?

komad (čekao) - dugo (čekao)

konvulšion (tal.) - grč, fras

konteša (prema tal.) - grofica

konoba - ostava, podrum

kontrabandijer (tal.) - krijumčar

kontrabanat - krijumčar

koncilijabul (po tal.) - protivzakoniti crkveni sabor

korizma - četrdesetnica

korpo de Bako - neka blaža psovka

korpo dela voštra madona (tal.) - Bogorodicu vam vašu (psovka)

krd - stado

krma - stočna hrana

krstopoklona nedjelja - nedelja u kojoj se čine počasti krstu

kružat - grudnjak, prsluk

krumpijer - krompir

krupa - grad, tuča

krušno - hlebno, ono što se spravlja od brašna

kruščić (od krut) - poslužavnik, ravan tanjir ili daska na kojoj se iznosi posluženje

lamanje - lomljenje prelamanje

lastavica - trougaono produženje jednog zida od kuće koji zamenjuje jednu stranu krova

lastvovanje - besposličenje, lako življenje, lenstvovanje

latinka - vrsta puške

lijemati - tući, mlatiti

lisat - lisast, koji ima belegu (lisu), cvet na čelu

ličan - naočit, lep

ličiti se - odricati se, ne priznavati

logom ležati - ležati bez prekida, stalno

loža (tal. loggia) - trem, kuća, mesto gde se svet skuplja na posao ili na zabavu

lokarda - vrsta ribe

lukijerna (po tal.) - lampa

ma (dijalekatski) - mama, majka,

maljic - čekić

Marija Terezija - novac s likom Marije Terezije

marčano (sunce) - meseca marta

medik, medig - lekar, vidar

mesojeđe - vreme od Božića do uskršnjeg posta kad se jede meso i ostala mrsna hrana

mestve - nekakva vrsta kožne čarape; vrsta kožnih papuča

metanija - klanjanje kojim muslimani prate svoje molitve; poklon, klanjanje

meteriz (tur.) - šanac, opkop; zaseda, busija

meštrica - učiteljica

milovati - voleti

minej - crkvena knjiga koja sadrži službe za sve dane u mesecu

mirine (od lat.) - zidine

mitra - vladičanska kapa

mješaja - drvo kojim se meša kačamak ili skrob

mješte - mesto, umesto

mora - po narodnom verovanju mora je neka veštica što ljude u spavanju guši i davi (v. Vukov Rječnik)

mrkadina - prirodno mrka vuna

mužatica - udata žena, žena koja ima muža

mukte (od pers.) - besplatno

muktiš - ono što je besplatno, mukte (na pr. jelo ili piće)

muljevna žica - električna žica

mutav- pokrovac (za pokrivanje konja i za prostiranje)

mučaljiv - ćutljiv

mučati - ćutati, ne govoriti

na jednu vodu (zgrada) - kad je sav krov na zgradi samo u jednoj ravni, sav samo s jedne strane

nađinđeren - nakinđuren

naloga - navala, veliki broj, gomila

nalonja - sto (klupa) u crkvi va koji sveštenik polaže knjigu iz koje čita

naslon - mesto koje je samo natkriveno, koje ima samo krov (za stoku ili čobane); mala kolibica samo da se skloni ili prenoći čobanin

nasnova - plan, zamisao

nasnovati - smisliti, planirati

natega - napor, s nategom - s naporom

natražje - potomstvo

nautoč - krišom, kradomice

nevera - nevreme, bura

nizok - nizak, snizak

novet, na, novet - na zavojice, na okuke

nugao - ugao

obajanije - opsena, očaranje, vradžbina

obaliti - oboriti

obaška (tur.) - odvojeno, posebno, posebice

oblijekoliti - saleteti

obrljuga - uprljana žena, žena neprilična vladanja

ogaren, ogariti - ogaraviti, garom uprljati

od sele - otsada

odalamiti - udariti nečim, ne ostati dužan, vratiti istom merom; rešiti se posla, svršiti

odsleka - oseka (kad se voda u moru povlači)

odiva - kćer; sav ženski porod jednog bratstva (porodice) naziva se odivama

ožeti - upiti, posisati, ocediti

ožica - kašika

okašao od glagola okositi (se na nekog) - oštro se obratiti nekome ili ga oštro pogledati

oklamaš - čovek koji voli da dođe do nečega olako, da uzme ili da dobije što besplatno, da zakine n-koga

