NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoAntropologija i etnologija
TIA Janus

Ljubinko Radenković

Hleb u narodnoj magiji Balkanskih Slovena

Štampano u zborniku: Hljab''t v slavjanskata kultura, Etnografski institut s muzej - BAN, Sofija 1997, str. 145-155.

Apstrakt. Van svoje pragmatike funkcije hleb u tradicionalnoj kulturi balkanskih Slovena ima i ritualnu, gde se on više ne opaža kao predmet, već kao znak. U uslovima magijske komunikacije uvedeni su dodatni zahtevi koji se odnose na pripremu hleba. Oni se tiču kako izbora osoba koje mogu pripremiti hleb, tako i izbora brašna, načina mešenja i pečenja hleba, vremena kada se to obavlja i prostora gde se sve to može obaviti.
U ovom radu razmatrana su dva aspekta sudelovanja hleba u magijskom ponašanju. U jednom se njime uspostavlja uzajamna veza između čoveka i nečiste sile od koje se traži naklonost ili pomoć. Taj cilj ostvaruje se tako što čovek, naješće preko odgovarajućeg posrednika, daruje hleb nečistoj sili (vilama, umi, đavolu). Htonički karakter ovih bića potvrđuju dodatni elementi darivanja, kao što su: med, vino, sveća, kao i čest zahtev da hleb bude presan.
U drugom aspektu hleb se javlja kao posebno magijsko (čarobno) sredstvo, koje u sebi sadrži neke elemente za koje se veruje da mogu delovati u korist onoga koji taj hleb upotrebi. Nekad je dovoljno da se takav hleb pripremi (uz posebnu proceduru) u "jako" ili "sakralno" vreme, kao što je božićno, ili u vreme pomračenja sunca, a nekad se priprema uz dodatak krvi praseta zaklanog na Božić ili petla na Sv. Iliju, ili mleka majke i ćerke koje u isto vreme doje decu itd. Ovakav hleb se koristio kao zaštita od nečiste sile (demona bolesti), kao i u ljubavnoj magiji. U ovom drugom slučaju naješće je spravljan hleb s rupom u sredini ("šupalj kolačić").

Ključne reči: hleb, magija, Južni Sloveni, narodna kultura

Hleb kao ritualni predmet sastavni je deo mnogobrojnih obreda u narodnoj kulturi balkanskih Slovena. O tome svedoče i reči Dimitra Marinova:"Obred bez hljab ne e obred; religiozen obred, kak''vto i da e bil toj, bez hljab ne može da b''de".[1]I zaista, on je sastavni deo obreda vezanih za rođenje deteta, za ženidbu ili udaju, za posmrtni kult, za kućnu i seosku slavu, za godišnje praznike, za krizne situacije.

Hleb može izražavati višestruki simbolizam. Prvo na osnovu elemenata koji ga čine - brašna, soli, vode, kod kiselog hleba još i kvasca. Zatim na osnovu procesa dobijanja: kvašenje, mešanje, pritiskanje, odlaganje, fermentiranje, pečenje (ubacivanje u vatru - vađenje); po obliku - okrugao, uvijen, krstolik, šupalj, antropomorfan, zoomorfan; po vremenu kada se priprema - uoči praznika, po rođenju deteta, na svadbi, sahrani, u gluvo doba, posle zalaska sunca, za vreme punog meseca, za vreme pomračenja sunca ili meseca, u određeni dan; po mestu pripreme - u vodenici, u kući, na otvorenom prostoru. U pripremi hlebova za magijsku upotrebu često moraju biti poštovani i neki drugi zahtevi, kao što su: da se uzme prvo brašno iz nove vodenice, da brašno bude iz vodenice koja melje na levo, da se proseje na situ naopako okrenutom, da se sito u sejanju drži iza leđa, da se brašno donese iz više kuća, da hleb bude osušen na suncu a ne ispečen itd.

