Stav Komisije za odnose s javnošću Odbora za standardizaciju srpskog jezika

Spoj neznanja, izmišljanja i arogancije

Četvoro potpisnika "Slova o srpskom jeziku" (dr Vera Bojić, Predrag Dragić Kijuk, prof. dr Miloš Kovačević i Tiodor Rosić), ovom prilikom predstavljajući se kao "Odbor za informisanje Svetskog sabora Srba", pokušali su u "Demokratiji" od 17. i 18. septembra 1998. da ospore saopštenje dveju nadležnih komisija Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Manjak razložnosti oni udružuju s manjkom pristojnosti, ne poštujući nimalo dostojanstvo svoje reči. Govore o "odboru za satanizaciju", pominjući nekakve svrake, komesare i inkvizitore, ali su im "argumenti" bezvredni. Obuhvatićemo ih sve, redom.

Nije istina da Odbor za standardizaciju ne priznaje "nedeljivost srpskog jezika, književnosti i kulture". Prvi je o tome progovorio član toga odbora Pavle Ivić u za Srbe tegobnoj godini 1971. Doduše, on je imao u vidu prave Srbe, a ne takve kao što su Ante Pavelić ili Alija Izetbegović, koje "Slovo o srpskom jeziku" silom nabeđuje da su Srbi.

Granice štokavskog narečja nikad se u istoriji nisu poklapale s etničkim granicama srpskog naroda. Četvoro potpisnika ne shvata da su dijalekatske "sitnice jezikoslovne" mnogo manje važne od kulturnih i psiholoških činilaca, a ove je u našim meridijanima determinisala vera.

"Slovo" izvlači čudne konsekvence iz činjenice da su Hrvati i "Bošnjaci", i jedni i drugi na svoj način, prihvatili gramatiku i fonetiku (ali ne i rečnik) vukovskog književnog jezika, u kojem je već bilo i osobina preuzetih od bosanskih muslimana i dubrovačkih katolika. Ne može se na osnovu toga tvrditi da su umetnost i kultura "Bošnjaka" i Hrvata štokavaca "sastavni deo i srpske kulture". Naročito je nedopustivo prisvajati one oblasti kulture koje nisu zasnovane na jeziku (muziku, slikarstvo, skulpturu, arhitekturu).

Niko ne spori da "sva književnost stvarana na srpskom jeziku jeste književnost srpskog jezika". Problem je u tome što se "Slovo" sukobljava s načelom da sve što je stvoreno u kulturi pripada narodu u kojem je stvoreno. "Slovo" poseže za onim što nije naše, što nam nije potrebno i što ne možemo dobiti. Izmišljanjem lažnih problema taj dokument odvlači ionako nevelike kadrovske i materijalne snage od ozbiljnih nacionalnih zadataka.

Vrhunac je apsurda nazivati "ostrašćenim zaštitnikom hrvatskog nacionalnog interesa" P. Ivića, koji je decenijama dosledno vojevao protiv neistina poteklih iz hrvatskih izvora. Upravo su njega nosioci hrvatske politike (ne samo jezičke) ostrašćeno napadali, i to sve u vreme kad je odbrana srpskih pozicija neminovno izazivala udare moćnika, a kad su svi potpisnici "Slova" o tome mudro ćutali. Mogu li ti potpisnici navesti ijednog drugog Srbina koji je u to doba doživeo toliko napada iz Zagreba? Izmišljotina je i to da je Ivić minimizirao Vukovu ulogu u stvaranju srpskog književnog jezika. Naprotiv, on je tu ulogu u nizu radova najpreciznije rasvetlio. Gruba je neistina i to da su Ivićevi stavovi o Vuku "identični sa stavovima hrvatske jezičke ideologije". Nemoguće je naći citat iz Ivića kojim bi se ta tvrdnja potkrepila. Da bi zbunili čitaoce, četvoro potpisnika umesto Ivića citiraju hrvatskog ideologa Brozovića, i to upravo stav kojim on bez uspeha pokušava da opovrgne ono što je utvrdio Ivić.

Nije tačno da je Vuk pod "jednim narodom" 1850. godine podrazumevao samo Srbe. Tvrdnja o "jednom narodu" nalazi se u Bečkom književnom dogovoru između Vuka i petorice hrvatskih književnika, od kojih nijedan nije bio rođenjem štokavac (tj. "Srbin" po mišljenju "Slova").

Prošireni citat iz Vuka koji prezentiraju četvoro potpisnika ne demantuje nego potvrđuje da je Vuk, pritešnjen argumentima i veoma neraspoložen, prihvatio neminovnost etničkog razgraničenja po kriterijumu vere: "Onda se zasad u ovome ništa drugo ne može učiniti nego da se podijelimo po zakonu i vjeri."

Zbunjeno izlaganje grupe od četiri potpisnika o ilirskom imenu ni najmanje ne poništava činjenicu da "Slovo" prilikom datiranja prve primene ilirskog imena na Hrvate i Slovence čini promašaj od najmanje 214 godina.

Književni jezik kojim se danas služi većina Norvežana nije ponikao na norveškom tlu. To je preuzeti i adaptirani danski književni jezik. Norvežani ga zovu norveškim zato što on živi u njihovoj sredini i predstavlja sredstvo njihove međusobne komunikacije, a Danci im to ne osporavaju. Stoga nije istina da je "kulturnoistorijski presedan da se srpski jezik zove ˘ hrvatski˘ ".

Spoj neznanja, proizvoljnog izmišljanja i arogancije, koji se ogleda u "Slovu" i još drastičnije u tekstu grupe od četvoro potpisnika, obavezao je Odbor za standardizaciju da se ogradi. Srpska nauka bila bi teško osramoćena ako bi se u svetu poverovalo da je "Slovo" izraz mišljenja srpske lingvistike u celini.

* * *

Gornji stav utvrdila je Komisija za odnose s javnošću i rešavanje neodložnih pitanja Odbora za standardizaciju srpskog jezika na sednici održanoj 21. septembra 1998. godine. Sednici su prisustvovali: akademik Pavle Ivić, dr Drago Ćupić, prof. dr Novica Petković, dopisni član ANURS, mr Branislav Brborić i prof. dr Slobodan Remetić.

// Projekat Rastko / Filologija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]