oko - logor, tabor

okoni. - oni koji su u okolu, oni koji se nalaze naokolo

Omerika - Amerika

opregljača - kecelja

oružnica - mesto gde se drži oružje

osleka - v. odsleka

otolen - odatle

ofendivati (od tal.) - vređati

ofičo (tal.) - nadleštvo, vlast, kancelarija, dužnost, služba, zvanje

oškopac - čovek koji steče položaj više hitrinom i dovitljivošću, nego darovitošću i vrednoćom; čovek po kome iziđu ošk(l)opci, prištovi

pamtenje - pamćenje

panoplija (grč.) - zbirka oružja umetnički razmeštenog po zidu

parba - parnica, spor

parona (iz lat.) - ona koja brani, štiti, zaštitnica

patale - čakšire, pantalone

pašnjača - kožni pojas (s proširenim prednjim delom) za koji se zadevaju male puške i nož; silaj, svilaj

peleš - perčin, kosa; kika, kurjuk, pletenica

pensiuna - penzija

per Bako (tal.) - tako mi Baha

pervaz (tur.-pers.) - optok, opšav na haljini ili šatoru; ivica, ivica neke ograde

perda (tur.) - pregrada, ograda; perda - veo, neka vrsta zavese

peškarija (tal.) - ribarnica

pinezi - novac

pir - svadba, veselje

pirgast - pegav, šaren

pirika - pirevina (neka trava)

pirmič (dijalek.) - pirinač

plaština, - augmentativ od plašt; staro rublje, rublje

pled (iz franc.) - vrsta ogrtača od vune

plitka - velik drveni plitak tanjir

povezača - ženska marama za glavu

povereto (tal.) - jadnik

poviš - iznad

povoljiti - učiniti po volji (nekomu)

pod - sprat, boj

podnos - poslužavnik

podsudnjak - poslužavnik

pojmiti (se) - povratiti (se), oporaviti (se)

popasno doba - vreme kad se stoka vraća s popasa, s jutarnje paše, oko devet časova; vreme kad se stoka posle podnevnog plandovanja izgoni na pašu

porimljavina - bura, uzburkanost (mora)

postole - cipele

pot - znoj

potoč - potera

prezumtivni našljednik (od lat.) - lice koje bi moglo doći u obzir za naslednika

prelat (lat.) - viši crkveni dostojanstvenik kod katolika

premetača - marama što žene na našim ostrvima nose na glavi; krajevi marame se sa strane premetnu jedan preko drugoga, otuda i ime

presloviti - nagovoriti (da nešto učini drukčije nego što sam misli da treba)

presnijetati se - prenemoći se, pasti iznemogao, onesvešćen

preti (pru) - tužiti (sudu)

pretio (pretila, -lo) - dobro uhranjen, -a, -o

pretrg - prekid; na pretrg - s prekidima, s vremena na vreme, neredovno

pretržnik - čovek koji se pretrže, satire radom

pretur (od lat.) - sudija, upravnik

preša (po tal.) - žurba, hitnja

prešiti se (po tal.) - žuriti se

prijeboj - pregrada (između dve prostorije)

prijetrano - otužno, što izaziva nelagodnost (jelo suviše masno)

prijegača - pregača

priključenija - doživljaji

prisjed - prosed

prkelati - govoriti, ćaskati

prljaga - prljuga, zemljište bez trave ili kakvog rastinja, peskovito tlo

prnjavor - naselje (selo) na crkvenom zemljištu

pro - preko

providur (od tal.) - glavni mletački činovnik u nekom mestu

proračiti - prohteti se, dobiti volju

protonotarijus - neka titula (ili stepen) kod katol. sveštenika

profunat (der Proviant) - vojnički hleb; vojnička hrana

pudariti - biti pudar, čuvati polja, vinograde i sl.

pulica - pulija, dugme, pređica

punti (od lat. punto) - tačka; član, članak, poglavlje; čas, trenutak; snaga. jačina; šiljak

pura - kačamak

purak - zrno (puščano), tane

purgatorij (lat.) - čistilište

putijar - čaša (staklena)

razdarušan - koji razdaje, koji lako troši, rasipnik

rakno - tanja tkanina (može da služi kao šal ili kao prekrivač za krevete)

rasplaćen (od rasplatiti) - rasečen napola (dužinom), raspolućen

rastraženjak (iz starosl.) - raskaluđer, čovek koji se odrekao kaluđerstva

rahat (arap.) !- mirno, spokojno, udobno

račiti se - imati volje, militi se

rišpet (rešpekt) - poštovanje

rkać - rkaćima su katolici nazivali pravoslavne u Dalmaciji

rozarije - vrsta molitve

rozopek - žega, velika vrućina, vreo dan

ruvijan - ciganin

rukomija - umivaonik

sad - ono što je novo posađeno (osobito mlad vinograd); vrt

sadak - deo odeće, neka vrsta ženskog zubuna

sakramenat - svetinja; trista mu sakramenata - psovka

salauka - nevreme kada veje sneg; vejavica

svijet - svetlost, jutro

svjet - razgovor, savet

sejiriti (od arap.) '- radoznalo gledati; čuditi se; se(j)iriti s nekim - napraviti s nekim čudo

sejsana (tur.) - konj koji nosi teret; jak konj

senzal (tal.) - trgovački posrednik

si (tal.) - da! jeste!