Postupkom mešenja i pečenja hleba brašno (testo) za kratko vreme iz amorfnog stanja prelazi u željeni oblik, iz presnog u kiselo, iz nepostojanog u postojano, ime na simboličkom planu može biti iskazana konkretizacija ideje o ponavljanju rađanja, umiranja i vaskrsavanja. Verovanje da nije dobro za kuću ako ostane bez kvasca (soli i sirćeta)[2] može se tumačiti da se preko ovih elemenata uspostavljala stalna veza s umrlim precima, koji osiguravaju potomstvo porodici i njeno bogatstvo. Na ostrvu Hvaru se verovalo kada se u kući pravi hleb da se tada oko kuće vrte zli duhovi. Da ne bi naškodili malom detetu stavljali su mu u povoj malo testa pre nego što stave hleb da se peče, a takođe i malo toplog pečenog hleba kada se izvadi iz peći[3]. Kiseli hleb izvađen iz vrućeg pepela (= s one strane vatre, dole) mogao je biti shvaćen kao dar onostranog sveta a time i njegov reprezent. Otuda, verovatno i mogućnost da hleb u određenim slučajevima može služiti kao amajlija ili kao njen deo. Tako, u Ljuboviji (Srbija), amajlija je pravljena od vučjeg zuba, dlaka životinja, tamnjana, tisovine i komadića hleba.[4] U Bosni i Hercegovini ako je bilo nužno izneti dete iz kuće posle zalaska sunca, da mu ne bi naudile zle sile pored njega su stavljali luč i komadić hleba[5]. Na ostrvu Hvaru se verovalo da detetu treba staviti u povoj komadić hleba kao sigurno sredstvo koje će ga štititi od uricanja[6], a u selima oko Ohrida u Makedoniji ljudi su stavljali u nedra malo hleba kada uveče izlaze van kuće, da ne bi "nagazili" na demone (džine)[7].

U narodnoj magiji hlebom se uspostavlja ravnoteža između čoveka i nevidljivih sila koje ugrožavaju njegov život ili on služi kao čarobno sredstvo za ostvarivanje ljudskih namera. Prva funkcija naješće se ostvaruje darivanjem hleba, a druga se zasniva na mogućnosti da hleb može prenositi neka svojstva za koja se smatra da mogu delovati na onoga koji dođe u dodir s njim.

Darivanje hleba nečistoj sili

Jedan rani oblik darivanja hleba božanstvu posvedočeno je u opisu jednog magijskog rituala iz vremena novohetitskog carstva (13. vek p. n. e). Ako je čovek učinio skvrnuće, ili se ženi ne drže deca, vršen je obred oslobađanja od nečisti koji su nazivali "obredom Reke":"Kada Stara Žena dođe na obalu reke, ona odlomi mali komad hleba za Božanstvo Obale Reke, i stavlja ga na obalu reke, i ona baca brašno i komadiće kolača na obalu, i posipa po obali vino i govori..."( sledi bajalički tekst).[8]

Kod Srba i Bugara posvedočeno je više magijskih postupaka u kojima se kroz bajanje, ili bez njega, nekim zamišljenim bićima daruje hleb. Po pravilu ta bića su u ženskom rodu. Tako u leskovakom kraju nosili su uveče dete koje mnogo plače na raskršće, a sa njim još i tri manja hlepčića (kravajčiki), tri kite cveća i jabuku. Posle bajanja bacali su hlepčiće, cveće i jabuku u onom pravcu kuda su "slali" detetov plač.[9] Srbi i Bugari ostavljali su hleb kao dar čumi ili baba Šarki. Tako, u Bugarskoj da ne bi čuma ušla u selo, ostavljali su joj hleb na međi dva atara.[10] Baba Šarki hleb su ostavljali na prozoru kuće, na raskršću ili pored izvora.[11] U boljevačkom kraju u Srbiji ispraćali su čumu iz sela na sledeći način: "čista" (nevina) devojka u ime sela nosila je u novoj torbi u šumu pogaču, pile i bukliju vina i, okačivši torbu o drvo, vraćala se kući bez okretanja.[12] Hleb je često korišćen da bi se umilostivile vile (samovile, samodive), koje su smatrane uzročnicima nekih bolesti kod ljudi. Verovalo se da vile kažnjavaju ljude ako nagaze na njihovo mesto, tako što im oduzmu (ukoče ili iskrive) neki deo tela. Da bi se vratilo pređašnje stanje nošene su u polju ili šumi ponude vilama, koje su se najčešće sastojale od pogače (presan hleb), vina, vode i meda (šećera). Tako su u leskovakom kraju nosili u polje ili brdo kravajče od pšeničnog brašna koje je prosejano na situ naopako okrenutom, flašu s vodom, parče šećera i deo bolesnikovog donjeg rublja ili odela i ostavljali pored trave samovile(Cuscuta L.). Sutradan su dolazili da vide, da li je kravajče načeto - ako jeste to je znak da će bolesnik ozdraviti.[13] U Levču i Temniću u tu svrhu ostavljali su ispod klena ili gloga u polju pogačicu, čašu vina i vode, malo soli, cveće, konjsku potkovicu i ekser.[14] Po drugom, novijem zapisu, iz istog kraja ostavljano je na kalemljenom drvetu: kolačić, čaša vina i sveća.[15] Kod Srba i Bugara teži bolesnici odvoženi su uoči Spasovdana ili Đurđevdana u polje ili brdo da prenoće ispod biljke jasenak, kod Bugara - rosen (Dictamnus albus) i tada se pored njih stavljalo: hleb, čaša vode, čaša vina, ponekad sud s medom i voštana sveća.[16] U Strandži u Bugarskoj, opisan je postupak lečenja bolesnika "ot đavolsko", pod nazivom "malkata kaniska", gde se na ritualan način nudi đavolima hleb s medom, da bi "oslobodili" bolesnika. Verovatno da se ovde radi o turskom načinu pridobijanja demona, poznatih kao džini, koji su preimenovani. Za tu priliku kod bolesnika uveče dođu tri babe, a jedna od njih donese kvasni hleb ("celenik"), koji je tog dana umesila i ispekla. Kada svi ukućani odu na spavanje, one stave hleb na sto i na hlebu činijicu s medom. Sve tri ćuteći otkinu po zalogaj od tog hleba, umoče ga u med, iznesu napolje i bace na krov kuće. Ovaj postupak ponavljaju tri puta u toku noći[17]. U selima na obroncima planina Kopaonik i Goč u slučaju pojave gradonosnih oblaka pred kuću su iznosili sto ili lopar i na njima postavljali hleb, so, sveću i vino (obično ostavljeno od slave). To je bilo namenjeno olujnim demonima, (najčešće tzv. "nečistim" pokojnicima, udavljenicima, obešenjacima)[18]. U istočnoj Srbiji se pominje obred pod nazivom "slava tetkama", gde žene odlaze na izabrano mesto van sela i tamo odnose hranu (pogača, sir, pile, vino ili rakija), pale sveće i međusobno razmenjuju tu hranu, opraštajući se od tetaka (verovatno se ovde radi o rusalkama).[19]

U svim pomenutim slučajevima bićima opasnim po čoveka, najčešće se nudi presan hleb, kao pokušaj stvaranja uzajamne veze uzimanje - davanje. Podrazumeva se da je dovoljno da takva bića okuse od ponuđene hrane (uzimanje) da bi odgovorila davanjem (zdravlja), čime se uspostavlja izgubljeni red i ravnoteža.[20] Zato se posle obavljenog obreda tražio neki znak da su bića koja se daruju zaista posetila bolesnika, a još je bolje ako postoji dokaz da su od te hrane i okusila. Izbor presnog hleba verovatno dolazi otuda što je presno bliže prirodi i da kod njega odsustvuje obeležje rašćenja, bujanja, pa je otuda pogodniji medijator između čoveka i mitoloških bića. Inače, pretpostavlja se da su Sloveni mnogo kasnije počeli da mese kvasni hleb, a da su ranije spravljali samo presan odakle i dolazi naziv "kruh" u zapadnim srpskohrvatskim govorima, kao "onaj koji se kruni, raspada na sitne čestice".

Hleb kao magijsko sredstvo

Hleb može postati posebno magijsko sredstvo ako se umesi u određeno (sveto) vreme i na određeni način. On tada "zahvata" sakralnu snagu tog vremena i čuvajući je u sebi, oslobađa je onog trenutka kada čovek takav hleb pojede ili ga suprotstavi demonskoj sili. Tako, u boljevačkom kraju u Srbiji, kada dođe do pomračenja sunca napolju su pljuvačkom mesili kolačić, koji su čuvali i u slučaju bolesti potapali ga u vodu i tu vodu davali bolesniku da pije[21]. Srbi u Levču davali su bolesniku od padavice da pojede deo kolačića koji je umešen u vreme pomračenja meseca i koji se nazivao"ized"[22]; slično se postupalo i u Jadru[23] i okolini Sokobanje[24]. Umesto hleba u vreme pomračenja sunca ili meseca pripreman je kvasac za lečenje raznih bolesti, kao što su to činile babe bajalice u Homolju (tri babe u kući najmlađe od njih donesu vode zahvaćene s tri mesta i sipaju u tepsiju koju je nekom doneo kum udovac na svadbu; tepsiju s vodom ostavljale su u dvorištu na trokrakoj stolici između dva rodna drveta; od te vode, kada se u nju "ogledne" mesec i neprosejanog kukuruznog brašna, uz složenu proceduru, spremale su lekoviti kvasac)[25]. U Bugarskoj od Ignjatovdana do Vasiljevdana žene su "dvorile" kvasac ("pazene kvasa"), koji je kasnije služio kao lek od raznih bolesti. Uoči Ignjatovdana žene su se skupljale u jednoj kući i tu, dok su ostale igrale kolo, dve devojke (prva u majke i zadnja u majke) zamesile bi kvasac okrenute leđima prema naćvama. U brašno su stavljale u prah istucane lekovite trave i ugljevlje od leske, javora i cera. Kvasac su uvijale i ostavljale ga u ugao sobe a pored njega je cele noći bdila jedna devojka ili žena, dok su ostale za sve vreme igrale kolo. Sledeće večeri kvasac su nosile u drugu kuću i prema njemu se na isti način postupalo. Tako su činile 12 noći, s tim što su kolo igrale tri noći: uoči Ignjatovdana, na Badnje veče i uoči Vasiljevdana[26].