sijer - medljika što se nalazi u proleće na lipi, a u jesen na vresu; (kao pridev) plavkast (čovek), smeđ

sionica - senara, senjak

skriba (od lat.) - pisac čovek koji se bavi pisanjem

skunatoriti - s mukom skupiti, jedva skupiti

sluktiti, sluhtiti - osluškivati, napregnuto slušati; napregnuto iščekivati

sok - onaj koji pronađe prokaže kradljivca ili kakvog drugog krivca

sodžbina - nagrada što se daje soku

sprtva - kotarica, krošnja

stamen - čvrst, pouzdan

steklica - žena koja stiče, koja teče kuću

stijena - zid

stiti - štiti, čitati

stojke - stojeći

stojnica - pojata

stravuljica - strah, strava (deminutiv)

strknuti - iskočiti (kaže se za oči)

strop. - tavanica

stužiti se - smučiti se, kad pripadne muka (nekome)

struk - nekakav deo odeće

suvota (suhota) - prostorija (pod krovom); mesto gde se može zakloniti na pr. od kiše; prostorija

sugranut - luckast

tališan - srećan

tankovijast - vitak

tedeum - katolička molitva (Te deum..., Tebe boga hvalim)

tenac - vampir

govar - magarac

tovarina - magarčina

trag - rod, loza, kuća

trapovjesan (trapovijestan) - dremljiv, bunovan, iza sna

tratina - travnjak, ledina

trenica - daska

tržnica - trgovkinja

triš - triput

trsiti - svršiti

tudeški - nemački

tukac - ćuran

turin - nos, njuška

tutuš - čovek niskog rasta

ća, (dijalekatski) - ćaća, tata, otac

ćakula - razgovor, brbljanje

ubao - bunar

ubetan - mrzak, što donosi nesreću

uzetinja - kad se nekome oduzme neki deo tela (noga, ruka ili sl.); čovek male vrednosti

uzma - onaj kome je bog uzeo od pameti, bena, čovek slabih sposobnosti

umerati - umekšati, umesiti

udesiti - zateći, naći

ura (nem.) - čas

urota - zavera

usilovati se - prisiliti se, prisiliti samoga sebe

ustravica - ono što izaziva stravu; priviđenje

Ustralija - Australija

tvari - crkveno posuđe

fadan (od lat.) - bljutav otužan, dosadan, neukusan

fakin, - ić (tal.) - nosač, mangup, mangupčić

fakinjača - žena koja ima svojstva fakina

famulus (lat.) - poslužitelj, sluga; pomoćnik

hupljiv - pohlepan

cjelica. - smokva koja je c-la (osušena), ucelo - koja nije rasecana (rasplaćena)

za sušenje

crvenika - vino

cjenje - jevtinije

cmarina - velika vrućina, žega, pripeka

crkovina - zemljište koje pripada crkvi

ča - što

čajati - čekati, iščekivati, čamiti

časnik - oficir

čvrljak - mališan, dečko, palavrk

čepukati - ići. stopu po stopu, šetkoliti polako

čit (od tur.-pers. čift) - par

čreda (crkv.-slov.) - red, vrsta; šetnja bogoslova u vrsti, u redu

čredni - koji je po redu, redar

čuvida - obrazina, krinka, maska

džebana (tur.) - municija

dževerdan - jedna vrsta starinske puške

dželep (tur.) - krdo, stado volova, govedi

dželepdžija (tur.) - marveni trgovac

šarabatati - skitati malo, lolati se

šarak - zarudak (kad voće u sazrevanju počne da rudi)

šikulja - pogrdan izraz

šinjora (tal.) - gospođa

šjor (prema tal.) - gospodin

školj - ostrvo

škrapa - vrtača, rupčaga, jama

šljepić - zatvor, tamnica

šmedlati - zalagati se (jelom); mrljaviti; rastezati

šolad (šoldi) (tal.) - sitan novac, krajcara, novčić

špag (tal.) - džep

šporkarija (od tal.) - prljavština

štilet - bodež

štiti - čitati

ščinjati se - oklevati, nakanjivati se

// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost / Proza //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]