U Bugarskoj (Klisura) od okađenog brašna sa Badnje večeri mesili su mali hleb, čije su deliće potapali u vodu i davali bolesniku kao lek od strave. Brašno za taj hleb sejali su na situ obrnutom naopako, a testo su prvo delili na devet, zatim na sedam, pa na tri dela, da bi ga na kraju ponovo sjedinili[27]. U preslavskom kraju bolesnicima od besnila davali su da piju razmućene lepinje pravljene od kvasca ostalog od Ignjatovdana (Ignažden) i uzetog zupcima dva daraka (vrsta grebena)[28].

Hleb može postati posebno magijsko sredstvo ako se u njegovom mešenju dodaju neki elementi od kultnog značaja, tj oni koji nose mitološku poruku, kao što su: stucane kosti od ptice, krv petla, đurđevdanska rosa, mleko od majke i ćerke itd. Takav hleb po pravilu je drukčijeg oblika od uobičajenog, a naješće je s rupom u sredini, tzv. "šupalj kolač". Korišćen je u ljubavnoj magiji, za zaštitu od gradonosnih oblaka i dr. Ovde će biti ukazano na neke od načina spravljanja takvih hlebova, na njihovu namenu i skrivenu poruku koju oni nose.

Na Crnogorskom primorju, u okolini Bara, devojka uhvati pticu pliskavicu, skuva je i izvadi sve njene kosti i odnese ih na reku. Tamo ih pusti u vodu i gleda koja će od njih krenuti uz maticu, pa nju uzme, sitno je istuca i stavi u brašno koje je uzela s četiri mlinska toka. Uz pomoć komadića voska od toga sačini kolačić, šupalj u sredini i kroz njegov otvor pogleda momka za koga želi da se uda[29]. U boljevačkom kraju devojka koja želi da opčini momka, na Đurđevdan pre sunca maramom "obere" rosu sa žita, iscedi je u sud i njome zamesi od pšeničnog brašna okrugli kolačić s rupom na sredini. Kroz njega prvo pogleda sunce, pa onda momka koga voli i za koga želi da se uda[30]. U Bosni je šuplji kolačić pravio momak od prvog brašna novog mlina i bušio ga starim vretenom. Kroz otvor kolačića kradom je gledao devojku govoreći: "Kako se je onaj mlin okretao, koji je ovo brašno mljeo, onako se i ti za mnom okrenula". Bilo je potrebno da izabrana devojka malo od tog kolačića i pojede[31]. U niškoj okolini kolačić za opčinjavanje momka mešen je vodom koja se slivala niz leđa i koja je hvatana na zadnjici[32]. U Bosni je momak kolačić za opčinjavanje devojke bušio nogom mačeta koje još nije progledalo, govoreći:"Kako god ovo mače nikog ne vidilo, onako ne vidila ni djevojka (Anđa) drugog do mene"[33]. Kod Muslimana u Vlasenici (Bosna) devojka koja je želela da opčini momka primenjivala je sledeći postupak: pošto zamesi testo i rastanji ga gazeći po njemu, uzme živu žabu i stavi je na to testo (juhku), pa je sa dva leskova štapa kucne vičući: "Zovi mi tog i tog (po imenu)". Posle skine žabu s testa i na njegovoj sredini iseče kružni otvor kroz koji se provuče gola a od izvađenog testa napravi pitu maslenicu i dade je željenom momku[34].

U ljubavnoj magiji kod balkanskih Slovena često se pominje šuplji hleb umešen mlekom majke i ćerke koje doje decu u isto vreme, a u nekim slučajevima umešen mlekom dve sestre. Priprema ovakvog hleba spominje se u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj i Bugarskoj. Tako po podatku iz XIX veka koji se odnosi na Srbe krajišnike u Hrvatskoj, devojka je mlekom od majke i ćerke koje doje, ili od dve sestre, u mladu nedelju pre sunca mesila prstenasti hlepčić ("ukuva kovrtanjić"), koji je stavljala na mlinski točak da se tri puta okrene a potom ga sušila na suncu. Ovaj hlepčić nosila je u nedrima i kroz njega gledala željenog momka a komadić mu davala da pojede[35]. U Levču i Temniću (Srbija) takođe je postojalo verovanje da devojka može opčiniti momka ako ga pogleda kroz šuplji kolačić umešen mlekom majke i ćerke koje su rodile po muško dete i od novog pšeničnog brašna ("od jare pšenice")[36]. U Visokoj nahiji u Bosni verovalo se da testo za takav hlepčić treba zamesiti šapom mačeta koje još nije progledalo[37]. Kod Karavlaha u Bosni postojalo je verovanje da testo treba umesiti mlekom od dve sestre koje doje decu, pšeničnog brašna i uz dodatak kalopera (Tanacetum balsamita) i loja od koze. Brašno je trebalo prosejati na preokrenutom situ iza leđa i pri tome govoriti: "Kako se ovo sito okreće, onako se (ime momka) za mnom okrenuo". Ovde je bilo potrebno umesiti devet kolačića i probušiti ih sa devet vretena na kojima se još nije prelo. Kroz te kolačiće devojka pogleda izabranog momka i dade mu bar jedan da pojede[38]. U Srbiji se verovalo da mlada treba da pogleda mladoženju kroz šupalj kolačić i da oboje okuse od njega, da bi lepo živeli zajedno. Kolačić je bilo potrebno umesiti noću na ogledalu, od ukradenog brašna i mlekom majke i ćerke[39]. U Maleševu u Makedoniji, da se muž i žena ne bi svađali davali su im da pojedu parče kolača, zamešenog mlekom majke i ćerke, koje imaju po malo dete[40].

Pogača umešena mlekom majke pominje se u više predanja o vladaru koji ubija brijača zato što brijući ga otkriva neki njegov fizički nedostatak (najčešće da ima kozje uši). Pošto vladar (zmaj, psoglav) okusi od pogače koju je svojim mlekom umesila majka mladića koji ga je brijao, oprašta mu život jer, jedući takvu pogaču on s njim sklapa pobratimstvo[41]. Inače uspostavljanje srodstva po mleku bilo je poznato u običajnoj praksi Južnih Slovena[42].

Ukoliko u pripremi šupljeg kolačića dominira antiponašanje[43] i kroz njega se poglednu dvoje, on tada može dobiti namenu izazivanja odbojnosti i mržnje između muškarca i žene. Tako u Bosni, ako žena ili devojka primete da ih muž ili momak varaju s drugom, na prevrnutom situ proseju brašna na prevrnutom loparu i od toga umese i na suncu ispeku šupalj kolačić ("kovrtanić"), kroz koji njih dvoje pogledaju, govoreći tri puta: "Kako god ja ovaj kovrtanić na izvrnuto sito sijala, a na izvrnutu loparu kuvala, nako se i on (ime muža ili momka) na nju izvrta". Smatralo se da će magija biti uspešnija ako od toga kolačića muž ili momak malo pojedu[44].

Šuplji hleb korišćen je u obredne svrhe za vreme nekih godišnjih praznika, zatim prilikom prve muže ovaca i prve prolećne setve. U blagoevgradskom okrugu u Bugarskoj, na Todorovdan su mesili šupalj kolač oko čijeg otvora su stavljali so, beli luk i devet celih oraha. Od tog kolača davali su stoci a središnji deo ostavljan je za slučaj pojave gradonosnih oblaka. Verovalo se da je dovoljno pogledati oblake kroz taj kolač pa će prestati opasnost od grada[45].

Magijski postupak progledavanja kroz šuplji hleb s ciljem da se odabrana osoba "privoli" na bračnu vezu može biti ostvaren i kroz prsten umrlog čoveka, probušenog slepog miša, njušku ili vodopust praseta božićnjara, mrtvačku sveću, probušeno srce krtice, ivanjski venčić, osušenu glavu gavrana, konjsku uzdu, bosiljak, sito, nogavicu gaća itd. Ovaj postupak može se objasniti poređenjem s raširenim magijskim postupkom provlačenja, koji je primenjivan u lečenju od raznih bolesti ili za dobijanje poroda. On je obavljan kroz šuplji kamen, ivanjski venac, vinjagu, jaram, vučji zev, uzdu, točak, brojanice, testo, obruč za kace ili ispod žila drveća, nepoznatog groba, odra pokojnika, plaštanice u crkvi itd[46]. Pregledom realija u oba postupka uočavaju se bitna poklapanja među njima, kao što su: predmeti vezani za pokojnike, ivanjski venac, konjska uzda, testo, neke životinje i biljke. Svi ovi predmeti shvataju se kao graničnici između sveta živih i htonskog sveta. Međutim, po značenju ova dva postupka se mogu smatrati inverznim. Provlačenje je simbolički odlazak u onaj svet, da bi se otuda pojedinac vratio kao ponovno rođen, oslobođen bolesti, ili, ako se radi o nemogućnosti rađanja, sa naklonošću htonskih bića za produžavanje potomstva. U progledavanju, osoba koja to čini već se nalazi iza pomenutih graničnika koji dele dva sveta. Na taj način ona uzima položaj kao da je u htonskom svetu, gde pogledom "uvodi" željenu osobu, dovodeći je na "vrata" htonskih bića koja jedino sigurno mogu spajati i razdvajati ljude. Takođe, sve što je stvoreno u htonskom prostoru ima karakter nepromenljivosti i večitog trajanja. Takođe čest zahtev da kolačić za progledavanje mora biti "ispečen" na suncu, a ne na vatri, takođe govori o njegovoj htonskoj obeleženosti. Tako u završnici grčke basme nečista sila se isteruje u pustu planinu, "tamo gde sunce peče malom detetu kolač"[47]. Upotrebom mleka majke i ćerke u mešenju takvih kolačića, pojačava se ideja vezivanja, jer se time stvara simbolički lanac - majka sa svojim detetom i njena ćerka sa svojim, spojeni su mlekom u jedan beočug.

Hleb za magijsku namenu mešen je i dodavanjem krvi petla. U Dubovcu u Vojvodini, bio je običaj da se na Svetog Iliju krvlju zaklanog petla zamesi pogača, osveti u crkvi i čuva u kući kao lek od uroka. U istom delu Srbije, u Tomaševcu, kola s krvlju zaklanog petla mesila je "čista" udovica (koja više nema odnos s muškarcima) i on je čuvan kao lek od bilo koje bolesti. Po istom izvoru, u Izbištu petlovom krvlju mesili su kolače u vidu lutki, koje su posle pečenja mazali medom i takođe smatrali lekovitim[48]. U Levču i Temniću žene kojima su umirala deca mesile su lepinju krvlju iz kreste crnog petla bez belege, božićnim kvascem i vinom. Pošto je osuše, nosile su je sve do porođaja ušivenu u pojasu, zajedno sa srebrnom parom i parčetom zlata[49]. U okolini Leskovca, ako nastanu teškoće između mlade i mladoženje u prvoj bračnoj noći, davali su im da pojedu parče hleba namazano krvlju iz kreste petla[50]. U istom kraju mesili su lepinju ("kravajčić") krvlju božićara (po pravilu je to bilo prase) i pekli ga u gluvo doba. Taj hlepčić su uvali i davali ga svinjama u toku godine u slučaju pomora[51].

U Kratovu (Makedonija) bolesniku od velikog kašlja u gluvo doba noći mesili su pogaču sastavljenu od brašna, pepela, katrana, kopriva i mleka crne magarice.[52]

U narodnoj magiji bio je u upotrebi hleb na kome su bile ucrtane magijske formule (obično šestokraka ili petokraka zvezda, poznata pod imenom "Solomunovo slovo"), ili zapisi. Najčešće su takvim hlebom lečeni ljudi od ujeda besnog psa. U Levču i Temniću za takvu upotrebu mešen je kvasni hleb od "pšenice jarice" (rana pšenica, sejana u proleće) u vodenici koja melje na levo. Na njemu je sveštenik crnokorastim nožem ili pisaljkom od crnog gloga upisivao "Solomunovo slovo" i bolesnik je bio dužan da takav hleb pojede[53]. Po drugom svedočanstvu na lepinji su mastilom crtali 30 kvadrata i u svakom kvadratu je upisivano po jedno ćirilično slovo. Bolesniku su davali da pojede (verovatno svaki dan) po jedan komadić hleba na kome je ispisan kvadrat sa po jednim slovom[54]. U Kučaju, u Srbiji, za bolesnika od ujeda besnog psa skupljali su iz 40 kuća po jedan zalogaj posoljenog hleba i davali mu po jedan svaki dan da pojede[55]. U karlovskom kraju u Bugarskoj uz pomoć hleba vršeno je preventivno bajanje kako bi se pas sačuvao od besnila. Na doneto parče hleba bajač je govorio basmu, u stvari magijsku formulu neslovenskog porekla, koja je verovatno nekad ispisivana na hlebu: "Era reptera moritena morites ma slovo za bes i drugi zverove". Prebajani hleb davan je psu da pojede[56].

Ako se u koga posumnja da je što ukrao, postojalo je verovanje da će se odati, ako mu se dade da pojede hleb na kome su bile ispisane reči: Faraeks'', Erigo, Erafuga.[57]

Običan hleb je mogao postati magijsko sredstvo ukoliko je došao u dodir s realitetom za koji se vezuje neko mitološko obeležje. Tako se smatralo da parče hleba uzeto između psa i mačke, ako se baci između devojke i momka, ili se momku spusti u džep, može ih dovesti do svađe i rastave[58]. Takođe postoji verovanje kod Srba da žena može opčiniti muškarca ako mu kradom podmetne da okusi slepčevu pogaču ili parče zaboravljenog hleba iz vodenice koja melje na levo[59].

Kao oblik zakletve u južnoj Srbiji je bio poznat običaj "gaženja soli i hleba". Naime, u slučaju da se posumnja da je neko iz sela bacio čini na kuću i time izazvao bolest ili se smatra da je to uzrok što je porodica bez dece, žena obesi na konopcu hleba i soli a zatim kaže imena osumnjičenih za njenu nesreću, pa ga zanjiše. Smatrana je krivcem ona osoba prema kojoj se njihao so i hleb. Da bi ta osoba pokazala da to nije učinila gazila je na zemlji so i hleb, krsteći se i govoreći da se njoj samoj desi to što je sumnjiče ako je ona bacila čini[60].

Hleb može biti i posrednik prilikom isterivanja nečiste sile (otelotvorene bolesti) iz ljudskog tela u neki drugi prostor. U Visokoj nahiji u Bosni, onome koga boli vrat preporučivalo se da obzine komadić hleba i da ga baci psu da pređe preko njega[61]. U Vukovoj zaostavštini nalazi se i jedno bajanje "od trupca" (kraste na ustima) koje se izvodilo hlebom. Bajač uhvati mačku i prinese joj komadić hleba do usta, govoreći: "Mački trupac". Taj isti hleb prinese bolesniku do usta i kaže: "A (Janku) krušac". Tako čini tri puta, a četvrti put kaže: "Mački i trupac i krušac", i dade joj to parče hleba da pojede[62]. Bajanje hlebom koji se potom baca psu posvedočeno je kod Asiraca, početkom I milenijuma pre nove ere. Ako dete plače stavljali su mu pored glave hleb i govorili basmu protiv straha, a zatim taj hleb povlačili od njegove glave do nogu i bacali ga psu da pojede[63].

Napomene

1 Dimit''r Marinov, Narodna vjara i religiozni narodni običai, BAN, Sofija 1994, str. 216

2 Isto, str. 217.

3 Tihomir R. Đorđević, Zle oči u verovanju Južnih Slovena, SEZb LIII, 1938, str. 204.

4 Isto, str. 177.

5 Isto, str. 202.

6 Isto, str. 204.

7 Isto, str. 205.

8 Luna, upavšaja s neba. Drevnjaja literatura Maloj Azii. Per. Vjač. Vs. Ivanov, Moskva 1977, str. 212.

9 Dragutin Đorđević, Život i običaji narodni u leskovačkom kraju, Leskovac 1985, str. 158.

10 Stanka Janeva, B''lgarski obredni hljabove, Sofija 1989, str. 55.

11 Isto, str. 38-39.

12 Savatije M. Grbić, Srpski narodni običaji iz sreza boljevačkog, SEZb XIV, 1909, str. 240.

13 Dragutin M. Đorđević, život i običaji narodni u Leskovačkoj Moravi, SEZb LXX, 1958, str. 579.

14 Stanoje M. Mijatović, Narodna medicina Srba seljaka u Levču i Temniću, SEZb XIII, 1909, str. 294.

15 Velibor Lazarević, Valja se - ne valja se. Narodna verovanja iz Starog Levča, "Raskovnik" VII, 1980, br. 26, str. 28.

16 Slobodan Zečević, Jasenak, "Traditiones" 5-6, 1976-1977, Ljubljana 1979, str. 395-400.

17 Goro Gorov, Strandžanski folklor, SbNU LVII , 1983, str. 932,

18 Živ. J. Belobrđanin, Vračanja da ne pada grad. Iz okoline Vrnjačke Banje, "Kića" VII, 1911, br. 21; Milorad Jel. Milošević, Narodne praznoverice u kopaoničkim selima u Ibru, GEM XI, 1936, str. 51-52, itd.

19 Srebrica Knežević, Slava tetkama - arhaični ritual za zaštitu zdravlja, "Razvitak" VII, Zaječar 1967, br. 6, str. 75.

20 Anna Zambrzycka-Kunachowicz, Kulturna funkcija dara, Problemi etničke distance, Etnoantropološki problemi knj. II, Odeljenje za etnologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd 1987, str. 15.

21 Savatije Grbić, Srpski narodni običaji iz sreza boljevačkog, SEZb XIV, 1909, str. 334.

22 Todor M. Bušetić, Narodna medicina Srba seljaka u Levču, SEZb XVII, 1911, str. 560.

23 Srebrica Knežević, Zdravstvena kultura i problemi narodne medicine u Jadru, GEM 27, 1964, str. 495.

24 Tih. (R. Đorđević), Medicinski običaji Srba. Protiv bolova u stomaku, "Karadžić" IV, 1903, br. 2, str. 125-126.

25 Sava M. Milosavljević, Običaji srpskog naroda iz sreza homoljskog, SEZb XIX, 1913, str. 397-401.

26 Dimit''r Marinov, navedeno delo, str. 387-388.

27 Stanka Janeva, B''lgarski obredni hljabove, Sofija 1989, str. 17.

28 Lюba Dečeva, Etnografski materiali ot s. Smedovo (Preslavsko), Izvestija na seminara po slavjanska filologija pri Universiteta v Sofija, kn. VII, Sofija 1931, str. 427.

29 Miloš M. Jovović, Crnogorski prilozi. Iz Bara i barske okolice u primorskoj nahiji, ZNŽ I, 1896, str. 103.

30 Milisav Mijušković, Ljubavne čini, "Narodna knjiga", Beograd 1985, str. 65.

31 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 79.

32 Radisav M. Đorđević, Da čovek ide kao slep za ženom, "Kića" III, Niš 1907, br. 1.

33 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 80-81.

34 A. Škaljić, Čaranja, Arhiv Zemaljskog muzeja u Sarajevu, br. 3214, 0-V.

35 Nikola Begović, Život Srba graničara, "Prosveta", Beograd 1986, str. 259.

36 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 78.

37 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 59.

38 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 85-86.

39 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 92.

40 Jeremije M. Pavlović, Maleševo i Maleševci. Etnološka ispitivanja, Beograd 1928, str. 279.

41 Maja Bošković-Stulli, Narodna predanja o vladarevoj tajni, Institut za narodnu umjetnost, Zagreb 1967, str. 74, 224, 254, 272.

42 Milenko S. Filipović, Srodstvo po mleku kod Južnih Slovena, Čovek među ljudima, SKZ, Beograd 1991, str. 405-452.

43 Ljubinko Radenković, Narodna bajanja kod Južnih Slovena, "Prosveta", Balkanološki institut SANU, Beograd 1996, str. 88-95.

44 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 96.

45 Stanka Janeva, B''lgarski obredni hljabove, Sofija, str. 37.

46 Ljubinko Radenković, Narodna bajanja kod Južnih Slovena, str. 78-83.

47 Ljubinko Radenković, Simbolika sveta u narodnoj magiji Južnih Slovena, Balkanološki institut SANU, "Prosveta", Niš 1996, str. 69.

48 Mila Bosić, Godišnji običaji Srba u Vojvodini, Muzej Vojvodine, Prometej, Novi Sad 1996, str. 367.

49 Stanoje M. Mijatović, "Valja se" i "ne valja se" u domaćem vaspitanju, "Učitelj" XVIII, Beograd 1898, str. 502.

50 Dragutin M. Đorđević, Život i običaji narodni u Leskovačkoj Moravi, SEZb LXX, 1958, str. 478.

51 Dragutin M. Đorđević, prethodno navedeno delo, str. 340.

52 Stevan Simić, Narodna medicina u Kratovu, ZNŽ 42, str. 325.

53 Stanoje M. Mijatović, Narodna medicina Srba seljaka u Levču i Temniću, SEZb XIII, 1909, str. 297.

54 Dragoljub Divljanović, Narodno verovanje o psima i psećem besnilu u prošlosti Srba, Narodna zdravstvena kultura Srbije, sv. 5, Beograd 1981, str. 129.

55 Dragoljub Divljanović, Jovan Tucakov, Milena Mihajlov i dr., Elementi etnoveterine na južnom Kučaju, Narodna zdravstvena kultura u SR Srbiji, sv. 3, Beograd 1980, str. 152.

56 Zapisvane hljab na kučeta, AEIM, inv. br. 30-II , str. 225.

57 Milan Đ. Milićević, Život Srba seljaka, SEZb I, 1894, str. 330-331.

58 Milisav Mijušković, Ljubavne čini, str. 100.

59 Milisav Mijušković, navedeno delo, str. 95.

60 Milenko S. Filipović, Persida Tomić, Gornja Pčinja, SEZb LXVIII, 1955, str. 70.

61 Milenko S. Filipović, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, SEZb LXI, 1949, str. 298.

62 Vukova građa, Basme, SEZb L, 1934, str. 46-47.

63 Liričeskaja poэzija Drevnego Vostoka. Red. I. M. D'jakonov, Moskva 1984, str. 70.

// Projekat Rastko / Antropologija i etnologija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]